Popunjen razred sve je rjeđi prizor, ali jedan takav imali smo priliku vidjeti zahvaljujući inicijativi dalmatinskog ogranka Hrvatskog novinarskog društva. Treća po redu, naime, tribina na temu "Kako sam (p)ostao novinar?" ugostila je novinara i pisca Antu Tomića, i to u prostoru naziva "Razred" u sklopu Doma mladih u Splitu.
Na samom početku Tomić je moderatorici i kolegici Gabrijeli Radanović, te okupljenoj publici priznao da je od svih "funkcija" uvijek prije svega – novinar. Novine plaćaju moje račune, od toga živim, bio je iskren Tomić, osvrnuvši se na stav nekih kolega iz stare garde koji su svoj posao doživljavali kao nešto pomalo ponižavajuće.
– To je nepošteno, za to primaju plaću, staž i sve ono što uz to "iđe" – primijetio je, dodavši da je novinarstvo njemu i emotivno važno, ispunjava ga ta brzina, površnost i slava koja traje onoliko koliko i zadnji tekst – kazao je, dometnuvši:
– To je divno. Besmrtnost je smiješna – začinio je Tomić u svom stilu referirajući se na "ljepotu zaborava" koja prati novinske tekstove.
Govoreći pred "Razredom" na temu novinarstva kao lajtmotiva susreta, Tomić je podsjetio na probleme koji prate suvremeno novinarstvo (posebice tiskane medije) poput sve manjih tiraža, manje oglašivača, skromnijih prihoda... To rezultira s manje kvalitetnog kadra, vrhunski pismenih ljudi koji će izabrati baš ovu profesiju – drži iskusni kolega.
Ne baš omiljen model internetske pretplate drži neophodnim, ma koliko se to publici ne sviđalo jer je to jedini način financijske održivosti.
– Treba kapitalistički i materijalistički staviti cijenu proizvoda – teksta. Poziv za donacije za neki "sajt" kako bi objektivno izvještavao su utopija – kazao je Tomić, te kao nepošten primjer obezvrjeđivanja novinarskog rada istaknuo primjer političke stranke iz Zagreba koja je na internetskim platformama uredno "šerala" tekst kolege Jurice Pavičića posvojivši ga bez naknade i pitanja.
Koliko je važan novinarski entuzijazam i je li to na neki način "potrošna roba" zanimalo je kolegicu Radanović, na što je Tomić priznao da je ponekad užasno iscrpljujuće biti novinar, posebice kolumnist, ali da ti mora biti stalo, te da svakako nije teže od nekog drugog posla (vjerojatno); iskustvo dugogodišnjeg rada u medijima to prisnažuje.
Treba otrpjeti napade
Naime, Tomić je oduvijek u "Slobodnoj", a sudbina ga je vratila i kad je jednom – dao otkaz. Bilo je to 2000. godine kad je otišao u Jutarnji list, no kako je kasnije poslodavac kupio i "Slobodnu" tako se Tomić vratio na neki način korijenima, i to u iznimno čitanoj kolumni "Vlaška posla".
Dakako, ima i negativnih komentara u tom "zakonu velikih brojeva", ali Ante kaže da one internetske uopće ne čita i prema njima je dakle ravnodušan.
– Više se susrećem s komentarima na ulici, ljudi prilaze i govore mi lijepe i ružne stvari. Na ove druge se ne obazirem, samo prođem, ignoriram ih. Nekad sam se jedva obuzdavao, znalo je biti teško. Naučio sam živit s kretenima – kazao je novinar čiji su stavovi uvijek izazivali reakcije.
– Ako prođe neko vrijeme, a da za mnom na ulici ne viču, zabrinem se; šta sam zajeba!? – pita se povremeno Tomić, kojemu se sviđa i da pojedince uzrujava jer je i to, smatra, priznanje da dobro radi svoj posao.
Treba otrpjeti napade, ne upadati u samosažaljenje, također je kazao, te se prisjetio epizode kad ga je gnjevni čitatelj usred grada dok je sjedio na kavi zalio organskom tvari u polutekućem agregatnom stanju.
– Otišao sam kući, bacio tu smrdljivu odjeću, istuširao se i za sat vremena sjedio ponovno na istom mjestu. To je stav i poruka – istaknuo je, napomenuvši da ne bi nikoga odgovarao od novinarstva bez obzira na "nuspojave".
– Ne čitaju se novine, kažu neki. Ima dana kad bih volio da se manje čitaju! Novinarstvo je najbolji posao koji znam. Bez zajebancije. I uvijek me boli kad napišem loš tekst. Ne mogu od sramote izać na ulicu – strog je prema sebi Tomić.
Napišem pizdariju, pa šta ću!?
Kazao je i da svojim pisanjem ne kani mijenjati svijet, više ohrabriti istomišljenike, te da mu se "sviđa kad uspije biti duhovit".
Premda je većini čitatelja poznatiji kao kolumnist ubojita pera, Tomić je i nagrađivani pisac reportaža, a prvu nagradu "Marija Jurić Zagorka" od HND-a je dobio još 1996. godine, i to za seriju reportaža "Priče iz Daytonske šume" napravljenih po Bosni u suradnji s kolegom, legendarnim fotoreporterom Tomom Dubravecom.
Priznao je da u trenutku kad piše reportažu postaje "netko drugi", ne privatna osoba nego novinar koji lakše uspostavlja vezu s ljudima jer inače baš i nije pretjerano komunikativan, smatra. Ta "lakoća komuniciranja" u "funkciji" reportera bila mu je divno otkriće. No, unatoč tome što kolumne više iscrpljuju, u ovoj fazi života su mu bliskije jer je postao, veli, komotan; ne da mu se uvijek putovati, spavati po kojekakvim provincijskim svratištima što je u reporterskom poslanju neizbježno. Ipak, bilo mu je u radnom smislu ugodno reportersko iskustvo na Banovini nakon potresa, kad su se mnogi čudili što nije napisao ništa otrovno.
– Neke ljude sam zapanjio, a sebe podsjetio koliko je zapravo dobro biti reporter – rekao je gost tribine dalmatinskog HND-a.
Bilo je govora i o sve više tužbi prema novinarima, ali i o tome da – i novinari griješe.
– Neke bih svoje tekstove povukao, da. Napišem pizdariju, pa šta ću!? – širio je ruke Tomić uz osmijeh.
Kad Mišo raširi ruke...
Širenje ruku, pak, bio je jedan od "highlightera" Tomićeva izlaganja na temu novinarstva, a na to ga je podbo Feđa Klarić, umirovljeni fotoreporter "Slobodne", koji je bio u publici, pitanjem o intervjuu s Mišom Kovačem.
– Znate kako Mišo radi, raširi ruke, a narod pjeva umjesto njega? E tako nekako je izgledao moj intervju s njim; on bi počeo nešto govorit što baš i nema logike, pa bi raširio ruke. Onako kako bi publika pjevala, ja sam pisao. Konstruirao ono čega nema, i tako na nekih petnaest kartica teksta. Pa to nema veze s istinom – svjesno je "bubnuo" Tomić i izazvao oduševljenje svih nazočnih.
Zanimljivo je reći i nešto vezano uz filmsku aktivnost, naime poznato je da je više djela Ante Tomića doživjelo ekranizaciju, kao i postavljanje na kazališne daske.
– Ekranizacije? Polaskan sam njima. Okupe se na setu svi ti ljudi, scenografi, scenski radnici na rasvjeti i drugom, krojačice, šminkeri, glumci... Sva sila ljudi oko nečega što je samo dvije godine prije postojalo u mojoj glavi. Zapravo, to je zastrašujuće. Lako je izgubiti pamet kad to vidiš...
Rekao je i da na snimanje filmova ne ide, ne nameće se redateljima niti u teatru u njihovu dijelu stvaralačkog poslanja.
– Ne želim da ljudima bude nelagodno, s pisanjem djela završava moj dio posla. Treba dat i režiseru slobodu da napravi svoje. Ja se pojavim samo na premijeri i uvijek kažem: "Ovo je super". Što bih drugo rekao?
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....