Svaki novi nalaz, svako novo otkriće trebalo bi biti i nova potencijalna atrakcija za sve posjetitelje bilo koje arheološke lokacije – ali to očito ne vrijedi i za ostatke antičke Salone, ondašnje metropole rimske provincije Dalmacije.
Istina, riječ je o samo jednom aspektu višegodišnje priče o zapuštenosti i neiskorištenosti jednog od najvažnijih arheoloških lokaliteta u Hrvatskoj, nastalog uz lokaciju luke ilirskih Delmata.
Naime, umjesto da svaki novi iskop-istraživanje arheologa postane nova označena točka na kojoj se nešto novo može naučiti o životu i povijesti Salone, ili da se možda razmisli o tome kako će se konzervirati i uklopiti u čitav lokalitet, dobijemo – novu rugobu. Uostalom, pogledajte fotografije uz ovaj tekst... Ti prizori ne "ukrašavaju" Salonu danima ili tjednima, nego sad već više od godinu dana!
Naime, lokacije novih istraživanja, nakon odlaska arheologa, ostaju prepuštene zubu vremena i samovolji prolaznika i posjetitelja, a cerade kojima se "sanacijski" prekriju obično trule do samoraspadanja, postajući svojevrsni nalaz unutar nalaza. Svjedočanstvo o tome kako se "konzerviraju" pronađeni ostaci, oni koji nisu preneseni u Arheološki muzej u Splitu. Inače, do sada je u tu muzejsku zbirku upisano oko 12 tisuća predmeta s područja Salone, koja se prostire na ukupnoj površini od 80 tisuća četvornih metara...
Dok ostaci istraživanja izgledaju kao "radovi koji vječno traju", kako onda govoriti o tome da bi se nešto možda moglo rekonstruirati, označiti informacijskim pločama, eventualno prekriti staklom ili pleksiglasom i tako zaštititi od daljenjeg propadanja, kako se to već običava na sličnim arheološkim lokalitetima o kojima netko vodi računa i - što je još važnije - to ima čime i financirati.
Stručnjaci iz Arheološkog muzeja u Splitu, pod kojim je formalno i briga o Saloni, svojim limitiranim godišnjim proračunom mogu računati tek na najnužnija ulaganja, kao u slučaju košenja trave i "kroćenja" ostale vegetacije, ili primjerice održavanja infrastrukture i radnih uvjeta unutar zgrade Tusculuma, plus i okolnih ograda koje ionako ne mogu spriječiti "izletnike" svih vrsta da se kreću kad i kamo požele.
Naime, izuzev Manastirina, u sve ostale lokacije može se ući automobilom, doslovno, iz više smjerova i bez ikakvih prepreka! A to stalno drži otvorenom i zloslutnu mogućnost daljnjeg raznošenja ostataka i razgradnje preostalih arhitektonskih sklopova... Po onoj staroj logici - "Vidiš, ovaj stup bi mi baš dobro došao za stol u vrtu, masliniku ili vinogradu...".
Trenutne financijske mogućnosti muzealaca, uostalom, ne mogu osigurati niti "pokrivanje" čitavog lokaliteta kamerama i rasvjetom koja bi odvratila makar obijesne noćne posjetitelje i vandale. Sukcesivno širenje tehničke zaštite, istina, počelo je 2018., postavljanjem kamera na Manastirinama, ali ostale lokacije Salone, što antičke, što ranokršćanske, još će se načekati na potpunu zaštitu te vrste.
Autor ovoga teksta je u ostacima termi i amfiteatru znao naići i na očito korišteni narkomanski pribor, što je samo sličica za portret živopisnog "noćnog" života Salone...
Ako znamo da Muzej samo za košenje vegetacije godišnje izdvaja 100 tisuća kuna, a plan ukupnih programskih aktivnosti Muzeja za 2020. "težio" je nešto manje od 800 tisuća kuna, jasno je zašto su konzervatorsko-restauratorski radovi koji bi drastičnije promijenili sliku Salone - "na čekanju". Iako je pitanje – koliko Salona još može čekati?
Svemu ovome treba dodati i intrigirajući podatak – pod zemljištem okolih privatnih parcela nalaze se još barem dvije starokršćanske crkve i jedna namjesnička palača, samo što to vrijedi – kad Muzej jednostavno nema sredstava za otkup tih parcela, koje su vlasnici inače bili voljni prodati!
Istodobno, Grad Solin se godinama žali kako nema upravljačkih ovlasti i najavljuje korake koji bi to trebali promijeniti, jer u dosadašnjem statusu lokaliteta nije bio u poziciji baviti se revitalizacijom lokaliteta i okolnih prostora. I tako u krug. Kad nije na meti vandala, onih koji će lakoćom barbara u prolazu srušiti, razbiti, ukrasti ili "samo" potpisati svojim imenom, Salona se srami nas, koji bismo o njoj trebali brinuti, možda i zaraditi koju kunu u nekim boljim vremenima za turizam, zašto ne, za boljitak i Muzeja i lokalne zajednice, jasno, pod uvjetom da i sam lokalitet od toga ima konkretne koristi i ne bude dodatno devastiran.
Nastavi li se ovako, ono što je opstalo stoljećima, svim nedaćama usprkos, lako bi se moglo, ne bude li i reakcije i pomoći s državne razine, iz Ministarstva kulture, odnosno iz Vlade, dokrajčiti u svega nekoliko desetljeća.
Ali tko zna, možda netko upravo to i priželjkuje! Ionako, je li, već i u Solinu pomalo nedostaje parcela za razvijanje unosnog biznisa stanogradnje...
I zato, podsjetimo: prvi spomen Salone vezan je uz 119. godinu prije Krista, kada je tu sa svojom vojskom prezimio rimski prokonzul Lucije Cecilije Metel, kasnije prozvan Dalmaticus. Pa neće valjda njezin posljednji spomen ostati vezan uz naše vrijeme?!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....