ispovijest

Azrina priča o manjinama: ‘Majka Srpkinja, otac Palestinac, a ja gay‘. A u Saboru kažu da radi u ‘špijunskom centru‘

Azra Ayyash: Ja sam manjina po svim osnovama

 Zvonko Pavić/Cropix

Po majci je Srpkinja, a po ocu Palestinka. Rođena je Zadranka. Još je i gay. Ako postoji bolja priča o manjinama, ne mora se tražiti dalje od nje.

- Ja sam manjina po svim osnovama – kaže Azra Ayyash, voditeljica edukacije o medijskoj pismenosti u Srpskom kulturnom centru (SKC) u Zadru.

Zamišljen kao mjesto susreta i kulturnog dijaloga, gdje srpska zajednica ima svoje programe i sadržaje, a ostali, bez obzira na nacionalnosti, motiv za druženje i razmjenu kulturnih, povijesnih i društvenih iskustva, SKC je svečano otvoren 17. ožujka. Na njega se čekalo više od dva desetljeća.

- Kao dijete sam se teško nosila sa svojim manjinskim identitetima. Bila sam etiketirana kao osoba, pa sam kroz odrastanje snažno odbijala bilo kakvu nacionalnost ili religiju. Samo sam se trudila uklopiti u sredinu koja me nije htjela prihvatiti zato što sam različita – govori Azra koja je danas dio malog, ali aktivnog tima. U Centru stvaraju prostor za sve one koji podržavaju multikulturni i multietnički identitet grada u kojemu je prije rata živjelo 14.112 tisuća Srba. Po zadnjem popisu ima ih 1.300, a deset godina ranije bilo ih je 2300.

Azrina životna priča najbolji je primjer koliko je važno pripadati, poznavati i priznavati vlastiti identitet. To je vrijednost koju sada pokušava prenijeti i na one koji u SKC dolaze, ili će tek dolaziti.

image

Azra Ayyash: Time što sebe prihvaćam onakvu kakva jesam, najviše mogu doprinijeti ovoj zajednici u kojoj živim

Zvonko Pavic/Cropix

’Kako ćeš u Zadru?’

- Nakon puno godina dramatičnog unutarnjeg lutanja i psihoterapije, shvatila sam da je samoprihvaćanje zapravo moj put u slobodu. Ja ne mogu biti ništa drugo od onoga što jesam, niti danas želim biti nešto drugo. Time što sebe prihvaćam onakvu kakva jesam, najviše mogu doprinijeti ovoj zajednici u kojoj živim - govori trideset i trogodišnja Azra koja se nakon 15 godina života u Zagrebu i rada u aktivističkim krugovima, lani vratila doma. U Zadar.

- Svi su bili u šoku zbog te odluke. “Pa kud baš tamo”, “kako ćeš u Zadru?”, govorili su mi. No meni je super u Zadru. Kada si toliko siguran i otvoren oko onoga što jesi, ljudi ti drukčije prilaze. To je poput rečenice “Inače ne volim pedere, ali ti si mi super jer tebe poznajem”. Kad manjima dobije ljudsko lice, teže ju je mrziti. Moji susjedi na Bilom brigu su divni ljudi. Gledamo kako si možemo pomoći umjesto da se isključujemo. Sve podjele koje vidim u medijima, pogotovo na društvenim mrežama, nisu odraz stvarnosti koju živimo. Zato mislim da će naš Centar, kad ova priča manjine dobije ljudsko lice, napraviti iskorak u Zadru. Ne treba zaboraviti da su ljudi ovdje snažno obilježeni ratnim traumama. Ne mogu se poistovjetiti s borbama i traumama starijih generacija, ali ih jako dobro mogu razumjeti. I jednu i drugu stranu. Zato nadu polažem u našu generaciju i u našu neopterećenost. Važno je da zajednica ima svoj prostor gdje se može okupiti izvan matične obitelji. To je važno ne samo za tu zajednicu, nego i za cijelo društvo – s puno nade i optimizma primjećuje Azra, a taj optimizam dijele svi u SKC-u.

image

U Centru stvaraju prostor za sve one koji podržavaju multietnički identitet grada u kojemu je prije rata živjelo 14.112 tisuća Srba. Po zadnjem popisu ima ih 1.300, a deset godina ranije bilo ih je 2300

Zvonko Pavic/Cropix

Milan Mandić koordinator je Programa plus koji, kroz izvannastavne aktivnosti za djecu i mlade, financira Srpsko narodno vijeće (SNV). Trenutačno u SKC-u postoje tri radionice. Prva je medijska pismenost i digitalni aktivizam, druga je posvećena kreativnom izražavanju, dok je treća oslonjena na potragu za izgubljenim pričama gdje djeca uče o svojim korijenima.

image

Milan Mandić: Naglašavamo multikulturalnost i otvorenost, jer mi kao manjima težimo tome da se potpuno infiltriramo u društvo. Imamo i dvoje ukrajinskih školaraca

Zvonko Pavić/Cropix

- Imamo desetak prijavljenih i prezadovoljni smo odazivom. Želimo okupiti svu djecu bez obzira na njihovu nacionalnu pripadnost. Naglašavamo multikulturalnost i otvorenost, jer mi kao manjima težimo tome da se potpuno infiltriramo u društvo. Već sada imamo dvoje ukrajinskih školaraca, pa nam je plan raditi izložbe, projekcije filmova ili predstave kako bismo se povezali kroz kulturu – ističe Mandić navodeći kako u pulskom SKC-u, primjerice, postoji program intrigantnog i šaljivog naziva “Ko to tamo... gleda filmove”.

- Oduševilo me kad smo to čuo. To je smjer kojim želimo ići. Prostor sam za sebe ne znači ništa ako u njemu nema ljudi, ako se ne oslobodimo – kaže Mandić. A otpora je bilo, čak i na dan kada se svečano otvarao Centar.

Povratak multikulturalnosti

- Kočnica je velika – primjećuje koordinator Programa plus – jer su ljudi još uvijek dosta opterećeni. No zato sam se uhvatio ovog posla, kako bih svojim primjerom pokazao da se multikulturalnost može vratiti. I ova priča s otvaranjem SKC-a jest upravo to, povratak multikulturalnosti, urbanosti i kulturnoga sadržaja. Želim društvu vratiti ono što je društvo meni dalo - dodaje Mandić, inače kineziolog i instruktor za sportove u hotelu Pinija.

image

U Zadru je radila i Srpska djevojačka škola, a izlazili su listovi ‘Prvenac’, ‘Srpski list’ i ‘Srpski glas’

Zvonko Pavić/Cropix

Nakon Šibenika, Zadar je dugo bio važno središte pravoslavnih Srba u Dalmaciji, a u njemu su činili i značajan dio stanovništva. U Zadru je tako u prvoj polovici 19. stoljeća otvorena srpska štamparija braće Batare, djelovala je “Matica Dalmatinska” kao kulturno-nacionalno društvo, a njezin predsjednik bio je dr. Božidar Petranović. U periodu od 1842. do 1918. Zadar je bio sjedište Eparhije dalmatinske s Bogoslovskim zavodom koji je bio u rangu fakulteta.

U Zadru je radila i Srpska djevojačka škola, a izlazili su srpski listovi “Prvenac”, “Istina”, godišnjak “Magazin”, “Srpski list” i “Srpski glas”. U domu književnika Vladana Desnice, samo jednog od značajnih Srba koji su ostavili trag u Zadru, Srbi su poticali kulturni preporod, književnost i štampu. No djelovanje srpske zajednice nije bilo samo nacionalnog predznaka. Sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom, na primjer, svojim su potpisom u rezoluciji staroj 110 godina osigurale sve srpske građanske stranke u Hrvatskoj. S otvorenjem SKC-a sada postoji prostor koji evocira to i modernije vrijeme, a na njega ukazuje Veselko Ćakić, predsjednik Vijeća srpske nacionalne manjine Zadarske županije.

image

Veselko Ćakić: Zaista smo se mučili kako bismo dobili svoj prvi prostor. Do 2019. bili smo u malom uredu u bivšem hotelu Beograd, nakon čega nam je Grad Zadar plaćao prostor u hotelu Kolovare, ali nije bilo mjesta za nikakve programe

Zvonko Pavić/Cropix

- Zaista smo se mučili kako bismo dobili svoj prvi prostor. Do 2019. bili smo u malom uredu u bivšem hotelu Beograd, nakon čega nam je Grad Zadar plaćao prostor u hotelu Kolovare, ali nije bilo mjesta za nikakve programe. Tek sada smo dobili pravu priliku. Imat ćemo književne večeri, projekcije filmova, organizirat ćemo izložbe i igrati šah. Puno toga planiramo i želimo raditi, ali jedno sigurno nećemo biti. Nećemo biti špijunski centar - smije se Ćakić obrazlažući ovaj “špijunski dodatak” aktualnim događajima.

- Čuli smo kako u Hrvatskom saboru napadaju premijera Andreja Plenkovića da financira otvaranje “špijunskih centara” po Hrvatskoj. Ne zamaram se takvim komentarima, jer su takvi napadi očito nekakva politička opcija. Netko na osnovi toga dobiva izbore, a netko to govori tek tako. Naviknuti smo. Želim poručiti da su u SKC dobrodošli svi ljudi dobre volje – poruka je predsjednika Vijeća srpske nacionalne manjine Zadarske županije.

Hrvatica, Srbi i Nizozemci koji love poskoke

Hrvatica Silvana Čeko Jurišić, pedagoginja i psihoterapeut, u Srpskom kulturnom centru vodi kreativne radionice za djecu. Suradnju sa SNV-om počela je u Žegaru, u obrovačkom kraju gdje se preselila u idiličnu Krupu, većinski srpsko selo.

- Mi smo previše zatrovani ružnim komentarima šačice duboko povrijeđenih, tužnih i nesretnih ljudi, koji nemaju pametnijeg i boljeg posla. Ja to ne osjećam. Kao Hrvatica sam došla živjeti u Krupu, selo gdje žive Srbi i troje Nizozemaca koji su nekad lovili poskoke.

Nisam odgojena da idem okolo i pitam tko je Srbin, a tko Hrvat. Cijepljena sam od toga. Ali ti ljudi su toliko divni susjedi koji su nam samoinicijativno pomogli da izgradimo kuću. Tako se to radi, jer se tako živi na selu – povezano. I to bez obzira na to što sam ja Hrvatica, a oni Srbi. Mi smo došli u Krupu otvorena srca, nikoga nismo pitali tko je i što je. Nikoga nismo pitali kakav je čovjek, sami su nam to pokazali. A ja im se trudim vratiti najbolje što mogu – kaže Jurišić.

image

Silvana Čeko Jurišić: Previše smo zatrovani

Zvonko Pavic/Cropix
image

Nedavno otvoreni Srpski kulturni centar počeo je sa radom

Zvonko Pavić/Cropix
Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
07. studeni 2026 21:34