U posao je krenuo zadužen, ali vjerovao je u mast svoje babe Zore i od nje napravio kozmetički brend kojim osvaja svijet
Dugopoljski brend osvaja svijet; 'Bija san dužan svima, ali virova san u mast moje babe Zore', kaže mladi poduzetnik
Stariji ljudi kažu da je "bakin anđeo", on pak za sebe kroz smijeh veli da je "isprdak", najmlađe dijete u familiji Ivice Čipčića, jednog od dvojice sinova sad već legendarne bake Zore Čipčić iz Dugopolja, starice po kojoj je nazvan brend Zorina mast. Vjerojatno trenutno najuzbudljiviji kozmetički proizvod, točnije cijela linija prirodne kozmetike u ekspanziji na području Lijepe naše.
Oni su pobijedili na natječaju "Startaj, Hrvatska", ali i "eksplodirali" iz bazične Zorine masti u bogatu paletu proizvoda temeljenih na drevnim, drhtavom rukom pisanim bilješkama pokojne bake Zore Čipčić, koju je Bog pozvao k sebi prije nekoliko godina, u njezinim osamdesetima.
No, baka Zora življa je no ikad u, sad već možemo reći, kolektivnoj memoriji. Njezino životno djelo - narodnu mast, kuhanu osobno rukom te skromne, neuke, ali mudre žene, preteče suvremene dermatologije - mali je Goran, danas 27-godišnjak i Zorin unuk, doveo da statusa luksuzne i istodobno cjenovno pristupačne, divne prirodne kozmetike.
Povoljno, a vrhunski
Da, i to je moguće! Povoljno, a vrhunski - štoviše, u duhu je to Zorina učenja, jer i ona je sama dobrim dijelom zahvaljujući svojoj masti, čudotvornoj kad je regeneracija (pogotovo opečene) kože u pitanju, preživljavala. No, onoliko koliko je masti za svog skromnog seoskog života prodala, Zora Čipčić je i darovala. Nikad ne bi naplatila mast koja je trebala djetetu ili siromahu; a Bog zna nagraditi tu dobrotu. Zato je danas ta mast dostupna svima, od one bazične varijante do najfinijih njegujućih seruma, a njezin je voljeni unuk Goran uspješan mladi poduzetnik koji s puno zahvalnosti i ljubavi njeguje uspomenu na svoju dragu baku. Nekoć dakle prvu narodnu vidaricu dermatologinju Dugopolja.
Kuća pokojne starice nalazi se doslovce okriljena Božjom milosti, točnije Majke Božje. Ne samo da je locirana u srcu hodočasničke rute Gospi Sinjskoj, nego je tik uz ulaz smještena kapelica u čast Gospi od Ružarija.
Mi se, pak, možemo pohvaliti da smo rečeni Zorin dom pohodili prvi, sad već poodavne 2009. godine, e kako bismo pisali o Zori Čipčić, tada tek sedamdesetogodišnjakinji, čudu od žene.
Sjedili smo pored crnog špakera, i dida je još bio živ; maleni Goran tada je bio tek 12-godišnji dječak.
Danas, međutim, na istom mjestu razgovaramo s mladim poduzetnikom, stasalim 27-godišnjakom pred ženidbu, prvostupnikom ekonomije, te čovjekom koji je iz bakine ideje razvio posao koji može biti na diku i bakinoj uspomeni, lokalnoj sredini i cijeloj Lijepoj našoj. Zorina mast brend je ništa lošiji od L‘occitanea ili L‘erbolarija - jedino što možda zvuči manje fensi, u duhu našeg lijepog, no pomalo "tvrdog" hrvatskog jezika.
Mirisno, ljekovito, lako mazivo
No, zato su kreme i serumi "ko duša meki", mirisni, ljekoviti, lako mazivi i tako prirodni. Kako i neće kad ih čini isto ono bilje kakvo je nekoć svojim rukama Zora brala po poljima dugopoljskim...
- Puno san bija vezan uz moju babu, dugo san s njom spava, ono ka i sva dica sa sela, između babe i dide. Kad je dida umra, skroz san se kod babe priselija, bilo ju je straj samu; to je bilo 2011., nekoliko godina bili smo nas dvoje sami, puno smo se vezali, svaku večer krunicu molili, "anđele čuvaru mili, svojom snagom me zakrili...". To je bila naša rutina, donosilo nam je neku tihu povezanost, mir. Odrasta san uz taj miris babine kuvane masti od ljekovitog bilja i maslinovog ulja iz teće - dirnuto se prisjeća Goran, koji u tim djetinjim danima zbilja nije ni slutio da će mu upravo rečeni "miris iz teće" - oblikovati budući život.
Da će postati jedan od najprosperitetnijih poduzetnika u Hrvatskoj, lučonoša bakine ideje, drevnog recepta koji će postati dostupan svima, služiti narodu, kako bi se reklo.
- Ja san van četvrto, najmlađe dite ćaće Ivice, isprdak, jedva živ osta. Nekoliko je dice kroz generacije naše familije umrlo od posljedica meningitisa, ja san ga isto dobija sa samo deset miseci... I preživija. Pričali su mi da je baba s materon išla od Dugopolja do Prugova na hodočašće pješke sveton Anti ne bi li me "pogleda", dâ zagovor za mene Nebeskom Ocu, održa me na životu i ozdravija. I kako da onda čovik ne viruje u Boga? Tu san, fala Mu, živ i zdrav. Malo ludast, ali to je "tvornički" - smije se Goran.
Ideja o brendiranju masti te razvoju kozmetičke linije, koju danas kao ambasadorica u New Yorku promovira i direktorica šibenskog Filmskog festivala Ella Mische, sazrijevala je postupno.
- Sam san u ovome projektu, moje dvi sestre i brat rade druge poslove, ali drago im je da baba i dalje živi kroz ovu priču, a i da je ovo sve skupa krenilo, nekako sad već diše punim plućima. Puno nam znači da su ljudi zadovoljni proizvodima, od osnovne Zorine masti do svega onoga šta je iz bazične recepture još proizvedeno - iskren je mladi Goran, koji trenutno živi između dvije adrese, one u Dugopolju, gdje ima "office" u bakinoj staroj kući, do Zagreba, naše metropole. Moramo reći da se osnovna, Zorina mast kao sukus svega i dalje "kuha" u Dugopolju.
Zaštićeno ime
- Ime smo zaštitili, receptura više nije skroz tajna, ali postoje neke "male tajne majstorice kužine" koje nismo dužni otkriti. Sastav mora bit transparentan - podsjeća Goran, koji "jednom davno" nije bio ovako uspješan, pa i pomalo "ušminkan". Bio je obični momak, student koji radi - na baušteli.
- Jesan, bija san i na baušteli, radija u znoju lica svog, konobarija san u jednoj gostioni, ali nekako san se najviše osjeća "na dnu" kad san priko lita vozija - rikšu. Turiste u rikši na pedale, crn i znojav, izmučen, za dnevnicu od 30 eura. Sićan se da san na kraju jednog tog svog mučeničkog dana u rikši trefija poznanika koji je, obučen u lipu bilu polo-majicu i s vitron u kosi doveza brod. Iskočija je gipko iz tog broda, svjež i mirisan, a ja zalipljen i znojav izaša iz rikše. Kad san čuja da je njegova dnevnica 100 eura, a moja 30, došlo mi je plakat - veselo se, s vremenskim odmakom, prisjeća Goran Čipčić.
Mast je baka kuhala stalno, pomalo su je svi iz familije prodavali (ali i poklanjali) poznanicima i potrebitima da poprave bakin budžet, a Goran je sve više razmišljao o onome što se suvremenim rječnikom zove "brending".
- Stalno mi je nešto kuckalo u glavi da moran pokrenit web-shop, krenit malo ozbiljnije s tim, osmislit strategiju, ali - kako? Bija san samo običan momak, siromašni student iz dugopoljske familije u kojoj nas je bilo toliko da nismo svi mogli sist na kauč isprid televizije, pa bi jedan (najčešće najmlađi - ja) sidija na podu. Ko će dat novce za taj početak, za web, za nekoga ko to može lipo opisat kupcima, približit, pa za ambalažu... Nećete virovat, najviše mi se to sve motalo po glavi kad bi izaša priko vikenda vanka u neki klub. Napija bi se u "Kaurija" i - mislija na mast - Goran će.
- Ja bi prije mislija na burek - zafrkava ga kolega fotoreporter.
- Ha-ha, i ja bi ogladnija, al bi me ti mladenački izlasci na koncu "okrenili na osjećaje". Jedan dan san prilomija, posudija pare od cile rodbine i krenija u posal. Bija san u startu dužan neke novce, i sad me glava zaboli, mada je riječ o realno nevelikom iznosu. Znate šta je to za nekoga ko u stvari nema stalni posal, mladog momka? To je cilo bogatstvo! Al eto, fala dragom Bogu, babi Zori i startupu, krenilo je. Ušli smo u trgovačke lance, ljudi vole Zorinu mast i sve njezine derivate, naša san i dobru curu koja je sa mnom od faze mog bauštela, kad san bija doslovce nitko - namiguje mladi Dugopoljac uz kavu u jednom kultnom dugopoljskom kafiću. Tu su njegovi korijeni, tu raste bilje babe Zore... i on je na tom tlu izrastao. U Dugopolju je kava najslađa...
Odaje nam i koje su ga pjesme nekako hrabrile kad bi malko duhom klonuo. Svatko ima teških dana, pogotovo dok stvar ne krene.
- Nećete virovat, ali bilo mi je ohrabrujuće čut "Ne boj se" od Thompsona i "Rođeno moje" od Severine. Par stihova me taklo, eto, nekome je možda to smišno, nekome patetično, ali svi smo mi ljudi i imamo nešto što nas intimno dirne u dušu - iskreno će mladić.
Zorina mast svoj je bum doživjela nakon pandemije, a Goranu Čipčiću je izuzetno drago da je taj uspjeh i pobjedu na projektu poticaja mladim poduzetnicima i baka također doživjela.
- Nije ona puno toga ni razumila, ali uvidila je da je krenilo, da bi "mali moga uspit". Ni moji roditelji nisu poduzetnici, niti imaju neko obrazovanje; otac je električar, majka čistačica u školi. Skromni su ljudi, ne opterećujen poslovnim detaljima ni njih ka šta nisam ni babu. Kad me pitaju je l‘ sve u redu, ja im rečem: je, ništa ne brinite. I oni su sritni, mirno spavaju.
A baba... Ona mi je dala blagoslov za ovo šta radim. Nema ništa veće od toga - ozbiljno će mladi Goran Čipčić, unuk legendarne Zore Dugopoljske.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....