– Dobar dan, di steee, Ljubice, evo nas.
– Eee, dobro mi došle – odgovara domaćica iz kontejnera u Stražbenici na broju 33.
Stražbenica je jedno od pedeset i pet naselja koja spadaju pod Grad Petrinju, udaljeno je petnaestak kilometara, takorekuć odmah iza ugla malo većeg Blinja, kroz koji prolazi glavna cesta za Tabor.
Stigli smo prateći bijelog terenca kojemu donji dio odaje vožnju blatnjavim putem. Svaki dan je u pogonu po brežuljcima Banovine, obraslima bukovom i kestenovom šumom, i jedno je od najkorisnijih auta u ovom kraju. Pun portapak je tu toplih obroka, lijekova i higijenskih potrepština. Pripada petrinjskoj Udruzi za pomoć starijim osobama koja postoji od 2010. godine, ali posljednju godinu, otkako je potres pogodio Sisačko-moslovačku županiju, upaljen je danononoćno. Voze ga uglavnom žene, po tri u svakom timu, a ima ih ukupno dvanaest, uz nekoliko muških asistenata za poslove poput cijepanja drva za ogrjev i malih kućnih popravaka.
Ljubica se ne da
U ovom naselju tek je šestero stanovnika, od kojih troje živi uz nekadašnje kuće i na rubu siromaštva. Kuće su uz rubove makadama.
– Tu gore su vam tri kuće, jedna do druge, toliko uništene kao da je glavna žila potresa baš ispod njih bila – govori nam Mirjana Papeš, jedna od volonterki koje su danas na terenu zajedno s Rankom Huić i Gorankom Vuić, predsjednicom Udruge. Svaki dan one i kolegice im obilaze oko devedeset ljudi u četrnaest sela. A sve više i više ljudi traži pomoć, kažu, a oni rođeni '40-ih godina prošlog stoljeća spadaju im u mlađe korisnike. U ovom su kraju dugoživeći ljudi, dobra je genetika, a i žive u čistom okolišu.
– One mi dođu, malo me ohrabre i tako – zadovoljna je 73-godišnja Ljubica Letica, koja ih je dočekala na pragu svoje nove privremene "kuće", hodajući uz pomoć dviju štaka jer je prije desetak godina, govori nam, operirala kukove, a sada joj pomalo popuštaju i koljena.
– Bole me i zglobovi, svašta, ali klimam još, fala Bogu – vedra je, iako stanuje u kontejneru s bolnim pogledom na ono što je ostalo od njezine kuće. Kontejner je, uostalom, prema kamperici u kojoj lani provela neko vrijeme, kao hotel s pet zvjezdica.
– Uf, kad se te kamperice samo sjetim. Ovde imam i i grijanje, samo mi fali miris vatre i drva, i da mogu nešto skuhati na svoju peć na drva, eto to bi mi bila želja. Ljeti mi je u početku smetala ta klima dok šuška, ali navikneš na sve... Dobro je sad kad su mi stavili nadstrešnicu da mi više kiša ne pada unutra, a ljeti imam malo hlada. Imam i malu baštu pa dok me noge drže, nešto ću i posaditi. Imam i televiziju, radio, mobitel, to mi je najosnovnije ako mi se nešto dogodi. I to ako mi se dogodi tako da uopće uspijem do njega...
– Ajde, nemojte tako, Ljubice, još ste vi okej – prekinuše je Mirjana i Ranka.
Kćerka joj je, kaže Ljubica, u jednom mjestu kod Dvora, a unuka u Njemačkoj.
– Svi se oni zabavili o sebi, a one o meni – pokaza na volonterke.
– A jutros je isto bio potres. Mene drmalo u krevetu, ali sad sam ja sigurna, jedino da se ovo prevrne, a valjda ne može.
– Je, jutros su bila dva, jedan je duže trajao. Pa bio je i prije četrdeset pet minuta jedan – komentira Mirjana.
Režu im nokte
Ali svi su se već toliko navikli da se uopće ne uzbuđuju oko potresa. Neke volonterke Udruge su, poput onih kojima pomažu, i same izvan svojih domova. Nije ih to zaustavilo da rade punom parom, na najjače od kada postoje.
Financira ih država, ali njihova je požrtvovnost ono što ih krasi i nema te države koja će ovim ljudima poput naše Ljubice uputiti toplu riječ. Jer, uz toplo varivo razgovor je najbitniji. U Stražbenici će ručak uručiti Desi i Jovanu Uglješiću, koji su sretni jer još imaju jedno drugo.
– Mi neke i šišamo, farbamo ih, pa bilo je u koroni sve ionako zatvoreno, šta ćemo ih vodit u Petrinju? Režemo im nokte, koliko puta im javimo da potope noge dok smo mi na putu, ma mogli bi napravit knjigu šta sve proživljavamo. Zaborave nam javiti da im trebaju lijekovi, a bude petak. Trči onda u ljekarnu. Odmah poslije potresa horde ljudi su dolazile u Petrinju, bilo je jako puno volontera iz Dalmacije. Moj muž je veliki dinamovac, a Torcida nam je popravljala krov – govori Goranka. Uto Mirjana primijeti da je Ljubica ostala bez pitke vode.
– Uf, vodu joj moramo donijeti. Ovdje u Petrinji je sva voda zagađena, od potresa više nije za piće, nešto se prodrmalo. Iz bunara su izvirali blatni gejziri, kao neki pijesak, a u nekima je potpuno nestala. To je bila kataklizma – govori Ranka.
– Eno u Mečenčanima se još otvaraju rupe – dodajemo.
– Da, oni jedne zatrpavaju, a druge se otvaraju.
Nego, kako je naša baka Ljubica preživjela potres u kući od koje je ostala samo naznaka?
– Ja sam mislila da se avion ruši na mene. Stvarno ne znam kako sam živu glavu izvukla. Sama sam bila. Kćer me pitala, mama, kako si ti izašla odatle? Ne znam, nemam pojma kuda, kako i šta. Srušilo me na pod, ja sva bijela od prašine, a nijednu ozljedu nemam... Valjda me nešto sačuvalo, sudbina, ne znam, sačuvalo me, dao Bog da me i dalje pričuva – nasmiješi se tužno.
Bila je njezina kuća visoka prizemnica s tavanom, a od svega su ostali samo zidovi.
Hoće li baka Ljubica Letica dočekati obnovu, Bog zna. Je li ona jedna od onih za čije kuće se državi ne žuri s obnovom? Jer takvi poput nje hodaju sve sporije pod svijenim leđima i klecavih koljena, oni ionako sada samo čekaju.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....