Rođena u Beču 1997., Laura Pascu se preselila u Zagreb 2007. godine. U Zagrebu je diplomirala animirani film i primila Rektorovu nagradu, ali se bavi igranim filmom.
Okušala se kao montažerka, radeći na “Zagrebačkom ekvinociju”, ali istovremeno je počela i režirati. Kad smo Lauru intervjuirali za “Slobodnu” 2019., imala je “nekoliko vlastitih kratkometražnih filmskih uradaka”. Sedam godina kasnije, predstavila se kao redateljica debitantskog dugometražnog filma “Među nama” koji je, nakon dugogodišnjeg stvaranja, imao hrvatsku premijeru na 73. Pulskom festivalu, a dalmatinsku na 31. STFF-u.
Bijeg od ‘fancy’ okupljanja
Kakav vam je osjećaj da je film napokon dovršen i da je počeo živjeti svoj festivalski život?
– Veliko mi je olakšanje. Nekako sve dok se premijera u Puli nije zbila, osjećala sam veliki teret. Kao da mi nešto teško sjedi na leđima i ne daje mi da duboko udahnem.
Nitko ne govori o tome da se do prvog festivala, nakon završetka filma, ponekad čeka i više od godinu dana dok se odazove neki od prijavljenih festivala. No, baš taj “težak” put dovođenja filma do platna dao mi je iskustvo i znanje kako idući film plasirati još bolje.
Na koje ste sve otegotne okolnosti nailazili snimajući film? Financije su bile glavna stavka?
– “Među nama” je nastao vrlo neuobičajenim putem. Tokom “lockdowna” smo snimili prvu scenu pa smo morali prekinuti snimanje, jer se situacija sa COVID-om 19 zaoštrila. Vini Jurčić (Marina), Adrian Bagarić (David) i ja smo toliko uživali u procesu glumačkih probi da smo odlučili nalaziti se tijekom “lockdowna”. Gledam na to kao na svojevrsnu terapiju i bunt prema “socijalnom distanciranju”. Kroz improvizacije, igru i ljubav zajednički smo napisali scenarij za dugi film.
Financiranje filma većinom se odvijalo kroz “crowdfunding”. Kakvo vam je bilo to iskustvo?
– Financiranje je došlo iz više smjerova, djelomično iz naših džepova, ali i iz dvije “crowdfunding” kampanje te raznih sponzorstava. Kada nešto zaista želite postići, uvijek se nađe način. Dok je film bio u montaži, dobili smo financiranje od HAVC-a u obliku podrške za postprodukciju.
Jako smo zahvalni na tome, jer nam je omogućilo da u postprodukciji film dignemo na još profesionalniju razinu. Tu se mora napomenuti da je dio ekipe volontirao radom, a dio bio financiran, što je vrlo nezgodna pozicija. Nakon tog iskustva gerilski dio u meni se počeo svađati s onim profesionalnim. Lijepo je snimati nešto iz strasti, no i strast nakon 12-satnog radnog dana treba biti financijski podržana da bi se održala. Ovakvu financijsku strukturu više ne bih ponovila.
Jeste li u kojem trenutku pomišljali odustati ili vam to nije bila opcija?
– Bitno je u procesu stvaranja filma uzimati pauze za regeneraciju. Režija je opsesija, hiperfiksacija i OKP sve u jednom. Moj fokus je konstantno na budućim i sadašnjim projektima. Kada nemam projekt, počnem razmišljati o smrtnosti, ljubavnim zavrzlamama, pokvarenosti ljudi i drugim sranjima.
Tako da je film u jednu ruku spas, vjerujem, svima nama koji smo u tome. No, kao i u svemu, treba naći neku vrstu balansa i zdravog ophođenja, barem u fazama.
Kakve su bile reakcije na film u Puli?
– Reakcije su bile izuzetno pozitivne. Posebno mi se sviđa što su mišljenja podijeljena – jedni žustro brane Marininu stranu, dok su drugi na Davidovoj. Ipak, najljepši trenutak večeri bio je vidjeti toliko članova autorske ekipe na jednom mjestu; okupilo nas se čak 15-ak iz užeg tima! Dok su reakcije publike bile intrigantne, vidjeti uzbuđenje ekipe koja prvi put gleda film u cijelosti bilo je još čarobnije.
Vaši dojmovi s festivala? Glumica Vini Jurčić nedavno nam je rekla: “Crveni tepih volim kad je to dio promocije filma, onda se volim i lijepo srediti i osjećam se ugodno”, kako vi gledate na to?
– Kaže se da je svakog gosta tri dana dosta, a ja bih dodala: pa čak i kad si gost na filmskom festivalu. Iskreno, sav taj šušur oko crvenih tepiha i prisilnog glamura brzo mi počne ići na živce.
Već nakon trećeg dana osjećam da mi je svega preko glave. Zato i bježim od tih “fancy” okupljanja. S obzirom na to da uopće nisam od “šopinga”, na takvim se mjestima obično vrtim u jednoj te istoj svečanoj haljini. Ali srećom, nisu svi festivali takvi, na nekima se zaista gledaju filmovi i povezuje.
Sličnost s Margot Robbie
Vini je upoznala Johna Malkovicha i snimala reklamu s njim. Imate li vi nekog slavnog glumca ili redatelja koga biste voljeli upoznati i režirati?
– Ne bih imala ništa protiv upoznati Johna Malkovicha, naprotiv! Vjerujem da je John prepoznao njezinu kvalitetu i to se vidi u odglumljenoj sceni. Vini je iznimno prirodna i uvijek je uspoređujem s Meryl Streep. Baš kao što je i Meryl s godinama dobivala sve raznolikije uloge i postajala sve intrigantnija, vjerujem da će tako biti i s Vini.
Odmalena je zaista posebna. Želja mi je i dalje raditi s talentiranim ljudima, s kojima se i na prijateljskoj razini mogu pronaći. Nedavno sam gledala “Everyone Else” s austrijskom glumicom Birgit Minichmayr. Ona mi je dosta zanimljiva i vrlo rado bih surađivala s njom u budućnosti.
Niste nikad razmatrali stati ispred kamere i okušati se kao glumica?
– Ma stanem ja ispred kamere pa se brzo maknem, kao što se vjerojatno vidi na fotkama. Ali nikad ne reci nikad, no mislim da mi glumačka karijera baš i ne prijeti.
Bitno je kao redatelj s vremena na vrijeme i sam zagaziti u glumu, otići na koju glumačku radionicu kad god se ukaže prilika. Rad s glumcima, probe i snimanje su najljepši dio režije, te mi je bitno redovito dodavati nove alate u kutiju znanja. Osjetiti tehniku na svojoj koži pomaže u boljem vođenju glumaca.
Je li vam itko rekao da malo sličite na glumicu Margot Robbie?
– Hvala. Zgodna ženska, no djeluje mi kao da bi mogla biti teška suradnica, a kakav si iznutra je ipak bitnije. S druge strane, ne poznajem osobu pa ne mogu suditi napamet.
A animirani film koji ste diplomirali, hoćete li napraviti koji?
– Sjećam se trenutka u djetinjstvu kada sam prvi put, nakon mnogih odgledanih crtića, pogledala igrani film. Toliko me obuzeo i toliko sam vjerovala glumi da nakon toga gledati crtiće više nije bilo moguće za mene. Volim suptilnost u glumi, ljudskost, emocije i nijansiranje, a to je malo teže postići u crtićima. Ne vjerujem da će AI to ikada zamijeniti, niti da ću se vratiti animiranom filmu.
Kakav prijem filma “Među nama” očekujete u Splitu?
– Jako sam uzbuđena i nadam se da će biti ljudi. Oglasila sam film koliko sam mogla i svaku osobu koju sretnem pozovem na film. Mislim da će biti fora, jer prvi put gledaju mama i seka na velikom platnu. A propos platna, mama Ingrid Runtić i seka Luisa Pascu su divne slikarice.
”Da ne živim u Zagrebu, rado bih živjela u Splitu”, izjavili ste 2019. za “Slobodnu”. Kakav vam je Split sedam godina kasnije?
– Split je divan, svaki put se iznenadim. Podsjeća me na Sirakuzu na Siciliji. Imamo posebne gradove i prirodu, koju ne štitimo dovoljno. Trenutno sam u Zürichu, grad se po ljepoti ne može mjeriti s većinom naših gradova. Priroda je divna, no naše je toliko posebno da mi sad dođu suze kad pomislim na situaciju u Lici.
Drago mi je da su ljudi izašli na ulice i nadam se da će se borba nastaviti. Kao što je Vini pametno rekla: “Sjemenka zla nosi jednako velik potencijal, ali pozitivnog predznaka”. Ova katastrofa može biti okidač za pozitivne temeljne promjene.
Koliko je premisa filma bila osobna i poistovjetljiva za vas? “Dvoje mladih umjetnika, čija je ljubav procvjetala u napuštenoj šumskoj kući, suočava se s izazovima odrastanja i svakodnevnog života te postupno gubi strast i snove koji su ih nekad povezivali”...
– Budući da smo utroje pisali, mislim da je svatko od nas unio djelić iskustva o vezama u ovaj voljeni projekt. Tema je univerzalna i mislim da je svatko tko je bio u dugotrajnoj vezi doživio slični scenarij.
A što se tiče dejtanja glazbenika, tu jesam specijalist. Budimo realni, tko ne voli gledati partnera kako na pozornici pred publikom dijeli ono u čemu je najbolji? Jako “hot”.
Kako je biti mladi umjetnik u Hrvatskoj, k tome redateljica i montažerka, što nije čest slučaj? Žalite li možda što niste ostali u Beču?
– Mislim da je Zagreb genijalan grad za adolescenciju: druženje, pivo po parkićima, svirke i društvo koje ostaje uz tebe. Toga nema svugdje. Što se tiče karijere, čini mi se da kod nas mnogi ljudi na pozicijama moći nose težak ego ili se sami nisu do kraja ostvarili, pa onda otežavaju napredak drugima.
Ali, unatoč tome, ako ikad budem imala djecu, odgajat ću ih upravo u Zagrebu.
Guštanje s mamom i sekom u Splitu
Kako ispreplećete režiju i montažu? Koliko vas montaža čini boljom u režiji i obratno?
– Montaža me naučila gledati cjelinu i biti manji perfekcionist. U montaži grubo prolaziš višestruko isti materijal, pa tek poslije ideš u detalje, koji onda nekad nisu ni potrebni jer je scena već napravila emotivni utisak koji je bio željen. Sve se može poboljšavati do iznemoglosti, no bitno je stati kada imaš emociju koju želiš prenijeti.
Kako je Slavoj Žižek pametno rekao: “The sublime object is an object which cannot be approached too closely” (“Uzvišeni objekt je objekt kojem se ne može previše približiti”). Naime, ako mu se previše približimo, gubi svoju uzvišenost i postaje običan, banalan predmet. A režija je upravo to, konstantno balansiranje: znati kada treba gurati, a kad je potrebno stati i uzeti odmak.
U koga se režijski i montažerski najviše ugledate?
– Redateljski u zadnje vrijeme dosta “fangirlam” Noru Fingscheidt od koje sam u dva navrata, svaki put po dva tjedna, učila o radu s glumcima u sklopu ZHDK dramske u Zürichu. Mislim da ona baš radi jako intuitivno, ali vrlo planirano i točno.
Ima sveobuhvatnu redateljsku praksu, nije jaka samo u radu s glumcima, nego i scenaristički, razumije filmski jezik i vrlo je pametna. Ima i stil redateljskog vođenja koji nekom ženskom nježnošću, ali i čvrstoćom, dolazi do rezultata. Isto tako, divim se Zorani Rajić, montažerki filma “Među nama”, jer materijalu pristupa na jednako intuitivan, umjetnički i hrabar način. Vrlo je pragmatična, ima jako dobro oko za ljepotu i prijateljski je nastrojena.
Surađivati ću s njom na idućem filmu koji se zove “Grinding Game”, a montirat ćemo ga za mjesec dana.
Izjavili ste nam: “Rado bih upisala u Beču studij, što mi je i namjera”, ali na kraju ipak pohađate diplomski studij režije na Sveučilištu umjetnosti u Zürichu (ZHDK). Kako ste doživjeli Zürich?
– Beč mi jednostavno ne odgovara… Austrijanci su, čini mi se, previše skloni formalnosti i rigidnosti. Zürich je, s druge strane, mnogo opušteniji grad. Jako mi se sviđa: upoznala sam divne ljude s kojima namjeravam i dalje surađivati, priroda je prekrasna, a čini se da ovdje puno stvari funkcionira bolje nego kod nas. Voljela bih pokrenuti neke koprodukcije i tako povezati Hrvatsku sa Švicarskom.
Da se nadovežemo na premisu filma, koliko su danas ljubavne veze izazovne s obzirom na turbulentna vremena u kojim živimo?
– Jako su izazovne, jer ljudi sve manje vjeruju jedni drugima. Dio problema leži i u individualizaciji svega, koja je stvorila čovjeka-mašinu, navodno potpuno samodostatnog, bez potrebe za drugima.
Dobivamo dovoljno hitova dopamina s Instagrama da zapostavljamo prave međuljudske odnose, ali ne dovoljno da nas takav virtualan, nestvaran život zaista usreći.
Par u vašem filmu prolazi faze od seksa do fizičkog obračuna. Kako je vama i glumcima bilo to snimiti?
– Nažalost, nismo imali “intimacy coordinatora”, bez čega sada ne bih ni ulazila u snimanje seksualnih scena. To je zaista bitno da bi se glumac osjećao sigurno i zaštićeno.
No mislim da smo Adrian, Vini i ja stekli takvo povjerenje jedni u druge da je to bilo moguće. S druge strane, imali smo koordinatora kaskadera Željka Lončara koji nam je pomogao u pripremama i na setu! Divna osoba, preporučujem ga svakome. Toliko znanja, profesionalnosti i prijateljskog pristupa teško je pronaći u jednoj osobi.
Kako ste se opuštali tijekom i nakon snimanja filma? Što vas najviše opušta, tj. što volite raditi u slobodno vrijeme, u čemu guštate?
– Pokušavam si pomoći meditacijom, vježbama disanja i imam naviku trčati ujutro. Tijekom snimanja, ako postane baš stresno, zapalim “joint” prije spavanja i to zaista pomogne.
I to samo ako baš ne mogu zaspati. Bitno mi je ostati bistre glave kako bih bila sposobna donositi dobre odluke. Dobra sam pod stresom kada treba brzo donositi pragmatične odluke. Baš sam sada završila snimanje i, evo, uživam s mamom i sekom u Splitu na festivalu.
Ljeto 2026. je pri kraju, po čemu ćete ga pamtiti, uz premijeru “Među nama”?
– Po prekrasnom iskustvu snimanja novog filma “Grinding Game’. Toliko divnih ljudi se skupilo na jednom mjestu i svi smo gurali u jednom smjeru. Puno noćnih snimanja, nije bilo lako, ali smo sve izdržali majstorski.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....