Kažu da je Koreja dobar model za Ukrajinu. Sjedneš za stol, povučeš crtu i – rat završi.
Ni Jon Hi danas ima 83 godine i rođena je u sjevernom dijelu korejskog poluotoka. Na svojoj je koži osjetila kako u praksi izgleda to "povlačenje crte".
– Rođena sam u Sjevernoj Koreji i nakon rata pobjegla sam u Južnu Koreju. Mislila sam da je to samo privremeno, da će to trajati dva tjedna. Ostala sam 50 godina. Ovdje sam se udala. Muž mi je iz Južne Koreje. Tu živimo, djeca nas posjećuju i dobro nam je – kaže nam vitalna starica dok u ogromnom loncu s polukružnim poklopcem, nalik na našu peku, grije vodu.
O ratu koji je Korejom bjesnio od 1950. do 1953. godine ne govori puno. Kaže samo da je bio strašan. Danas je aktivna u udruzi žena koje nastoje očuvati tradicionalnu baštinu. U Tongilu, jednom od naselja smještenih uza sami rub demilitarizirane zone – pojasa uskog četiri, a dugog 240 kilometara koje dijeli Južnu od Sjeverne Koreje – pomaže u lokalnom restoranu "Jandgan". Služe organski uzgojena jela od soje.
Cipele se ostavljaju na ulazu. Jede se metalnim štapićima, od svih azijskih zemalja tipičnima jedino za Koreju. Uz ploške tofua dolaze pržene ribice sitnije od jadranskih gavuna. Pečene bobe soje obroku daju poseban šmek.
Demilitarizirana zona
Kaže nam da desetljećima nije imala nikakvih kontakata s rođacima na sjeveru. Nije znala jesu li živi, što rade, tko se vjenčao, a tko je preminuo. Odlazak na jug za nju je bio kao prelazak u drugu galaksiju. Od Tongila do granice tek je koji kilometar. A ljude s jedne i druge strane kao da dijeli čitav svemir.
Demilitariziranoj zoni prilazimo iz smjera glavnoga grada Republike Koreje. Put je kratak, treba nam manje od sata. Šareni, raspojasani, neonom nakićeni Seoul tek je pedesetak kilometara udaljen od granice. Na cesti metalni ježevi i kontrolni punktovi. Uz rijeku Han gusti sloj bodljikave žice. Putem se nižu polja ginsenga. Vojska detaljno pregledava sve koji dolaze blizu granice. Vlasti ne žele ništa riskirati.
Do izbijanja rata u Ukrajini ovaj je prostor bio najopasnije mjesto na planetu. Demilitarizirana zona razdvaja dvije velike, do zuba naoružane države koje su formalno još uvijek u ratu. Demokratska Narodna Republika Koreja, kako se službeno zove komunistički sjever, ima četvrtu najbrojniju vojsku na svijetu.
Od ukupno 1,3 milijuna vojnika, tri četvrtine ih je razmješteno uz granicu s Južnom Korejom. A imaju ponešto i nuklearnog oružja, na što diktator iz Pjongjanga Kim Jong Un podsjeti svijet s vremena na vrijeme.
Vojnici južnokorejske vojske uvode nas u promatračnicu na brdu Dorasan, modernu zgradu s koje pogled puca na teritorij njihovih sjevernih susjeda. Dobivamo poduku o gladi koja vlada preko granice, o posebnom režimu koji vlada u demilitariziranoj zoni, o najstrožoj zabrani fotografiranja vojnika, o tome kako se Južna Koreja zalaže za mir, demokraciju i ljudska prava.
Penjemo se na vrh. S prostrane terase nadrealan prizor. Sunce i oblaci u igri kakve se ne bi posramio ni J. R. R. Tolkien. Pred nama se pruža široka nizina, u daljini omeđena planinama. Na desnoj, sunčanoj strani stoji jedna "kula", metalni stup visok stotinjak metara. Na njemu, suncem obasjana, ponosno se vijori zastava Južne Koreje.
Krug ispunjen plavom i crvenom bojom na bijeloj podlozi. Podno zastave je južnokorejsko selo Daeseong-dong. Ima dvjestotinjak mještana. Ne plaćaju porez, svakodnevno ih obilazi južnokorejska vojska. Svake večeri u 11 sati nastupa policijski sat.
Propagandno selo
Lijeva strana je u sjeni. Tamo se nalazi druga "kula". Na prvu, viša je od prethodne. Na njoj se, zastrta oblakom, vijori crveno-plava zastava sa zvijezdom petokrakom Demokratske Narodne Republike Koreje. Ispod nje, također u tami, nalazi se selo. Službeno se zove Kijŏng-dong. Selo mira. Službeno u njemu živi dvjestotinjak obitelji koje rade u kolhozu.
Službeno u selu je i škola, dječji vrtić, bolnica. Naši domaćini na jugu zovu ga Propagandno selo. Objašnjavaju nam da zgrade nemaju prozora. Ni ljudi, tek pokojeg vojnika odjevenog u civilnu odjeću. Potemkinovo naselje duhova izgrađeno ambicijom da privuče ljude s Juga da prebjegnu na Sjever. Prebjezi su posljednjih 70 godina išli obrnutim smjerom.
U daljini se nazire industrijska zona Kaesong. U njoj su, nakon 2002. godine, kad su odnosi između dviju Koreja ponešto otoplili, tvrtke s juga otvorile svoje pogone i zaposlile pedesetak tisuća sjevernokorejskih radnika. Južnokorejci su tako dobili iznimno jeftinu radnu snagu. A Sjevernokorejci prihod od čvrste valute.
Kompanije su izravno Pjongjangu uplaćivale 90 milijuna dolara godišnje. Tamošnje vlasti prvo bi uzele svoj, upućeni kažu, lavovski dio. A ostatak bi isplaćivale radnicima. Iako okljaštren, iznos bi bio tri do četiri puta veći od onoga što su mogli zaraditi u sjevernokorejskim tvornicama. No idila je okončana 2016. godine.
Nestašni Kim digao je živce Seoulu testiranjem neke nove hidrogenske bombe. Željezna zavjesa ponovno se spustila na demilitariziranu zonu. Vlakovi su prestali dovoziti sirovine, južnokorejske tvrtke povukle su strojeve.
Sad sa Sjevera dolaze glasovi da je tamošnja vlast sama pokrenula proizvodnju. Vojnici na granici smiju se tome. Nude nam da pogledamo kroz dalekozore. Kažu da nas časte pićem ako vidimo ikakav trag da industrija radi.
– Sve je to samo propaganda – kaže nam jedan od njih.
Park Honey bila je među onima koji su u vremenu kad su odnosi otoplili prešla granicu i nekoliko puta otišla na sjever. Četrnaestero članova njezine obitelji živi u Kim Jong Unovoj diktaturi.
– Ture su bile organizirane, nije se moglo ići samostalno, ali ipak je dio obitelji dobio priliku da se sretne. Autobusi su išli samo iz Južne Koreje na Sjever, ne i obrnuto – kaže nam ova 40-godišnjakinja iz Seoula. Pjevuši nam pjesmicu koje se sjeća iz škole. Počinje stihovima "Naša želja je ujedinjenje…".
Južna Koreja još od 1969. ima Ministarstvo ujedinjenja. Službena politika i danas govori o integraciji poluotoka mirnim putem. Na granici izblijedjeli plakati s kartom ujedinjene Koreje i natpisima "Jedna obitelj". Most ujedinjenja i dalje stoji. No u praksi, kako vrijeme odmiče, sve manje Južnokorejaca ujedinjenje sa Sjeverom smatra dobrom idejom.
Istraživanja Instituta za mirovne studije i ujedinjenje pokazuju da samo 44 posto građana drži da je ujedinjenje poluotoka kojeg je podijelio rat nužno. Stariji još imaju neki sentiment prema toj ideji. Mlade i nije pretjerano briga. Oni Korejce sa Sjevera uopće ne smatraju svojom braćom.
Brazda na tkivu nacije
Crta koja je povučena 1945. ostavila je duboku brazdu na tkivu nacije. Povjesničari tvrde da je hladni rat zapravo rođen u Koreji. Tu je izravni sraz SAD-a i SSSR-a prvi put imao svoj oružani epilog. Nakon kapitulacije Japana u ljeto 1945., sa sjevera je umarširala Crvena armija. Dva su mlada časnika, američka dužnosnika, stoga dobila zadatak da na brzinu odrede granicu razgraničenja.
Dohvatili su kartu National Geographica i ravnalom povukli liniju po 38. paraleli. Cilj im je bio poluotok podijeliti popola, ali tako da glavni grad Seoul ipak pripadne njima. Šesnaest milijuna Korejaca dopalo je u američku okupacijsku zonu na južnom, a devet milijuna u sovjetsku zonu na sjevernom dijelu poluotoka.
Koreja, koja je punih tisuću godina bila jedna država, tada je podijeljena. Uslijedio je Korejski rat, jedan od najkrvavijih sukoba u XX. stoljeću. U njemu je izravno sudjelovalo više od 20 država, uključujući i SAD, SSSR i Kinu.
Razmjeri razaranja bili su golemi: 85 posto svih građevina bilo je uništeno, a tri je milijuna Korejaca ubijeno, ranjeno ili je nestalo. Rezultat nikakav: zaraćeni sjever i jug nekoliko su puta osvajali i gubili teritorij, napredovali, pa se s njega ponovno povlačili. Na koncu su se 1953. vratili praktički na svoje početne pozicije. U blizini 38. paralele.
U srpnju će biti točno 70 godina od tada postignutog primirja.
Choi Kusik u to je vrijeme bio sedmogodišnji dječak. Danas radi u Busanu kao vodič za kulturne teme. Susrećemo ga na Memorijalnom groblju Ujedinjenih naroda, jedinom takve vrste u svijetu. Ono čuva posmrtne ostatke 2300 vojnika koji su branili Jug poluotoka. Na šeširu mu je zakačena značka. Zlatni klokan. Tu su i grobovi australskih vojnika.
– Kad je vojska sa sjevera ušla u selo, skrivali smo se u nekoj pećini. Sjećam se da sam se grozničavo držao majke. Poslije smo došli u Busan, vojnici UN-a su nam rekli da obučemo bijele košulje, kako bi mogli izbjeglice razlikovati od napadača. To je sve čega se sjećam, ostalo sam valjda potisnuo – kaže Choi Kusik. Njegova generacija još uvijek gaji nadu da će se narod Sjeverne i Južne Koreje – jedan te isti narod kojega je zavadila politika, a podijelile velike sile – jednom ipak ujediniti u istoj državi. Svjestan je da će taj proces trajati.
– Sjeverna Koreja mora promijeniti uređenje i postati slobodna zemlja. Mora postojati i ekonomski balans – poručuje Choi Kusik. Nije izgovorio ono oko čega se posljednjih godina itekako vode rasprave: tko će to ujedinjenje platiti?
Više od sedamdeset godina komunizma na jednoj i kapitalizma na drugoj strani ostavilo je svoje posljedice. Razlika u životnom standardu Sjevera i Juga je golema. Ako su i krenuli s iste startne pozicije, Sjever kao da je stajao u mjestu, a Jug napredovao brzinom svjetlosti.
Plaće 35 puta manje
A nisu krenuli s istih pozicija. Na Sjeveru se nalazilo sve rudno bogatstvo i sva industrija nekada bivše jedinstvene Koreje. Jug nije imao nikakve sirovine: samo poljoprivredu i duboko siromaštvo. Južna Koreja po prihodima je u to doba bila na razini država subsaharske Afrike. Pedesetih godina Sjever je bio ispred Juga. Danas, sedamdeset godina kasnije, Južna Koreja je među 10 najrazvijenijih zemalja svijeta. Prosječna plaća iznosi 3000 dolara.
"Čudo na rijeci Han", kako se u analima naziva golemi skok koji je Južna Koreja napravila u praktički jednoj generaciji, osigurao je svima život o kakvom su ne tako davno mogli samo sanjati.
Sjever pak živi na rubu siromaštva. Plaće su 35 puta manje. Životni vijek 15 godina kraći. A zbog kritike Velikog vođe lako se završi u logoru za preodgoj.
Prebjege koji uspiju pobjeći sa Sjevera na Jug često gledaju s prijezirom. Vlasti ih prva tri mjeseca drže u posebnom centru Hanawon. Da se priviknu na život izvan izoliranog Kimova sjevernokorejskog balona. Podučavaju ih osnovne stvari. Dosta toga s čim će se susresti vidjet će prvi put u životu. Nemaju praktički nikakvo obrazovanje. Ne znaju se služiti računalom. U startu su zbog toga osuđeni na slabije plaćene poslove.
Na Jugu su uvjereni da već po fizičkom izgledu, nižem rastu, obliku jagodica i čeljusti mogu prepoznati došljaka sa Sjevera. Kad progovori, sve dileme prestaju. I jezik se u međuvremenu promijenio, Sjevernjaci govore potpuno drukčijim narječjem.
Na Sjeveru je pak državna propaganda odradila svoje. Južnjake smatraju smrtnim neprijateljima. Omraženim kapitalistima. Nacionalnim izdajicama koji su zaprljali čistu korejsku krv miješajući se s tuđinima.
Ista rasa, isti narod, isti ljudi. Nad kojima je netko, ne tako davno, povukao crtu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....