Zbog iznimno velikog interesa publike i rasprodanih koncerta 20. i 21. ožujka u Splitu, "Zabranjeno pušenje" održat će i treći koncert u splitskoj dvorani Lora, i to 27. ožujka. I sve to su rasprodali bez ikakve medijske kampanje. Ovaj kultni sarajevski bend u akustičnoj postavi svojim je aktualnim projektom "Neuštekani" sve oduševio, a dobar glas s prethodno održanih koncerata u Sarajevu, Ljubljani, Zagrebu, Zadru i Osijeku očito je došao i do Splita.
Odličan povod za razgovor sa Sejom Sexonom, pravim imenom Davor Sučić, jednim od najutjecajnijih rock autora s prostora bivše Jugoslavije i suosnivačem "Zabranjenog pušenja". Kao ključna figura pokreta New Primitivism, Sejo Sexon obilježio je regionalnu glazbenu scenu duhovitim i društveno angažiranim tekstovima koji i danas imaju snažan odjek.
Split vam, objavljeno je, otvara i treći termin za koncert, i sve to praktički bez ikakve reklame. Jeste li očekivali ovakav interes ili vas je splitska publika iznenadila?
– Pa znate, poslije 40 godina karijere bilo bi stvarno poprilično ponižavajuće da radim neku veliku kampanju i reklamu. Da nisam postigao neki ugled nakon ovoliko godina rada, bilo bi najbolje da se bacim s Marjana...
Drukčiji projekt
Što vam je prva asocijacija na Split?
– Pa da, baš ima jedna anegdota, koju često pričam kad dođem u Split. Kad sam 95. došao u Split iz Sarajeva, imao sam 56 kila, proveo sam tri godine na jednoličnoj prehrani, tjestenini i riži... I onda sam ugledao u Splitu sve te divne restorane, raspitao se kod raje i našao sam najbolji dolje u centru. I sjeo sam tamo. Došao je konobar, ja sam mu rekao da mi da nešto najbolje što kuhar pravi, da prste poližem, jer mi je to bilo prvi put u restoranu nakon tri ratne godine u Sarajevu. I govori mi konobar: "Imam za vas nešto, imam izvrstan rižoto..." I tu sam shvatio da je karma zaista kurva.
Rekli ste da ste prije prvog sarajevskog koncerta "Neuštekanih" imali ogromnu tremu. Kako je moguće da i nakon toliko godina karijere imate takav osjećaj?
– "Neuštekani" je nešto drukčiji projekt, to su rijetko izvođene pjesme i trebalo mi je desetak dana da ih ponovno naučim svirati, da naučim tekstove. Trideset godina nisam ozbiljno svirao gitaru, a sad je sviram tri sata. Nisam je više imao u malom mozgu... Potpuna je greška bila prvi koncert održati u Sarajevu. Tamo su ljudi koji nam znaju sve folove. Obično nam na koncerte dolazi mlađa raja, a na koncertu u Sarajevu svi su oni naši prvi fanovi, svi oni hobiti izmiljeli iz svojih rupa, svi oni novinari, prvi producenti..., oni koji su te povijali dok si bio beba i znali kako ti izgleda pišo, i sad su se pojavili tu pred tobom... Tu publiku nije bio lako zadovoljiti, imaju visoke kriterije. Taj sam dan nekako preživio na tri kave. Ali bili su zadovoljni.
Projektom "Neuštekani" odlučili ste, kako kažete, ispraviti nepravdu i izvesti pjesme koje nikada prije nisu imale priliku zaživjeti na pozornici, i to u unplugged verziji, na akustičnim instrumentima. Koja vam je najdraža među tim pjesmama?
– To već godinama osjećam i planirao sam napraviti, a vrhunac je bio kad smo nakon jednog koncerta u Sarajevu došli na mali "after" u našu kavanu kod Keke. Nije bilo puno ljudi, kavana je bila prilično prazna, Keka je puštao neki stari CD koji je spržio sam sebi i redale su se te pjesme "Laku noć, stari", "Pismo Elvisu"... i podsjetile me na svoje postojanje.
Te pjesme ne stižemo izvoditi na koncertu, nezgrapne su, raja ih ne zna, preduge su, nemaju spot, nisu bile u medijima, publika na njih ne može pjevati... pa smo s vremenom zaboravili na njih. Ali te večeri su mi izašle u punom sjaju, Keka je nazvao taj album "B strana", a ja sam tada odlučio da nešto moramo napraviti i da te pjesme moraju izaći iz tog prašnjavog sanduka blaga. I tako su nakon četiri, pet mjeseci priprema izašle pred ljude. Najdraža mi je "Pismo Elvisu", jedna tamna, dosta tužna, ali prekrasna pjesma i ona dobiva najveći aplauz i najveće ovacije.
Kako objašnjavate golem interes publike za "Zabranjeno pušenje", ali i za druge rock‘n‘roll bendove nastale još u doba bivše Jugoslavije? Bude tu, kako kažete, starije raje, ali i mladih koji nisu bili ni u planu kad su vaše najpoznatije pjesme nastale.
Rock nema nacionalni predznak
– Često u kombiju pričamo o tome. Moja je teorija da je u vrijeme kad su ti bendovi nastajali – bez obzira na to što su bili zabranjivani na radiostanicama, imali problema i s tadašnjom politikom i službama – gotovo svaka mjesna zajednica u bivšoj Jugoslaviji imala je instrumente, bubnjeve, kupovala su se pojačala i pokušavalo se organizirati društveni život mladih, da ne bude samo ulica i kladionica. Tako je bilo i u sportu, sjetite se Cibone, Jugoplastike, tadašnje košarkaške reprezentacije Jugoslavije.
Nije to bilo ništa slučajno, nego je to bio rezultat ulaganja u mlade. Bez obzira na konflikte, mladi su imali priliku da bez puno para dobiju instrumente, sviraju i imali su priliku i ne budu na ulici, i to je izrodilo puno bendova. Strašna je bila regeneracija scene na godišnjem nivou. Recimo, te 84. godine, kad sam ja ugledao našu ploču u izlogu, s lijeve je strane bila ploča Massimova "Dorian Gray", a s desne strane ploča "Denis&Denis", za koje nikad dotad nisam čuo. I bila je tu nova ploča Bajage i Instruktora, za kojeg sam, eto, čuo. Samo taj dan su u izlogu bila četiri nova benda. Za svaki od tih bendova znamo i danas... A danas mladi nemaju takvu vrstu podrške. Živim u Rudešu već 20 godina i nitko nije organizirao takvu aktivnost za mlade ljude.
Razlog zbog kojeg "stari" rock bendovi ne gube popularnost je i što rock muzika nema nacionalni predznak, što je to kozmopolitska muzika. Za nju nije bilo ni mjesta ni vremena ni podrške u tim nacionalnim preporodima koji su izbacili puno nacionalno orijentiranih pjevača i lokalnih melosa. Rock‘n‘roll je muzika koja povezuje, koja nema taj narodni predznak, a pogotovo što je kritički govorila o tim vremenima, o ksenofobiji i toj nekoj sumnjivoj pretvorbi i djelovanju politike u ratu. To je sve raselilo ljude, osiromašilo ih, a o tome su pjevali rock bendovi. Rock muzika nije samo zabava, nego i savjest društva. Zato ti bendovi koji su kritički mislili nisu baš bili poželjni na nacionalnoj televiziji i zato ih je malo. Ostali su relikti prošlosti i to je doprinijelo da ti stari bendovi i danas sviraju i pune dvorane.
A što je poslijeratnim rock bendovima koji su nastali u regiji?
- U zadnjih 30 godina isprofiriralo ih se jako malo, možda tek desetak bendova u cijeloj regiji, koji imaju svoju publiku izvan granica svojih gradova i države. U Hrvatskoj su to kroz ove godine uspjeli "Majke", "Hladno pivo", "TBF" i još poneko..., u Bosni i Hercegovini su to "Letu štuke", "Dubioza", Edo Maajka... Malo je novih bendova nastalo ovih godina, zato je to ostavilo prostor za stare bendove.
Naišla sam na podatak da ste u mladosti, početkom osamdesetih, apsolvirali na Medicinskom fakultetu u Sarajevu i željeli ste postati psihijatar. Je li vam žao što niste krenuli tim putem, vjerojatno biste imali još više posla...?
– Na neki način sam i završio u sličnom poslu. I rock je psihijatrija. Meni koncerti Johnnyja nisu bili samo zabava, meni je Johnny bio edukacija i psihijatrija i upućivao me kao tinejdžera na iskrene ljudske vrijednosti. Ja sam na neki način njegov đak. Kroz muziku i ja nastojim donijeti zajedništvo i prijateljstvo, ljude uputiti na neke ljudske vrijednosti... Završio sam u sličnom zanimanju. Nije mi žao, nisam daleko od psihijatrije.
Na kraju ste u zrelim godinama diplomirali povijest na Sveučilištu u Zagrebu. Zašto to?
– U neko doba života osjetio sam da mi fali obrazovanja. Kroz godine muzičke karijere sam shvatio da sam postao fah idiot i izgubio kontakt sa znanjem i informacijama, s općim obrazovanjem. Neizostavno kroz vrijeme počneš nekako kaskati, nisam znao ni što je PowerPoint... Sve su to stvari s kojima sam loše baratao. Pomislio sam da se treba informirati i tražiti znanje na pravim mjestima, ono što Dalmatinci kažu "daj dite materi". A zanimala me je povijest, zanimalo me je što je stvarno bilo 41., 45., 91. Pitanje što je bilo je generacijsko pitanje. Nisam htio da me povijesti uče političari i sportaši. Zato sam otišao kod profesionalaca i nisam požalio. Na žalost, većina ljudi luta u bespućima. Puno ljudi, kao u medicini, vjeruje nadriliječnicima. Možda je taj moj fakultet bila nepotrebna misija, ali nije mi žao. Činjenice su nešto što sada nije u modi, ali moramo ustrajati na profesionalcima, činjenicama i stručnjacima. Činjenice su najvažnije i ono što društvu treba.
Na rubu ste 65. godine, kad "obični" ljudi idu u mirovinu. Kakvi su vaši planovi?
– Rock‘n‘roll nije posao ni način da se zarade pare i osigura penzija kraj toplog kamina. Rock je poslanje i barikada. Nemamo pravo otići s barikada. Rock muzičari trebaju raditi i boriti se dok ih zdravlje služi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....