Bila je to prije svega zvučna pljuska HDZ-u.
Bivši načelnik Glavnog stožera Oružanih snaga RH umirovljeni admiral Robert Hranj početkom listopada imenovan je šefom SDP-ovog Savjeta za obranu i nacionalnu sigurnost. Bio je to prvi potez Siniše Hajdaša Dončića nakon što je izabran za novog predsjednika SDP-a.
S Hranjom je, još iz doba kada je vodio saborski Odbor za obranu, bio u korektnim odnosima. No, svima unutar i izvan SDP-a bilo je jasno da je Hranj zapravo akvizicija Zorana Milanovića. U ratu kojega su svojedobno vodili predsjednik Republike i tadašnji ministar obrane Mario Banožić, Hranj je slušao zapovjedi svojeg vrhovnog zapovjednika. Pa kad je Milanović naložio da Banožića ne puste u vojarnu u Požegi na prisegu ročnika, Hranj ga nije pustio. Kada je Milanović krenuo u avanturu sa premijerskom kandidaturom, upravo je Hranja najavljivao kao svojeg ministra obrane u budućoj Vladi SDP-a, Domovinskog pokreta, Možemo, Mosta i ostalih stranaka na koje je računao da će ga podržati u njegovom povratku u Banske dvore.
Hranj šuti, Lucić ne okoliša
Iako je HDZ-ovim zastunicima ovoga tjedna na sjednici saborskog Odbora za obranu glavna meta bio Milanović i njegova tvrdnja da će hrvatski vojnici u okviru NATO-ove aktivnosti NSATU, nisu propustili uzgred spomenuti i Hranja i njegov angažman u oporbenom SDP-u. Zgražajući se nad činjenicom da se bivši načelnik Glavnog stožera, nakon što je u proljeće ove godine otišao u mirovinu, odlučio pridružiti SDP-ovom jatu.
U čitavoj priči oko slanja dvoje časnika u njemački Wiesbaden Hranj do sada nije rekao ni riječ. Iako je kao najviši hrvatski časnik i sam upoznat s angažmanom NATO saveza oko Ukrajine, odlučio je najnoviju svađu predsjednika i premijera za sada - ne komentirati.
Netom nakon imenovanja u SDP-ov Savjet za obranu, Hranj je jasno naglasio da je, kao nestranačka osoba, voljan pomoći oko stručnih pitanja vezanih uz vojsku. I izrazio nadu da to neće značiti njegov ulazak u klasičnu politiku. A kako u SDP-u odluku o slanju časnika smatraju prije svega političkim pitanjem, ne čudi ni Hranjev silenzio stampa.
Umirovljenog admirala pitali smo za komentar sukoba oko slanja vojnika u Njemačku.
- Hvala na interesu, ali ne dajem javne izjave ili komentare - kratko nam je poručio Hranj.
Umirovljeni general Josip Lucić nema takvih ograda. On je načelnik Glavnog stožera postao 2003. godine. U vrijeme koalicijske SDP-ove Vlade, a na inzistiranje tadašnjeg predsjednika Stipe Mesića. Tu je dužnost obavljao do 2011. godine. Nakon toga je ušao u HDZ, a na posljednjim parlamentarnim izborima bio je i kandidat vladajuće stranke u prvoj zagrebačkoj izbornoj jedinici.
Ni prije se nije libio ući u klinč s Milanovićem. A sada je prilično žustro reagirao na vijest da je predsjednik Republike načelniku Glavnog stožera generalu Tihomiru Kundidu zabranio dolazak na sjednicu Odbora za obranu.
- Meni nikada nijedan predsjednik nije uskratio dolazak u Hrvatski sabor. To se ne događa nigdje u demokratskom svijetu zapadne Europe, a i šire. Možda jedino u Sjevernoj Koreji - komentirao je Lucić, napominjući da su članstvo u NATO-u i Europskoj uniji do sada branili svi hrvatski predsjednici. Sve do Milanovića.
General Kundid se našao u prilično nezavidnoj situaciji. Predsjednik Republike kao njegov vrhovni zapovjednik tvrdio je da će hrvatski časnici - njih dvoje, koliko ih je bilo predviđeno da u početku sudjeluju u NSATU aktivnosti - zapravo ne idu u Njemačku, nego u - Ukrajinu. I da se ovom operacijom NATO izravno uključuje u rat u Ukrajini. Kundid, koji kao načelnik Glavnog stožera hrvatske vojske sudjeluje u operativnim dogovorima u vrhu NATO-a, rekao mu je da to nije istina. Milanović mu je onda zaprijetio umirovljenjem i zabranio mu dolazak na Odbor za obranu. Kundid se na koncu oglasio pismom, pojasnio da se radi o nastavku aktivnosti odvraćanja na istočnom krilu NATO-a, da Sjeveroatlantski savez ne ulazi u rat s Rusijom te da hrvatski časnici neće napuštati terotorij država članica NATO-a. I usput se slikao s premijerom Andrejom Plenkovićem.
U takvim okolnostima, u kojima se bivši generali nalaze na suprotnim političkim stranama, pitanje je mogu li se njihove rasprave negativno odraziti na stanje u vojsci.
Rat za generala
- Ta prepucavanja su nepotrebna. Vojska je točno definirana Ustavom, Zakonom o obrani i Zakonom o oružanim snagama i tu ne bi trebalo biti nikakvog prijepora. Vojska se ne smije uplitati u političke procese niti smije biti dio političkih procesa, a po Zakonu o oružanim snaga, djelatne vojne osobe ne smiju biti pripadnici bilo kojih političkih stranaka, niti se baviti bilo kakvim političkim radom. Ne smiju čak biti ni u nevladinim organizacijama koje imaju određene društvene aktivnosti poput GONG-a ili braniteljskih udruga. Mogu biti članovi lovačkog, sportskog ili kulturno-umjetničkog društva, kao i udruge numizmatičara. Ali političke stranke ne - ističe u izjavi za Spektar Slobodne Dalmacije vojni analitičar Marinko Ogorec. Opisujući kako na papiru u Hrvatskoj izgleda depolitizacija vojske.
Što se tiče dvojice bivših načelnika Glavnog stožera umirovljenog generala Lucića ili umirovljenog admirala Hranja, oni, naglašava Ogorec, više nisu djelatne vojne osobe. I mogu politički djelovati na kojoj strani žele.
Kvaka je, međutim, u tome da se još od devedesetih uvriježilo da HDZ ima monopol na generale u hrvatskoj vojsci. I da se - unatoč rezolutnoj odluci tadašnjeg predsjednika Mesića da umirovi visoke časnike koji su se 2000. nakon pobjede lijevo-liberalne koalicije poželjeli baviti politikom - taj sentiment u vladajućoj stranci do danas zadržao.
Kada je ujesen 2006. godine Ante Kotromanović probio led i došao na čelo SDP-ovog Savjeta za branitelje, Ivo Sanader je odmah zbio redove i uzvratio s okupljanjem dvadesetak generala. U to vrijeme socijaldemokrate je još uvijek vodio Ivica Račan. A da stvar bude zanimljiva, da pozove Kotromanovića nagovorio ga je upravo - Milanović. Aktualni predsjednik Republike u to je doba bio glasnogovornik SDP-a i već je neko vrijeme prijateljevao sa svojim zavičajcem iz Sinja. Kotromanović je pak u SDP-u bio na lošem glasu, jer je na sinskoj Alci 2001. godine, u jeku desničarske histerije oko optužnice za ratne zločine Mirka Norca, održao vatreni govor u kojemu je pozvao hrvatski narod da se, kao što se znao suprotstaviti Turcima 1715., i Srbima 1991., suprotstave i kriminalizaciji Domovinskog rata. Osim toga, u SDP-u su smatrali da bi netko “njihov” trebao voditi Savjet za branitelje. Spominjalo se tada i ime brigadnog generala Vlade Hodalja, člana SDP-a koji je u ratu zapovjedao obranom Siska.
Račan, koji se spremao na odlučujuću parlamentarnu bitku - u to vrijeme potpuno nesvjestan da boluje od neizlječive bolest - računao je da bi SDP-u dobro došla akvizicija poput Kotromanovića, koji praktički dolazi iz politički suprotnog tabora. I dao je zeleno svjetlo za ovaj transfer.
Novinske naslovnice tih su dana vrištale o “ratu generalima” HDZ-a i SDP-a. Sanader je doista želio pokazati mišiće, pa je na čelo HDZ-ovog savjeta za branitelje doveo generala zbora i bivšeg načelnika Glavnog stožera Pavla Miljavca.
U ekipi su još bili generali Ante Roso, Damir Krstičević, Ivan Basarac, Miljenko Crnjac, Krešimir Ćosić, Đuro Dečak, Milenko Filipović, Miljenko Galić, Mijo Jelić, Matko Kakarigi, Stanko Sopta….
Sporna promaknuća
Na Iblerovom trgu obećavali su da će Kotromanovića slijediti i neka druga krupna imena, pa i ono generala Ivana Kapulara. No on je na koncu završio u HDZ-ovom braniteljskom Savjetu, a SDP je na koncu ostao samo na Kotromanoviću. Koji je uz Milanovićevu potporu na koncu postao i ministar obrane.
Milanović je dakle i ranije bio svjestan kako HDZ-ovce “boli” kada netko iz vojske stane na SDP-ovu stranu. Zato je i pogurao dolazak Hranja na čelo SDP-ovog Savjeta za obranu i nacionalnu sigurnost.
Što se pak tiče generala Kundida, tu se očito preračunao. Kundid je, naime, bio njegov prijedlog za načelnika Glavnog stožera. Računao je da će i on plesati onako kako mu Milanović kaže. No, očito je naletio na nešto tvrđu orah. Upućeni čak tvrde da je među njima puklo i prije nego se domaća politika posvađala oko sudjelovanja hrvatskih časnika u operaciji NATO-a.
Sporna su navodno bila određena promaknuća u oružanim snagama. Milanović i njegov savjetnik Marijan Mareković gurali su unaprijeđenja pojedinih časnika Kundidu iza leđa. A prema neslužbenim informacijama, i bez njegove suglasnosti.
Razlaz oko sudjelovanja u akciji NATO-a taj je jaz samo produbio. Kundidovo pismo u kojem je de facto demantirao Milanovića jasan je znak da načelnik Glavnog stožera nije spreman lagati kako bi se dodvorio svojem vrhovnom zapovjedniku. Niti se kockati s hrvatskom pozicijom u NATO savezu kako bi pomogao SDP-ovom kandidatu u njegovoj predsjedničkoj kampanji.
A to u praksi može značiti samo jedno: ako Milanović na izborima pobijedi - a za sada je glavni favorit - jedan od njegovih prvih poteza mogla bi biti smjena Kundida!
I otvaranje nove fronte prema premijeru Plenkoviću. Koji sasvim sigurno tu smjenu neće mirno promatrati, pa bi Hrvatska iza Nove godine lako mogla dobiti novi rat. Ovaj put ne rat generala, nego rat za generala.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....