amo negdje početkom dvijetisućitih bio sam pozvan u “Latinicu” urednika i voditelja Denisa Latina, tema je bila utjecaj politike na sport. U emisiji su sudjelovali, tj. u prisavskom su se studiju smrzavali Zoran Gobac, Zlatko Canjuga, Bruno Orešar, Igor Boraska, Dražen Lalić, Zdravko Reić, Velibor Džarovski i moja malenkost. Ako sam koga zaboravio, neka se ne ljuti.
Na izlasku iz prisavskog studija, tako je ispalo, ispred mene su koračali Zlatko Canjuga, od 1996. do 2000. predsjednik Dinama, preimenovanog 1993. po želji predsjednika države Franje Tuđmana u Croatiju, obilato financiranog javnim novcem, te i tadašnja i sadašnja siva eminencija Rukometnog kluba Zagreb i hrvatskog rukometa Zoran Gobac.
– Jesi vidio koja ljubomora, ha!? – obratio se tonom punim povjerenja Canjuga Gopcu, koji mu je na to kimnuo u znak odobravanja. To je, dakle, bio njihov sažeti komentar na sve argumente i teze iznesene u prethodna dva sata na temu pretjeranog uplitanja politike u funkcioniranje i financiranje sporta u Hrvatskoj, prije svega na primjeru ondašnje Croatije kao svojevrsnog Tuđmanova državnog projekta.
Večera u ‘Okrugljaku’
Naravno da sam potom ljubazno odbio poziv na zajedničku večeru u, mislim, tada kultnom “Okrugljaku”, jer jednostavno nisam imao apetita za ćaskanje u društvu u kojem bi bio i spomenuti dvojac. Njih ni svi istupi u studiju HTV-a te večeri nisu naveli na minimum preispitivanja opravdanosti otvorenog miješanja politike u sport po HDZ-ovu “receptu” iz 90-ih. Kada je novac stizao iz javnih poduzeća nakon jednog telefonskog poziva, u rukovodećim tijelima klubova sjedili su brojni političari, a među glavnim sucima u ligi bili su i – obavještajci. Kao u kakvoj parodiji na temu politiziranja sporta.
Zdravko Mamić tada je tek započinjao svoju maksimirsku vladavinu, a u javnosti i među samim navijačima Dinama još je imao pozitivan imidž poduzetnika koji se i sam nekoć tukao na gostovanjima, znate ono, “i krv svoju za plavu boju”. Za razliku od Canjuge, on je u nogometnu priču ušao baratajući svojim novcem. Ali tu popis razlika nekako i prestaje. Jednako su osjetljivi na argumentiranu kritiku. Točnije, ne podnose je.
Uostalom, Mamić ima i dodatni razlog: u Dinamo je ušao kroz otvoreni sukob interesa, jer je istodobno i “spašavao klub” i razvijao obiteljsku agenciju za trgovinu nogometašima. I zato ne čudi da su svi koji su mu prigovarali na radnjama zbog kojih je, na koncu, i postao bjeguncem od hrvatskog pravosuđa, ustvari tek ljubomorni i jalni ljudi. Što bi drugo bili spram takvog oličenja poštenja... Uostalom, on i sam govori o tome kad kaže da ima bolji imidž u, primjerice, Srbiji negoli u Hrvatskoj.
“To je žalosno. Svjestan sam toga. Tako je u Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji. To je zato što ti ljudi nisu zadojeni mržnjom prema meni iz niskih strasti (...) Ja sam sa svojim timom donio milijardu eura, a onda mi namontiraju sudski proces i protjeraju me u drugu državu kao psa... Samo mi, idioti, ljude koji su nešto napravili uhićujemo i progonimo”, kazao je u nedavnom velikom intervjuu za srpski “Mozzart sport”.
Ali, kako se ono kaže u maratonskim reklamama, ni to nije sve: “Gledam sad jednu seriju o princu Harryju i Meghan. Bože, kako vidim svoj život! Cijeli život sam progonjen u Hrvatskoj i Zagrebu, jer sam uspješan. Tako je i ta Lady D., majka princa Harryja, toliko su je proganjali mediji i tabloidi dok je nisu ubili (...) Eto, sad proganjaju Harryja i Meghan, a oni se bave humanitarnim radom. Tako i ja... To je nevjerojatno kakav je ološ od urednika i novinara isplivao na mojim leđima. Ne znaju se potpisati. Ali su oni bili ti koji su jurišali na Mamića, kao na Isusa. Razapni ga. Ubij ga, neka ga ubije rulja!...”
Dakle, Mamić se nakon svega osjeća kao žrtva (demagoški bi se reklo – Dinamo, to sam ja!), a svoj osobni biznis i interese manipulatorski poistovjećuje s Dinamovim poslovnim interesima (otud i sintagma o “onima koji klub shvaćaju kao bankomat”, što često citira i zagrebački gradonačelnik Tomislav Tomašević, koji jasno daje do znanja da će Grad podržati samo Dinamo bez Mamićevih), a poistovjećuje se i sa samim Isusom Kristom. Ni manje ni više!
Netko potpuno neupućen ne bi povjerovao da je zapravo riječ o čovjeku kojemu je polovinom ožujka 2021. Vrhovni sud potvrdio osuđujuću presudu te ga je pravomoćno osudio na zatvorsku kaznu od 6,5 godina zatvora (njegov brat Zoran Mamić dobio je četiri godine i osam mjeseci) zbog izvlačenja najmanje 116 milijuna kuna iz Dinama.
Zato ne čudi ni to što Mamić ne vidi ili ne želi priznati da u načinu poslovanja nešto nije bilo u redu od samog starta: “Kad sam ušao u Dinamo, to je bio klub u raspadu, oni nisu mogli od poslovne banke dobiti jedan jedini euro (...) To je bilo 2001., unio sam 12.000.000 eura u klub. Beskamatno sam im posudio, bez jamstva, bez drugih uvjeta. Kada bismo dobili kredite od banaka koja sam ja iskreirao, onda bih zadužio cijelu obitelj. Tata, mama, djed, pradjed, bivša žena, sadašnja žena... Svi su mi davali imovinu za kolaterale koje je koristio Dinamo. Ovo je nebeska nepravda šta su meni uradili... To je bio klub u stečaju, digao sam ga iz pepela... Mi smo bili 700 metara ispod zemlje, sve sam ja to izmenadžerirao vlastitim resursima... I kada sam sagradio monstruma koji pobjeđuje i osvaja trofeje, sada kada je 29. klub u Europi... Dobio sam kao vođa cijele te priče da sam prognan, da mi je montiran sudski proces... Izdan sam kao zadnje smeće...”
Napadi iskrenosti
U napadima iskrenosti priznat će da se ponekad služio “svim sredstvima, nisu uvijek bila civilizirana...” i da je ipak “da se ne lažemo, moralno upitno da netko postavi svog sina da bude posrednik”. Ali će onda odmah dodati: “Ali nijedan trener na svijetu, direktor, predsjednik... Takav ne postoji na svijetu gdje neki član obitelji nije uključen u biznis. Posebno tamo gdje je veliki novac... Mislite da netko razmišlja drugačije? (...) Ja sam mogao napraviti da od (prodaje) Modrića u klub uđu dva milijuna eura, a da meni dođe 20.000.000. Nitko me nije mogao iskontrolirati”, odao je svoju “poslovnu filozofiju” “Mozzart sportu”.
Ipak, unatoč svemu učinjenom, svi su mu, eto, okrenuli leđa, pa i oni koje je, kako kaže, napravio bogatima: “Ljudi su me prodali kao Juda Isusa, na najprostačkiji način.” A mogao je još okrenuti neki novac, pardon, pomoći: “Da su me pustili na miru, napravio bih do sada dva stadiona. Sutra da se vratim u Zagreb, za četiri godine bi stadion bio gotov. Samo da mi ne smetaju...”
Ali, eto, “smetaju” mu! Štoviše, čak mu i sude. Pa je posljednjih godina Mamić kao pravi biznismen s neizlječivom (pro)vizijom u očima “morao” dirigirati zagrebačkim klubom “na daljinski” iz Međugorja. A to je ovih dana kulminiralo kroz farsičnu blokadu rada Skupštine kluba.
I zato je zaključivanje priče oko utjecaja braće Mamić na Dinamo i hrvatski nogomet općenito stvar dovršavanja i davno započete tranzicije čitavog hrvatskog društva u demokratskije i transparentnije od onoga kakvo smo imali do sada. Društva u kojem ne bi trebalo biti moguće puno toga što smo gledali u “njihovoj” eri; od spomenutog sukoba interesa, slučaja Lokomotiva, utjecaja na suđenje i HNS, isto tako i na HNS; kao i progona navijača, svih vulgarnih ispada kojima je "častio" neistomišljenike, novinare, kritičare...
I da ne zaboravim...
Nedavna odluka Visokog kaznenog suda, koji je odbio Mamićev prijedlog za prenošenje nadležnosti za suđenje u kaznenom postupku nazivanom i ‘’Dinamo 2’’ sa Županijskog suda u Osijeku na Županijski sud u Zagrebu, obrabrujuća je u tom smislu. Isto se može reći i za kontakte ministra pravosuđa Ivana Malenice s kolegom iz BiH Davorom Bunozom, navodno baš na temu izručenja (podsjetimo, BiH je već dva puta odbila izručiti svog državljanina Zdravka Mamića!).
Hoće li s Mamićima nestati mutni poslovi i sve nepravde hrvatskog nogometa? Pa naravno da neće, nisu oni ni prvi ni zadnji koji su završili pred sudom – sjetimo se, prije nekih šest mjeseci u zastaru je otišlo suđenje u slučaju “Hajduk 2”, u kojemu je država oštećena za oko 100 milijuna kuna – ali nadamo se da će hrvatski nogomet bez metoda braće Mamić biti – daleko zdraviji.
I još, da slučajno ne zaboravim: kao što je u poslovnom tisku, pod tekstovima koji se bave trgovanjem dionicama, običaj navesti koje dionice eventualno posjeduje autor teksta, tako je i ovdje red napisati – čisto da hrvatska braća Dalton ne bi opet mogla kazati da ih “napadaju oni koji mrze Dinamo” – i autor ovog teksta je dinamovac.
Samo što klub, za razliku od braće Mamić, u bliskoj budućnosti ne vidim kao bilo čiji bankomat ili u bilo kojem smislu privilegiraniji od drugih.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....