Zamislite da netko tko vas nije posjetio godinama odjednom zakuca na vrata ne da bi vas zagrlio, već zbog vaše imovine. Takve priče danas nisu rijetkost u Hrvatskoj. Djeca koja su godinama zanemarivala svoje roditelje pojavljuju se tek kada im treba novca ili se dijeli imovina nakon konačnog oproštaja od majke i oca. Nedavni slučaj iz Ploča samo je jedan od takvih primjera.
Kći (65) kazneno je prijavljena jer je vlastitoj majci otuđila bankovnu karticu i potrošila oko 11 tisuća eura, čime se po tko zna koji put otvara pitanje odnosa djece prema starijim i nemoćnim roditeljima, ali i pravnih posljedica takvog ponašanja. Slične priče sve češće pune crne kronike i sudske spise - od financijskog iskorištavanja starijih osoba do situacija u kojima roditelji tvrde da su ih vlastita djeca prevarila pri sklapanju ugovora o doživotnom ili dosmrtnim uzdržavanju, a potom se prestala brinuti o njima, pa čak ih i izbacili iz stana.
Osim kaznene odgovornosti zbog krađe ili prijevare, nameće se i ključno pitanje: može li dijete koje se ne brine o roditelju, ili ga čak financijski iskorištava, izgubiti pravo na nasljedstvo?
Sudovi i pravni stručnjaci naglašavaju razliku između zakonske obveze uzdržavanja i emocionalne ili moralne bliskosti. No gdje je granica između moralne odgovornosti i zakonske obveze? Kada obiteljski odnosi prerastu u kaznena djela, a emocionalno zanemarivanje u pravni problem, postavlja se pitanje kakvu zaštitu stariji roditelji uopće imaju pred zakonom.
Kako hrvatski zakoni gledaju na ovakve slučajeve, koje su moguće kaznene i građanskopravne posljedice za djecu koja iskorištavaju roditelje te može li se takvo ponašanje odraziti i na pravo nasljeđivanja, pitanja su koja smo postavili odvjetnici Jeleni Čačić, specijaliziranoj za obiteljsko pravo i nasljedno pravo.
Pravo na nasljedstvo
Postoji li u hrvatskom pravu jasna granica između moralne obveze skrbi o roditelju i pravne odgovornosti djeteta? Kako se ta granica u praksi tumači?
- Dijete ima zakonsku obvezu uzdržavati roditelja koji nije sposoban za rad, a nema dovoljno sredstava za život ili ih ne može ostvariti iz svoje imovine. To je jedina situacija u kojoj je propisana zakonska obveza djeteta za uzdržavanjem roditelja. Kada govorimo o moralnim obvezama, ne postoji jasna granica, u praksi se tumači tako da nije svaka povreda moralne obveze razlog za isključenje djeteta iz nasljeđivanja. Odnosno, moralna povreda ne znači ujedno i zakonsku povredu obveze uzdržavanja, napominje odvjetnica.
Slučaj s početka priče nije usamljen. Takvi primjeri sve su češći i uklapaju se u širi društveni kontekst u kojem se odbijanje skrbi o starijem ili nemoćnom roditelju sve češće događa, osobito u obiteljima s dugotrajno narušenim odnosima i potpunim prekidom kontakta između roditelja i odrasle djece. U takvim okolnostima nameće se pitanje ima li zanemarivanje roditelja i povreda obveze uzdržavanja i pravne posljedice, osobito u ostavinskom postupku te može li takvo ponašanje dovesti do gubitka prava na nasljeđivanje.
- Sintagma „teško povrijedilo obvezu uzdržavanja“ proizlazi iz odredbe čl. 125. Zakona o nasljeđivanju kada se propisuje pod kojim uvjetom je dijete nedostojno naslijediti roditelja. Isto tako teška povreda obveze uzdržavanja može biti razlog za oporučno isključenje nasljednika. Dakle, to je razlog ili za nedostojnost ili za isključenje nasljednika. Moglo bi se smatrati da je dijete povrijedilo tu obvezu ako je egzistencija ostavitelja bila ozbiljno ugrožena, da je dijete znalo za takvo stanje roditelja, a prema svojim mogućnostima je moglo uzdržavati roditelja, ali svjesno to nije htjelo ispuniti. Isključenje nasljednika iz nasljedstva mora biti učinjeno oporučno od strane ostavitelja.
Nedostojnost za nasljeđivanje može izraziti oporučitelj u oporuci, ali i ne mora. Na razloge nedostojnosti za nasljeđivanje pazi sud po službenoj dužnosti nakon smrti ostavitelja (jer postoje i drugi razlozi za nedostojnost nasljednika, npr. ako je usmrtio ostavitelja) ili po prigovoru ostalih nasljednika (u slučaju ogrješenja o obvezu uzdržavanja, nepružanja nužne pomoći i napuštanja ostavitelja bez pomoći u prilikama koje su opasne za život ili zdravlje).
Utjecaj na nasljedno pravo je takav da se isključeni nasljednik potpuno isključuje iz nasljedstva i nema nikakvo nasljedno pravo, dok se za nedostojnog nasljednika smatra kao da je umro prije ostavitelja, pa njegovi potomci stupaju umjesto njega i nasljeđuju ostavitelja (npr. utvrdi se da je dijete nedostojno za nasljeđivanje roditelja, ali unuci od tog djeteta nasljeđuju umjesto njega), pojašnjava Jelena Čačić.
Moralna obveza ili zakonska odgovornost
U javnosti se često postavlja pitanje koliko sudovi u praksi uopće posežu za institutom nedostojnosti za nasljeđivanje u slučajevima kada dijete odbija skrb o roditelju. Je li riječ o mjeri koja se redovito primjenjuje ili tek o rijetkoj iznimci?
- Rekla bih da se radi o iznimci više nego o pravilu. U ovakvim sporovima sudovi se često suočavaju s pitanjem odgovornosti u okolnostima koje nisu crno-bijele. Nije uvijek sporno samo je li dijete izostalo iz skrbi o roditelju, već i je li mu to uopće bilo objektivno moguće, osobito ako živi izvan Hrvatske ili se suočava s vlastitim zdravstvenim i financijskim ograničenjima.
Sud u svakom konkretnom slučaju utvrđuje činjenice na temelju izvedenih dokaza i tako odlučuje koje će činjenice smatrati dokazanima, pa ne postoje jedinstveni kriteriji, nego sud sudi od slučaja do slučaja, uvažavajući okolnosti svakog pojedinog predmeta. Svakako činjenica da dijete boravi u inozemstvu ne bi sama po sebi trebala biti dovoljna da se dijete oslobodi obveze uzdržavanja roditelja.
Sud bi trebao utvrditi realne mogućnosti djeteta da uzdržava roditelja (može to činiti i preko trećih osoba, slati novce i slično). Tu bi sud trebao uzeti u obzir realne mogućnosti djeteta, dakle prihode djeteta, nužne životne troškove, zakonske obveze uzdržavanja koje punoljetno dijete ima prema npr. svojoj djeci i sl., pa tako utvrditi je li dijete moglo uzdržavati roditelja i u kojoj mjeri.
Nedostojnost nasljednika
Kada se u ostavinskim sporovima raspravlja o isključenju ili nedostojnosti za nasljeđivanje, sudovi se nerijetko suočavaju s duboko poremećenim obiteljskim odnosima, obilježenima dugogodišnjim sukobima, zanemarivanjem ili čak zlostavljanjem. U takvim okolnostima postavlja se pitanje na koji način sud uopće vrednuje takvu obiteljsku povijest i kakvu težinu ona ima u odluci o pravu na nasljedstvo. Odvjetnica Čačić odgovara:
- Parnični sud koji će odlučivati o postojanju razloga za isključenje/nedostojnost djeteta za nasljeđivanje bit će vezan pravomoćnom kaznenom presudom (ako takva postoji) koja je donesena u kaznenom postupku samo u smislu utvrđenja da je određena osoba počinila određeno kazneno djelo (čl. 12. st. 3. Zakona o parničnom postupku), a ne u smislu drugih utvrđenja iz takve kaznene presude postčinjeničnog opisa i sl. No, u svakom pojedinom slučaju parnični sud treba utvrditi je li to kazneno djelo dovoljan razlog za isključenje iz nasljeđivanja.
Naime, čl. 85. st. 1. točka 2. kao razlog isključenja predviđa ako je nasljednik namjerno počinio neko teže kazneno djelo prema ostavitelju ili njegovu bračnom drugu, djetetu ili roditelju. Dakle, taj razlog mora postojati u vrijeme oporučivanja, a sam tekst zakona propisuje da je kazneno djelo moralo biti počinjeno s „namjerom“ i da se mora raditi o „težem“ kaznenom djelu.
Time zakon ostavlja mogućnost parničnom sudu da čak i pravomoćna kaznena presuda za kazneno djelo protiv ostavitelja ne bude dovoljan razlog za njegovo isključenje jer da se ne radi o težem kaznenom djelu ili pak da nije počinjeno s namjerom, nego iz nehaja.
No, parničnom sudu ostaje mogućnost da takvu presudu tretira kao razlog za isključenje iz čl. 85. st. 1. točke. 1. Zakona o nasljeđivanju, dakle da se nasljednik povredom neke zakonske ili moralne obveze koja proizlazi iz njegova obiteljskog odnosa s ostaviteljem teže ogriješio prema ostavitelju.
Također, moguće je da su postojale kaznene ili prekršajne osude i za ostavitelja i za nasljednika, pa sud u tom smislu utvrdi da su svađe, vrijeđanja i nekakvi poremećeni odnosi bili karakteristični za tu obitelj, pa da je izostala neka teža povreda zbog koje bi isključenje bilo opravdano. Važno je napomenuti da je teret dokaza da su postojali razlozi za isključenje upravo na onome tko tako tvrdi, a ne na isključenom nasljedniku. Dakle, u pravilu bi ostali nasljednici trebali dokazivati da je ostavitelj opravdano isključio svog nužnog nasljednika iz nasljeđivanja.
Poremećeni obiteljski odnosi
Ako pak postoji pravomoćna kaznena presuda donesena protiv roditelja zbog neplaćanja uzdržavanja za dijete, takva presuda ići će u korist djeteta koje nije uzdržavalo roditelja u smislu ekskulpiranja djeteta sukladno čl. 292. st. Obiteljskog zakona, pa u tom smislu dijete nije imalo zakonsku obvezu uzdržavanja roditelja i da stoga nije ispunjen uvjet za isključenje iz nasljeđivanja iz čl. 85. st. 1. tč.1. Zakona o nasljeđivanju.
Sam prekid obiteljskih odnosa, bez kontakta i bliskosti, često se u javnosti doživljava kao dovoljan razlog za razilaženje i u nasljednim pitanjima. No postavlja se pitanje je li takva osobna odluka roditelja dovoljna i s pravnog stajališta, ili je za potpuno isključenje djeteta iz nasljedstva ipak nužno dokazati konkretno neispunjavanje zakonske obveze uzdržavanja?
- Roditelj može isključiti dijete iz nasljeđivanja, smatrajući da je to po njemu opravdano, ali ako dijete koje je isključeno iz nasljedstva to ospori, tada će se u parničnom postupku morati dokazivati opravdanost isključenja.
S obzirom na dosadašnju sudsku praksu, sam prekid odnosa ne bi bio dovoljan da bi se smatrao da se dijete „teže“ ogriješilo prema ostavitelju u smislu čl. 85. st. 1. tč. 1. Zakona o nasljeđivanju, pa da bi to bio opravdan razlog za isključenje. Trebalo bi utvrđivati da je roditelju uistinu bilo potrebno uzdržavanje jer sam nije imao dovoljno sredstava, a dijete je za to znalo, i pri tome imalo dovoljno sredstava i za uzdržavanje roditelja, a to nije učinilo.
Sporovi oko nasljedstva
Kada dođe do spora oko oporuke, često se otvara pitanje koliko je u praksi zahtjevno osporiti isključenje iz nasljedstva te na kojoj strani leži teret dokazivanja - na djetetu koje je isključeno ili na ostalim nasljednicima?
- Teret dokazivanja opravdanosti razloga za isključenje leži na onome tko se na isključenje poziva (u pravilu ostali nasljednici koji nisu isključeni). Dakle, oni koji nisu isključeni iz nasljedstva moraju dokazati da je postojao razlog za isključenje ovih isključenih nasljednika. Razlog za isključenje mora postojati u vrijeme oporučivanja.
Često se raspravlja i o tome kako zakon gleda na različite oblike zanemarivanja roditelja: je li pravna posljedica jednaka ako dijete tek ne pruža pomoć ili ako aktivno odbija financirati smještaj u domu za starije ili pokrivati troškove zdravstvene skrbi?
- Kod pasivne nebrige, dijete može tvrditi da nije znalo da roditelju treba uzdržavanje jer ga roditelj nikada to nije zatražio ili obavijestio, a kod aktivnog (neopravdanog) odbijanja pomoći roditelju kojem je potrebno uzdržavanje i koje je to zatražilo lakše će biti dokazati da se dijete time teže ogriješilo na dužnost uzdržavanja (poruke, svjedoci, odbijanje plaćanja računa za dom, lijekove...).
Kada roditelj ostane bez skrbi zbog nesuradljivosti ili nemogućnosti obitelji, nameće se pitanje kako centri za socijalnu skrb interveniraju u takvim situacijama i ima li njihovo postupanje ikakvih posljedica za kasniji ostavinski postupak...
Socijalna skrb
- Hrvatski zavod za socijalni rad trebao bi prosuditi realne mogućnosti djeteta da skrbi o roditelju (zdravstveno stanje djeteta, financijske mogućnosti i sl.), zapisnici ili rješenja HZSR ili iskaz socijalnog radnika zasigurno mogu poslužiti kao dokaz u parničnom postupku, ali nikada nisu apsolutni dokaz. Sve ovisi o okolnostima pojedinog slučaja.
Postavlja se i pitanje može li dugotrajna nebriga o roditelju utjecati na pravo djeteta na nužni dio nasljedstva, odnosno u kojim bi okolnostima sud mogao odlučiti da dijete izgubi i to zakonsko pravo?
- Može, ako je nebriga tako teškog karaktera da je ispunjeni neki od uvjeta predviđenih za nedostojnost za nasljeđivanje ili isključenje iz nasljedstva. Kada je nasljednik isključen iz nasljedstva, tada nema nikakva nasljedna prava (čak ni pravo na nužni dio).
Zanimljivo je i razmotriti razlikuju li se sudske prakse u urbanim sredinama u odnosu na manje sredine, s obzirom na različite društvene i obiteljske norme koje tamo prevladavaju.
- Razliku u tom smislu sud može raditi prosuđujući okolnosti svakog pojedinog slučaja, pa ako je u sredini ostavitelja neki postupak djeteta smatran moralnom obvezom koja nije karakteristična nekoj drugoj urbanoj sredini, u tom smislu sud bi mogao utvrditi da je ostavitelj imao opravdan razlog za isključenje iz nasljedstva.
U tom slučaju vjerojatno bi se saslušanjem svjedoka-sumještana dokazivalo što se smatra moralnom obvezom u toj sredini u kojoj je boravio ostavitelj. Svakako smatram da sudovi nisu skloni raditi tu neke pretjerane razlike između urbanih i manjih sredina.
Često se postavlja pitanje odražavaju li hrvatski zakoni i sudska praksa suvremeno shvaćanje obiteljskih odnosa, posebno kada je riječ o pravu odrasle djece da prekinu odnos s roditeljem.
- Prekid komunikacije je jedno, dužnost uzdržavanja drugo. Kada roditelj oporučno isključi dijete iz nasljeđivanja, jer je to dijete s njim prekinulo komunikaciju, ne obilazi ga i slično, to nije dovoljan razlog za isključenje iz nasljedstva.
Tu dolazimo do toga je li dijete samo prekinulo komunikaciju ili nije ni pružilo dužnu pomoć i uzdržavanje roditelju kojem je takvo uzdržavanje trebalo.
Sudovi se pri presuđivanju drže toga je li stranka na kojoj je bio teret dokaza u postupku dokazala postojanje opravdanih razloga za isključenje (koji razlozi su zakonom propisani). Ako sud ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, tada primjenom pravila o teretu dokaza nemogućnost stranke da dokaže neku činjenicu pada na teret te stranke, pa sud utvrđuje da npr. stranka nije dokazala postojanje opravdanog razloga za isključenje ili nedostojnost.
S obzirom na starenje stanovništva i sve češće obiteljske konflikte, nameće se pitanje postoji li potreba za izmjenama zakona koje bi jasnije regulirale ovakve situacije?
- Edukacija građana je uvijek poželjna i pohvalna. Negativna iskustva iskorištavanja ugovora o doživotnom i dosmrtnom uzdržavanju doveli su do češćeg medijskog izvještavanja na tu temu, do edukacije starijih sugrađana, a posljedično i do postroženja zakona. Jesu li obiteljski konflikti sve češći ili ne, ne mogu komentirati, jer ih je uvijek bilo i bit će ih.
Ali da je s obzirom na sadašnji tekst zakona dosta teško u sudskom postupku dokazati postojanje opravdanih razloga za isključenje, to jest, pogotovo ako se radi o klasičnom pogoršanju odnosa, bez naročitih ekscesa ili teških kaznenih djela. U tom smislu, bez izmjena zakona, teško da će sudska praksa promijeniti smjer.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....