Supruga vlasnika jedne od poznatijih splitskih autokuća pokušala je prije sedam godina sudskim putem, na temelju bračne stečevine, doći do polovice njegove imovine, no splitski je Općinski sud prije nekoliko dana nepravomoćno presudio protiv nje. Ako presuda postane pravomoćna, ona će svojem nekadašnjem suprugu morati platiti više od 466 tisuća eura sudskih troškova.
Bivša djelatnica banke tužbom je tražila 50 posto vlasničkih udjela u tvrtki, polovicu vlasništva nad nekretninama i brodom, odnosno da joj se na ime bračne stečevine dosudi 1.453.408 eura uz pripadajuće kamate od 2019. godine te 1.327.228 eura kao naknada za polovicu vlasništva nad 20-metarskom motornom jahtom.
Sada već bivša supruga splitskoga trgovca automobilima u svojoj je tužbi navela da su njih dvoje u izvanbračnoj zajednici živjeli od 1989. godine, a da su se 2000. vjenčali te nekoliko mjeseci kasnije dobili dijete. Do problema u braku došlo je još prije nego što se odlučila podnijeti tužbu, pa su zajednicu prekinuli 2016., no brak je službeno razvrgnut tek 2019. godine.
Ona: Pridonosio je ‘na kapaljku‘
Smatrala je da su u zajednici, što u braku, što izvan njega, proveli ukupno 27 godina, pri čemu se ona "maksimalno i potpuno podredila i posvetila, napustivši tijekom bračne zajednice i dobro plaćen posao" kako bi pomogla suprugu u njihovoj zajedničkoj tvrtki (autokući) koja je, pak, greškom u sudskom registru ostala upisana samo na njegovo ime.
Što se tiče tvrtke, navela je da su živjeli u izvanbračnoj zajednici prije njezina osnivanja krajem 1995. godine te da je u tim godinama pridonosila samom osnivanju poduzeća, kao i da je vrijednost autokuće povećana dok su bili u zajednici. Isto tako, smatrala je da ni nekretnine ni jahta nisu samo njegove, već da je sve to bračna stečevina.
U razdoblju od 1996. godine pa dok se nisu vjenčali, kazala je, brinula se za cjelokupno kućanstvo, kuhala, prala, čistila i vodila brigu o svemu što obuhvaćaju kućanski poslovi. Jednako je tako izdvajala cjelokupne svoje prihode za potrebe kućanstva, dok je on pridonosio "na kapaljku".
No ona, navela je, za vrijeme bračne zajednice nikada nije tražila od svojega supruga da na nju prenese polovicu poslovnih udjela jer je to smatrala nespornim, odnosno bila je uvjerena da joj pripada pola tvrtke i ostale imovine. U tužbi je zahtijevala sudsko utvrđenje suvlasništva nad polovicom trgovačkog društva te izdavanje isprave podobne za upis njezina prava na navedenom suvlasničkom dijelu, budući da je bivši suprug upisan kao jedini vlasnik.
U svojem je odgovoru, pak, splitski vlasnik autokuće kazao da je netočno da su u životnoj zajednici proveli 27 godina, kao i da je imovina koju ona potražuje bračna stečevina. Ključno je, prema njegovim riječima, utvrditi kada je točno započela izvanbračna, odnosno bračna zajednica te predstavlja li imovina koju ona traži bračnu stečevinu ili pak vlastitu imovinu jedne od strana.
Tvrdi da nije istina da je izvanbračna zajednica započela 1989. godine te da ju je prvi put upoznao godinu dana kasnije. Od tada pa dok se nisu vjenčali održavali su kontakte i bili u turbulentnoj vezi u kojoj su više puta prekidali sve odnose te ih poslije ponovno započinjali. Naveo je da bi nakon prekida veze svatko živio slobodno, prema vlastitom nahođenju, a prekidi su ponekad trajali desetak dana, nekad više mjeseci, pa čak i pola godine. U tih deset godina, kazao je, nikada nisu živjeli u zajedničkom kućanstvu, ona mu u tom razdoblju nije skuhala niti jedan ručak, nisu imali zajedničke financije niti je ona spavala kod njega.
On: Nisam ni imao planove s njom, vjenčali smo se zbog trudnoće
Nadalje, naveo je da su sve nekretnine čiju polovicu vlasništva ona traži zapravo njegova vlastita imovina koju je stekao temeljem darovanja, Ugovora o doživotnom uzdržavanju, zaključenog i ispunjenog prije nastanka izvanbračne zajednice s njom te prodajom obiteljske nekretnine. Sav je taj novac uložio u objekt čiju polovicu ona sada traži, a firma nije osnovana 1995. nego 1991. godine, samo pod drugim imenom te je prije toga još od početka 80-ih imao obrt.
Kazao je i da se od 1996. do 2000. godine hranio u restoranu "Kod babe Kate", nekada kod rodbine. Istaknuo je da ona ni na koji način nije sudjelovala u poslovanju najprije obrta, a potom ni tvrtke, te da s njom nije imao planove za zajedničku budućnost, no na vjenčanje se odlučio tek kada mu je rekla da je trudna.
– Slijedom svih naprijed iznijetih dokaza (iskaza više svjedoka), po ocjeni ovog suda razvidnim proizlazi da u razdoblju od 1990. ili 1991. (kada je sukladno iskazima stranaka počela ljubavna veza između istih) pa do 29. srpnja 2000. kada su sklopili brak, isti nisu živjeli zajedno, nisu vodili zajedničko domaćinstvo, nisu dijelili financije (što je i sama tužiteljica potvrdila u svom iskazu) pa očitim proizlazi da u tom razdoblju nisu zasnovale zajednicu života u smislu zajedničkog stanovanja, ishrane, čišćenja i vođenja zajedničkog ekonomskog domaćinstva.
Štoviše, takva njihova veza nije predstavljala zajednicu u voljnom, emocionalnom, ekonomskom i socijalnom smislu, a koja bi imala obilježja izvanbračne zajednice, dakle životne zajednice neoženjenog muškarca i neudane žene prožete partnerstvom te vezama osjećajne, moralno-etičke, ekonomske, kulturne naravi... Razvidno je da nekretnine i brod stranke nisu stekle radom za vrijeme trajanja bračne zajednice niti oni potječu iz imovine stečene radom za vrijeme braka, slijedom čega ne predstavljaju bračnu stečevinu parničnih stranaka – stoji, uz ostalo, u nepravomoćnoj presudi splitskoga suda.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....