Bježeći od boljševika profesor filozofije Vladimir Vladimirovič Kurtin svoju je sreću našao u Imotskoj krajini

Ovoj lijepoj i toploj ljudskoj priči ima punih sto godina.

I nitko je ne bi ni spomenuo, niti se jednostavno nje sjetio, da u sebi nije imala zlatnu poruku, kako se dobro dobrim vraća, ili još jednostavnije, kada je čovjek čovjeku – čovjek. Bilo je to davne 1921. godine. Iz ondašnje Rusije, u kojoj su nakon Oktobarske revolucije 1917. godine na vlast došli boljševici, prema Zapadu krenuli su izbjeglice koji se nisu mogli uklopiti u boljševički sustav. Većinu tih ljudi činili su tamošnji intelektualci, obrazovani ljudi s diplomama ruskih, ali i ondašnjih poznatih europskih sveučilišta. Jedna izbjeglička grupa ruskih intelektualaca dospjela je sve do Jadrana, do Splita. Među njima je bio i Vladimir Vladimirovič Kurtin, profesor filozofije.

Zapovjednik Carske konjice

Po narodnosti je bio Kozak iz pokrajine Kuban. A biti Kozak značilo je tada biti i vrsni jahač konja. Profesor Kurtin upravo je imao taj dar. Završio je i ondašnju Visoku vojnu carsku školu u Moskvi. Bio je zapovjednik Carske konjice, nositelj carskog odlikovanja. Intelektualac i ratnik.

Nakon dolaska iz Rijeke, počeo je raditi u Sinju kao učitelj jahanja, da bi se u Splitu ubrzo zaposlio kao prevoditelj i voditelj garderobe u ondašnjemu splitskom kazalištu.

Pune četiri godine radio je tako u Splitu, no očito je da ga je glavna profesija, a to je ona obrazovanje mladih u školi, tjerala da okrene još jednu stranicu svoje izbjegličke priče.

Doznao je da ondašnje područno Vijeće za obrazovanje traži učitelja u Slivnu, u Dalmatinskoj zagori, blizu Imotskog. I prijavio se Vladimir Vladimirovič Kurtin za učitelja. Brzo je stigao pozitivan odgovor i – uputio se Vladimir u nepoznato. Iz Kubana u Slivno, čas posla!

Zna se pouzdano da je nakon odlaska iz Splita došao u Imotski i onda se pješice uputio u Slivno. Drugog transporta nije bilo. Svjedoči nam to i magistar ing. elektrotehnike Miljenko Parlov (79), Slivanjac koji je bio živi svjedok nekih događanja u vezi s prof. Kurtinom.

Uostalom, prof. Kurtin bio je učitelj Miljenkovu ocu, pok. Mati, dok je profesor službovao u Slivnu.

– Vrlo se dobro sjećam priča o tom divnom čovjeku jer mi je otac stotinu puta pričao o njemu i njegovoj dobroti. Učitelj Kurtin pješke se iz Imotskog, preko Stinica, vrlo zahtjevnog brdovitog puta, uputio u Slivno. S njim je bila i njegova supruga, gospođa Ada, Zagrepčanka koju je upoznao za vrijeme svoga boravka u Splitu.

S njima je u Slivno došla i njihova malodobna kćerkica Irina. I gle čuda, u Slivnu mu tadašnji glavar sela nije osigurao smještaj jer je bio ljuti protivnik škole i školovanja djece, obrazlažući to svojom tvrdnjom da neće imati tko raditi u polju. Tako je naš dragi učitelj nekoliko noći sa suprugom i djetetom spavao u dobrih ljudi, i to na običnoj kukurozovini, praktički na sušenim listovima kukuruza.

Sedmi dan je i dobio prehladu, te je, kako mi je kazivao moj otac, zbog obitelji htio napustiti Slivno. I kada su to čuli Slivanjci, okružili su Kurtina ispred škole, skandirali njegovo ime, bilo je suza i molbi, jednom riječju razbili su u njemu tu odluku za odlaskom.

I nakon toga prijelomnog trenutka učitelj Kurtin počeo je pisati kako onu pedagošku, tako i ljudsku povijest svoga boravka u Slivnu.

E sad, bila je tu još jedna stvar neobična za taj kraj. Vladimir Vladimirovič Kurtin bijaše pravoslavne vjere, a došao je u potpuno katoličko selo. No za prvi naš Božić Kurtin je prekinuo nastavu, sa ženom i kćerkicom obilazio je slivanjske kuće i čestitao ljudima njihov veliki blagdan.

On u Zagreb, mi za njim

Tako i za Uskrs, za naše Sveto Trojstvo. A moji Slivanjci, kao dobri ljudi, uzvratiše sve njemu za njegov Božić i Uskrs. Znao je sa Slivanjcima sjediti noćima uz komin i vatru, pričati im o svojoj domovini i događajima koji su ga natjerali da je napusti.

Jednostavno se zbližio s našim pukom, i tu nastade čvrsta spona Slivna i Kozaka iz Rusije – govori nam u jednom dahu ing. Miljenko Parlov.

Nakon pune četiri godine omiljeni učitelj odlazi iz Slivna, ostavivši ponajprije zamjetan ljudski trag, da ne govorimo o kvaliteti obrazovanja ondašnjih učenika. I kako se to prijateljstvo učvrstilo, nisu ga mogli prekinuti ni kilometri, ni ondašnje loše prometne veze. Ing. Parlov o tome svjedoči:

– Život se nastavio u mom Slivnu, ali nije bilo dana kada se ne bi spomenuo učitelj Kurtin. I onda sam ja s nekoliko svojih prijatelja krenuo u srednju školu. Izabraše mi Zagreb. Ej, iz Slivna u Zagreb, u velegrad te davne 1957. godine. No, otac i još neki moji susjedi sjetiše se učitelja Kurtina. Znali su da živi u Zagrebu.

Kako su došli do njega, sam Bog će znati. U Zagreb za upis u srednju školu išao sam zajedno s Ikom Lozinom, čiji je otac Mate bio listonoša u slivanjskoj pošti, a moj otac Mate upravitelj. Na putu u Zagreb pratio nas je Ikin otac Mate, kojeg su zvali Mate Galinčićev.

U Splitu smo se ukrcali na vlak i došli rano ujutro na Glavni kolodvor u Zagrebu. A tamo – učitelj Kurtin. Dočekao nas je i tramvajem dopratio do svojega stana na Trešnjevci. Tog se dana dobro sjećam, bilo je to 5. rujna 1957. godine, za mene je sve izgledalo kao da sam došao na Mjesec. Grad osvijetljen, perači peru ulice, tramvaji prolaze, a u meni se stvara slika velegrada. Fascinirao me pogled na Tomislavov trg, vodoskok oko kojeg je bio uređen park s cvijećem.

Učitelj Kurtin nas je primio u svoj dom. Adresa Nova cesta 107, nasuprot tadašnjeg i današnjeg malog parka. Imao je dvosobni stan u kojem je stanovao sa suprugom Adom, ali bio je tu i sin Andrej, također sa suprugom i jednogodišnjim djetetom.

Nas trojica spavali smo u kuhinjskom prostoru, dakle osam osoba u dvosobnom stanu. I tu se vidi učiteljeva humana strana kad prima tri Slivanjca u stan u kojem već stanuju dvije obitelji.

Kod učitelja Kurtina ostali smo šest dana, hranili se i nikome nije bilo tijesno. Za vrijeme tih šest dana, učitelj Kurtin nas je vodio po Zagrebu i pokazivao nam grad. Odveo nas je u Maksimir, Zoološki i Botanički vrt.

Ostala mi je u sjećanju jedna poučna životna sitnica za vrijeme tih šetnji. Kod nekog parka pljunuo sam uz travnjak, a učitelj Kurtin mi je rekao: "Ovo što si učinio je jako ružno i nehigijenski, nemoj to više činiti."

On je to rekao tako smireno i ljudski da to više nikada nisam učinio. Njegova supruga Ada uvijek me je ispravljala u govoru jer je kao stručnjak za hrvatski jezik bila osjetljiva na krive izgovore.

Nakon šest dana provedenih u učiteljevu stanu, odselili smo se u đački dom na Kraljevcu 17, ali sam ja i poslije toga često posjećivao učitelja Kurtina. Uvijek me je rado primao i volio je porazgovarati o Slivnu. Moj otac mu je često slao slivanjski duhan za njegovu lulu, a ja sam mu duhan i malo vina donosio nakon povratka sa zimskih i ljetnih školskih praznika. Taj duhan je specijalno križao za učitelja moj tetak Bože Muijić.

Kako sam ja u to vrijeme imao i dva mlađa brata, uvijek bi mi učitelj rekao: "Pozdravi mi ona dva mala crnčića", jer kad je on bio ljeti u Slivnu, većina djece su bila preplanula. U Zagrebu u kući Pere Šimunovića, Petrova ulica 128, često su se sastajali Slivanjci, fra Bronić, učitelj Kurtin i njegova dva učenika: Pero Šimunović i Mate Parlov. Za vrijeme učiteljeva boravka u Slivnu, župnik je bio fra Bronić, idejni začetnik i graditelj ''autoceste'' preko Stinica i Podosoja za Imotski. Dijelom te ceste i danas se voze automobili.

Nije zaboravljen

Učitelj Kurtin rekao mi je jednom prigodom da je sretan i ponosan na svojega bivšeg učenika Peru Šimunovića, koji je postao poslovođa u jednom od prvih restorana za samoposlugu u bivšoj državi, bio je to Risnjak u Draškovićevoj ulici.

Sjećam se dobro jednoga članka u Vjesniku u kojem je učitelj Kurtin opisao i usporedio njegov dolazak pješice preko brda u Slivno i tadašnjeg autobusa koji svaki dan ide iz Slivna u Split i obrnuto, i ta je makadamska cesta za učitelja Kurtina predstavljala veliki napredak u Imotskoj krajini.

Nije se libio u ondašnjim novinama, koje su čitale stotine tisuća čitatelja, toliko pohvaliti Slivno i moje Slivanjce, da smo mu vječno zahvalni – govori ing. Parlov.

Slivanjski učitelj Kurtin umro je 1969. godine i pokopan je na zagrebačkom Mirogoju. Na njegovoj spomen-ploči pisalo je: Vladimir Vladimirovič Kurtin – Kubanski Kozak. Poslije je netko taj dodatak izbrisao. I dandanas mnogi Slivanjci odlaze u prigodama na Mirogoj pokloniti se čovjeku i svome učitelju Kurtinu. Dobrota se ne može zaboraviti, vele nam u Slivnu, kada je čovjek čovjeku čovjek.