Da život piše romane izlizana je izreka i metafora za približiti priču koju vam želimo ispričati. No nekad je takva, često korištena, možda najbliže onom što vam želimo prenijeti.
Takva je i ova priča koju ćemo započeti jednom anegdotom koja će vam približiti ovu početnu tezu. Nismo nikad čuli, a vjerojatno ima i neki takav primjer no rijedak je, da kao sportski novinar dođete u priliku intervjuirati nekoga protiv koga ste slavili u finalu nekog sporta na državnoj razini.
Je to doduše bilo kad smo bili mulci i da je doprinos potpisnika ovih redaka nikakav u tom zlatu naspram prijatelja Frane Pleića koji se sjetio ovog događaja naših ranih pubertetskih godina, ili Jure Klarića kod kojeg smo se prisjetili ovog finala u razgovoru s aktualnim nositeljem zlata rukometne Lige prvaka. A priča koju nam je ispričao Dino Špiranec, trener vratara Magdeburga, je za romane i to u serijalu pa onda biti makar fusnota tog puta prema uspjehu drži ovu tezu o životu i pisanju romana.
Niz je fusnota i poglavlja Dinovog života koji nas je doveo do novog susreta, a najzaslužniji je kolega fotograf Ante Čizmić, inače bivši rukometni vratar. Čizma je upoznao Špirarneca prvog dana omiškog kampa vratara i od tad su dobri prijatelji, a svake godine Dino dolazi na rukometni kamp vratara u Omišu pa je ove godine sa suprugom Savi odlučio i jedan tjedan provesti na odmoru u blizini Omiša, točnije u Sumpetru Jesenice. No nije to jedina poveznica Špiraneca s Dalmacijom, ima još:
- Dida mi je bio prva generacija u kamenoklesarskoj školi u Pučišćima, a baka mi je s Klisa – kaže mi pa dodaje:
Hrvat iz - Hrvatske
- Volim Dalmaciju. Gledaj, ja ne mogu reći da sam iz Koprivnice, ni iz Rijeke, jer sam svugdje imao svoje faze. Iz Hrvatske sam i to volim. Kad idem u Podravinu, a odem često na groblje mami, osjetim neke emocije. Kad idem u Rijeku osjetim isto, a isto i u Dalmaciji. Volim Hrvatsku i bude mi svugdje lijepo. Bude lijepo vrijeme, lijepa glazba, dobri prijatelji koji su uvijek dobro raspoloženi, hrana i piće... Sve je dobro i povezano je s kampom rukometnih vratara u Omišu gdje se svake godine veselim doći.
Može se onda kazati da je tvoja trenerska karijera krenula u Omišu?
- Da. Prvi golmanski trening kao trener sam odradio u Omišu. Trebao sam biti pomoćnik, demonstrator, na treningu Mirku Bašiću. I mi dolazimo jedno jutro na trening, a on mi govori ‘hajde ti odradi ovo danas‘. Ostao sam u šoku jer nisam ništa spremio, a trening je za deset minuta i nekako iz glave je to ispalo dobro.
Za one koji manje znaju vrijedi dodati da na rukometni vratarski kamp u Omišu dolaze neki od najboljih rukometnih vratara.
- Istina. Evo moj primjer kad se prve godine odvijao. Kako sam već rekao nismo bili financijski baš dobro stajali, a ja vidim dolazi Thierry Omeyer. On je meni bio top golman. Tad sam rekao prodajem auto i dolazim na taj kamp. Kotizacija je koštala nekih 300-400 eura, a ja sam imao neki stari polo i prodao ga za nekih 1.500 eura. Briga me za auto, idem u kamp. I evo od tad sam 15 godina bez prestanka u Omišu. Prvih par godina sam bio kao golman, a kad sam napunio negdje 25 godina Mario Čaljkušić mi je ponudio da budem demonstrator i od toga sam došao do pozicije trenera. Sad svake godine u Omišu uskočim oko organizacije, plana, programa i tako.
Široj javnosti postao si poznat nakon osvajanja rukometne Lige prvaka s Magdeburgom, a posebno jer su vratari imali veliku ulogu u tome.
- Dobri su bili jedan i drugi vratar. Portner u polufinalu, a Hernandez u finalu. Mislim da je bilo odlučujuće što nismo osvojili ništa te sezone i u Köln smo išli svi nabrijani. Baš je cijela ekipa bila u fokusu da podignemo taj pehar. Radio sam za ovo. Pričao sam već Nijemcima da kad odrasteš u Hrvatskoj ne sanjaš osvojiti Bundesligu, jer tad nemaš neku poveznicu, nego sanjaš osvojit Ligu prvaka. Prošle godine smo izgubili polufinale od Aalborga, a ja sam kući plakao. Pet sati smo se vozili žena i ja tad, a ja sam plakao svih pet sati. Ona je tad rekla ‘pa iduće godine‘, a ja sam govorio ‘ pa i rođendan mi je svake godine, ali samo jednom se može u Köln‘. Međutim kad smo se kvalificirali poslije Veszprema i Berlina, sam izrezao sve utakmice od Nantes i Barcelone da spremim sve utakmice za vratare i rezultat znate. Sergi je slabije branio u polufinalu, ušao je Portner i branio odlično, skinuo je zadnji šut Richardsonu pa smo mi zabili gol u zadnjoj sekundi za prolaz. Hernandez je onda opet počeo finale i bio je to njegov dan.
Filmska priča
Tvoj put do najviše razine rukometa je priča za film, a možda i dobru seriju. Može li prepričat dio toga?
- Jednog dana ću vjerojatno napisati roman o tome. Krenuo sam iz Koprivnice gdje sam se rodio i tamo muškog rukometa nije bilo. Onda sam s 13 godina išao u Bjelovar, a živio sam u učeničkom domu sam. Nakon toga sam otišao u Zagreb na godinu dana i onda za Rijeku. Kako je tata radio u INA-i na platformama na Jadranu bilo je svejedno odakle ide na posao i onda se cijela familija selila. Mama baš i nije dala da idem sam s 15 godina u Zagreb pa smo svi išli. U Rijeci sam bio pet godina i kad je došao prijelaz u seniore gdje god sam došao bio sam stranac. Neki drugi su dobivali prilike, ja ne i onda sam išao u manje klubove. Na fakultetu sam dao prvu godinu, obitelj financijski nije bila baš dobro, drugu godinu nismo mogli platiti i onda nisam znao što ću. Da sam ostao u Rijeci vjerojatno bi konobario i igrao rukomet, samo od toga ne bih imao baš kruha. Potom mi se javio njemački klub iz šeste lige koji je vidio moj video na YouTube i otišao sam tamo. S nekim turistima su mi doslovno organizirali prijevoz preko Zagreba, a tamo sam prvih godinu i pol živio kod jedne obitelji i plaća mi je bila 100 eura mjesečno.
Pa kako si preživio to razdoblje?
- Kod njih sam imao hranu. Oprano i skuhano.
Jesi li radio još nešto sa strane?
- Ne jer Hrvatska još nije bila u EU. Čak sam u toj sezoni morao dva puta letjeti nazad u Hrvatsku jer sam morao paziti na dane provedene u Njemačkoj. Onda sam s tim klubom ušao iz šeste u petu, a potom i prešao u klub iz treće lige u blizini Magdeburga. Branio sam u Freiburgu treću ligu, a u tom periodu mi se razboljela mama. Imala je rak tri i pol godine, a pred kraj mamine borbe kad su rekli da nema više terapije dogovorio sam s klubom da me puste kući da se pobrinem za nju. To je trajalo negdje dva tjedna i pogreb, a oni su mi dali otkaz usred sezone.
Raskid ugovora u tako teškoj situaciji?
- Srušio mi se svijet. Završavam zadnje ispite na Kineziološkom fakultetu u Splitu, glava je u bunaru zbog svega što se dogodilo s mamom i još uz to ostanem bez kluba. I onda sam se digao zahvaljujući Vladi Stenzelu. On me presjekao s riječima ‘život ide dalje, ne možeš stati s rukometom‘. Praktički me nagovorio da prijeđem u novi klub, a tamo sam nakon pet dana upoznao današnju ženu. To je bio klub iz četvrte lige, onda sam još igrao dvije godine u prvoj ligi na Islandu. Tamo nisam bio do kraja zadovoljan pa sam sebi samo rekao ‘što će mi život s koferom u ruci‘ i vratio se u Njemačku. Tamo mi je tad bila cura, današnja žena, društvo te sam ponovno potpisao za taj klub iz četvrte lige i paralelno počeo raditi s djecom u tamošnjem regionalnom savezu. Uz to sam počeo raditi i na rukometnom kampu vratara u Omišu uz Marija Čaljkušića, jedinog organizatora takvog kampa. Dobro sam radio s djecom, a Bennet Wiegert je to pratio i 2023. me zvao u Magdeburg.
Kako je došlo do tvog angažmana u Magdeburgu?
- Pa Wiegert je jako studiozan trener, a u to sam se uvjerio i sad kad radimo zajedno. Na primjer, kad traži igrača on ga analizira toliko da ga zna bolje nego ovaj sam sebe. Tako je i mene pratio kako radim u manjem klubu s djecom koja su dolazila do reprezentacije. Onda i ovdje u kampu pa se potom počeo raspitivati. Jedan period sam radio s Jannickom Greenom u Parizu, samo videoanalizu, a onda mi je u peti mjesec 2023. stigao poziv. Ono gledam i ne vjerujem, a onda sam potpisao ugovor i pet dana poslije je Magdeburg osvojio Ligu prvaka. Puno mi je pomogao i Haris Porobić, koji je bio trener vratara u Veszpremu, a sad je u mađarskoj reprezentaciji. On mi je kao rukometni tata, mentor. To je čovjek s puno iskustva, 16 godina Lige prvaka, 27 godina trenerskog iskustva. Kad god mi treba neki savjet, bilo što, uvijek je dostupan.
Mandić i Kuzmanović
Nekoliko hrvatskih vratara ima potencijal za najviše rukometne razine, a kolike su šanse u bližoj budućnosti da radiš s nekima od njih?
- Kad se rade liste najvećih potencijala u svijetu, Mandić i Kuzmanović su tu sigurno u top 5 golmana. Deset je golmana koji iskaču na najvišoj razini i oni su tu. Kuzmanović je već u Bundesligi gdje je došao iz Nexea, došao je u Gummersbach gdje se dobro razvijao i branio dobro na Svjetskom prvenstvu. Mi u Magdeburgu imamo oba vratara pod ugovorom i naše mlade nade su pod pažnjom velikih klubova, a vidjet ćemo što će budućnost donijeti.
Spomenuo si Vladu Stenzela koji je veličina, ne samo hrvatskog, nego svjetskog rukometa. O kakvoj se veličini radi možda najbolje govori to da je Puma proizvodila tenisice za rukomet s njegovim imenom. Možeš li nam malo više ispričati o svom odnosu s njime?
- On je legenda svjetskog rukometa jer je kroz više generacija postojao i bio netko čija riječ još uvijek ima težinu. On je razvijao rukomet. Evo pričao mi je kako je igrao prvu utakmicu ikad koju je igrala reprezentacija bivše Jugoslavije sa Švedskom i ostali su 6:6. Pokretač je rukometa na ovim prostorima, ali i njegov utjecaj na svjetski rukomet je ogroman. Prije nego sam došao ovdje bio sam kod njega i nevjerojatno mi je koliko još s 91 godinom bistro razmišlja i toliko žara priča o rukometu. Nas je spojio Ljubo Vukić prije dosta godina. On se znao s njim kad sam ja tražio klub, a Vlado je imao dosta poznanstava u Njemačkoj jer je tamo legenda. Osvojio je tamo Olimpijsko zlato 1972. godine, a s njima i Svjetsko prvenstvo 1978. godine. Nakon tog upoznavanja često smo se čuli, imali smo puno rukometnih tema, a ovo ljeto smo se prvi put vidjeli od 2017. godine.
Ti si počeo kao trener vratara u mlađim kategorijama, a u Hrvatskoj nije baš često u klubovima da u mlađim kategorijama postoje treneri vratara. S druge strane u Hrvatskoj gotovo u svakoj generaciji ispliva neki veliki potencijal, kako to rastumačit?
- To se može odgovoriti pitanjem. Kako smo toliko uspješni u sportovima, a nemamo novca, dvorana i ostalih uvjeta? Opet ne može se kazati da se negdje loše radi s djecom jer kad pogledate reprezentaciju to su dečki iz Splita, Rijeke i niza drugih gradova da nekoga ne zaboravim sad. Ne znam sad kako to objasnit, ali evo kad smo mi bili prvaci 2003. godine imao si Zagreb i Metković, danas na primjer imaš Zagreb i Nexe. Kad netko preraste svoju sredinu jednostavno ode u jači klub. Zato je veće pitanje zašto neko dijete kad napuni 18 godina, kao što sam i ja, ode za 100 eura ili danas 1000 u njemačku treću ligu gdje se ne razvije do kraja i ne ispliva do Bundeslige. Onda mu granica bude treća liga, a imao je potencijal za Bundesligu jer je otišao zbog novaca kao što sam i ja napravio.
Kako bi se po tebi hrvatski klupski rukomet mogao dignuti na višu razinu od ove na kojoj je sad?
- Mislim da bi se moglo. Pitanje je kako će se sve razvijati jer tu je niz povezanih faktora. U EU smo, nedavno smo uveli euro, kako će se razvijati ekonomija i koliko će to direktno utjecati na sport. Evo primjerice u Njemačkoj najjači klubovi nisu u velikim sredinama. Rukometni klubovi su uglavnom u manjim gradovima, a u većima je nogomet. Sve tu ovisi o industriji i ulaganjima. Mene konkretno nema u hrvatskom rukometu 15 godina i ne znam stvarnu punu sliku stanja, ali većinom tu budu jedan do dva sponzora i kad tom sponzoru bude dosta taj klub uđe u problem. Kod nas ima više sponzora i nisi ovisan, pod navodnike jednom novčaniku, nego lakše preživiš i funkcioniraš – zaključio je Špiranec.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....