Brojni dokazi svjedoče o tome da je kardinal bio u dobre s režimom NDH. No, istina je negdje na pola puta...

Pozicija Crkve u onome ratu bila je iznimno kompleksna. S jedne strane užasno su se bojali komunista, koji su negirali Boga i najavljivali uspostavu novoga poretka bez njihova utjecaja, a s druge strane oni koji su se pozivali ili znali pozivati na vjeru – nacisti i fašisti – provodili su neviđena zvjerstva.

Kako je Katolička crkva bila obezglavljena u svijetu, tako je bilo i u Hrvatskoj. Kaptol je pozdravio uspostavu NDH u travnju 1941., no nedugo potom ustaše su krenuli, ama baš ničim izazvani (!), u masovne likvidacije pravoslavnog življa. Prihvativši provođenje rasnih zakona i okomivši se još i na Židove i Rome te Hrvate političke neistomišljenike – jednako brutalno pa čak i gore nego im saveznici nacisti i fašisti, pokazali su zločinački karakter vlasti.

Nekadašnji miljenik dinastije Karađorđević, solunski borac kardinal Alojzije Stepinac (umro je na današnji dan 1960.), sjedio je na užarenoj stolici. Kako ne pozdraviti stvaranje hrvatske države kad je svakome košulja bliža od jakne, a Kraljevina Jugoslavija se raspala u Travanjskom ratu?

S partizanima nije mogao u "šumu" jer su oni u Crkvi, zbog golemog bogatstva kojim je raspolagala, vidjeli klasnog neprijatelja, a uviđao je, vjerojatno, da ni NDH s Pavelićem, s kojim se kako je vrijeme odmicalo sve više razilazio, nije duga vijeka. Kako bilo i završilo, ako ne baš isto, a onda – slično mu se pisalo.

I niži kler bio je zbunjen. Oni nacionalno zadrtiji, ekstremniji, krenuli su ruku pod ruku s ustašama činiti ili blagoslivljati zločine od kojih se ledila krv u žilama. Bilo je i takvih koji su se četiri godine držali podalje od politike, a ni to ih nije spasilo odmazde ustaša za vrijeme rata ili komunista nakon njega. Bilo je na koncu i svećenika, poput slovenskih kartuzijanaca, koji su partizane skrivali po svojim samostanima da ne bi pali u ruke okupatorima i domaćim izdajnicima, kako se u socijalizmu imenovalo sve koji su pružili ruku suradnje Hitleru, Mussoliniju i njihovim pomagačima.

Kršćani i hrišćani

Crkvi se poslije zamjeralo što je žmirila na holokaust, a svećenstvo se u istočnom dijelu Europe našlo pod strašnim udarom silom uspostavljenih komunističkih režima. Padale su glave. I nije se sudilo samo Stepincu. On je personificirao Crkvu u Hrvata, ali i kler uopće, i zato nije čudno da danas i u Srpskoj pravoslavnoj crkvi ima onih koji na njegovu ulogu u ratnom vihoru gledaju pozitivno. Smatraju da se presudom Stepincu (o)sudilo sve kršćane/hrišćane toga vremena, želeći narod, i hrvatski i srpski, odbiti od vjere i približiti ga Partiji. Novom "bogu". Titu.

Na Stepinca se danas, nažalost, i dalje gleda kroz crno-bijele naočale. Za jedne je mučenik komunističkog režima pa im nije jasno kako još nije proglašen svecem. Za druge je ništa do poglavar Crkve koji je pokrštavao pravoslavni živalj slijedeći onu zlokobnu po kojoj je "trećinu Srba trebalo protjerati, trećinu pokrstiti, a ostale pobiti".

Istina je negdje na pola puta. Brojni dokazi svjedoče o tome da je Kaptol sudjelovao u spašavanju Židova i srpske nejači, ali i to da Stepinac i najbliži suradnici nisu baš sve četiri godine NDH bili na ratnoj nozi s Antom Pavelićem. Je li to što su neki od svećenika bili ogrezli u teške zločine krivnja Alojzija Stepinca? Što je tu mogao ili trebao učiniti, a nije? I treba li mu to zamjeriti kad znamo da je sva vlast u NDH, u kojoj je parlament tek jedanput zasjedao, bila koncentrirana u rukama Poglavnika?

Bez obzira što se, a po svemu sudeći, s ustašama razišao upravo zbog njihovih zločina nad Srbima i Židovima, okolnosti nakon rata bile su takve da robiju nije mogao izbjeći. Stvorena je atmosfera po kojoj je netko iz Crkve, koja je jednim dijelom orkestrirala ustaškim ubojicama, za to morao pošto-poto biti suđen i osuđen.

Krvava kama

Zbog svih ovih pitanja oko Stepinca koja su i dalje otvorena, Vatikan ne daje jasne odgovore u vezi njegove eventualne kanonizacije. I što je protek vremena veći, sve je kompliciranije utvrditi pravu istinu. Teško je povjerovati da je suđenje Stepincu bilo pravedno i pravično ako znamo da je nakon Drugog svjetskog rata ovdje uspostavljena jednopartijska država i da trodioba vlasti, u kojoj bi ona pravosudna funkcionirala neovisno, što ni dandanas nije slučaj, nije postojala.

Zato osuđivati Stepinca i proglašavati ga zločincem i slugom NDH u najmanju je ruku neumjesno, skoro kao i kategorički tvrditi da se radilo o bezgrešnom čovjeku koji je učinio sve da bi pomogao ama baš svima kojima je mogao i tako ih spasio ustaškog malja i kame.

Egzaktan odgovor o tome tko je bio Stepinac i kako ga trebamo tretirati s današnje distance, teško ćemo dobiti, no na tome treba ustrajati. I u tom smislu članovi komisije u Vatikanu koja se bavi Stepinčevim likom i djelom stalno rade i prikupljaju novu, i novu građu iz tog vremena. Pustimo ih da do kraja odrade posao.