Makarska je, osim vizure, u posljednjih pola stoljeća (i više) promijenila gotovo sva imena ulica, a za dijelove Makarske poput Vrisike, Zumoče i ostalih većina mlađih ljudi nije nikad čula. Neka imena kvartova uvriježila su se u društvu te su, poput Sinokoše ili Bidola, većini poznata.
Za Umac (i put koji do njega vodi) malo tko bi sa sigurnošću mogao reći gdje se nalazi, a kamoli znati da je u sobici nadograđenoj uz bunker, koji su za vrijeme Drugog svjetskog rata sagradili Nijemci, živjela Matija Andrijašević. Njezin brat Ivan Roglić živio je u Župi i sa ženom Filom imao je sedmero djece, od kojih je dvoje umrlo. Da bi prehranio obitelj, lvan je svakodnevno putovao na posao u Makarsku. Sestra ga je pozvala da se preseli na Umac. U Makarskoj je File rodila još petero djece, pa su bunker na Umcu i Roglići postali neodvojiva cjelina. Od ukupno dvanaestero djece, danas su žive samo tri sestre.
– Bunker na koji su nazidane tri male sobice bio nam je dom dok nismo stasali i otišli trbuhom za kruhom – počela je svoju priču Biserka Roglić Toth, koja više od 25 godina živi u Njemačkoj.
– Majka mi je bila srčani bolesnik i nikad nije dobila liječničko uvjerenje o radnoj sposobnosti. Nikome se nije htjela zamjeriti pa smo bili svačije sluge! "File, pošalji nekoga da mi ode u Zadrugu!" Nisi smio odbit. Moju braću i sestre su tukli, a svakodnevno su nam se rugali jer nismo imali šta obući ni obuti. Kad sam 1967. krenula u školu, i ja sam čekala na Glavici starije da se vrate iz škole, pa bih navlačila njihove gumene čizme, turnila papir unutra i zamotavala noge u najlon.
Osim činjenice da smo bili goli i bosi, bili smo i gladni i žedni. Nosili smo spirine iz hotela "Dalmacija" za gudina i koze, a ako se potrefilo da među spirinama pliva pola punjene paprike ili kakav bolji komad, to bismo pojeli mi. Svinjetina i kozletina išle su onima kod kojih bismo se zadužili.
Za jednu slanu srdelu ili kvarat ulja kopali smo cili dan u Matije Kraljeve. Obećala je prodati mome ocu zemlju kraj bunkera, otac je štedio, ali kako nije imao od čega uštedit, tako smo mi dica odrađivali faturete. Iz Babine Grede su se sredinom šezdesetih godina doselili Kapovići i kupili zemlju za koju smo godinama nadničarili.
Nisu krivi oni što su kupili, nego Matija, koja je zemlju prodala za malo više negoli je nudila nama. Kapovići su imali četiri sina i živjeli su bolje od nas. Imali su vodu, mi nismo, niti nam ju je itko dao. Mater bi nas dizala u tri ujutro da idemo po vodu u Batiniće. Kako je nas bilo puno, a voda je curila pomalo, ljudi bi izgubili živce pa bi nas pribili, jer dok se mi namirimo, drugi su morali čekati. Nekad bi nam vodu i prolili, pa kad bismo došli doma bez ičega, pribila bi nas i mater.
Bila je stroga prema dici, a morali smo pozdravljati starije bez obzira na to poznavali ih ili ne. Braća i sestre kriomice su pratili jedni druge provjeravajući pozdravlja li se sukladno materinim upozorenjima. Zbog neimaštine sam s 12 godina počela raditi u Tučepima. Činilo mi se da sam na drugom kontinentu, a ne svega nekoliko kilometara dalje. U Tučepima sam i spavala i radila po cile dane, a s osamnaest godina dobila sam stalni posao u "Mornara" u Makarskoj.
Da paradoks bude veći, Biserkin otac je prije Prvog svjetskog rata bio najbogatiji čovjek u Župi.
– Osvojio je neku lutriju i kupio ogromnu kuću na Bačvicama. U Prvom svjetskom ratu spaljen je dio Općine s papirima, Općina je kuću uzela sebi, a naše vlasništvo sada pripada drugima. Otac je ostao bez ičega i vratio se u Župu. Oženio se za moju mater u tuđemu odijelu.
Na Umcu je za vrijeme Domovinskog rata bilo sklonište, a bunker je bio prostran i zaštićen od pogleda.
– U našoj je sobici bio krizni štab do završetka rata. Prethodno smo petnaest godina čekali telefon, a dobili smo ga 1995. Da nije bilo Joze i Jure Batinića, ne bismo imali ni vode, ni struje, ni kanalizacije. Oni su se zauzeli za nas – kaže Biserka.
– Je li istina da nas ojača ono što nas ne ubije?
– Istina je. Medutim, puno je Roglića umrlo u relativno mladoj dobi. Moj brat Bruno je u 29. godini poginuo u Njemačkoj. Bio je šef građevine, otklizao je s krova i udario glavom o zid. Njegova dva sina ostala su bez oca, ali i bez majke jer ih je majka htjela dati u dom. Brigu o njima preuzele smo moja mater i ja, iako sam bila jedva punoljetna.
Starijem je tada bilo sedam godina, a mlađem pet. Odgojila sam ih kako sam najbolje znala i umjela. Kad se mlađi ženio, tad sam već živjela u Njemačkoj i rekla sam mu da neću moći doći u Makarsku jer ne mogu dobiti slobodne dane. Željela sam ga iznenaditi dolaskom. Kad me je ugledao na vratima, samo je viknuo: "Majko!"
Naš razgovor od samog početka prekida poneka suza, a kako dijalog odmiče, suza je sve više.
– Četrdeset godina čekam hoće li se netko sjetiti i napisati priču o Roglićima i Umcu. Htjela sam napisati knjigu sama, no dalje od naslova nisam došla.
A naslov je?
– Tužna priča s bunkera.
Svi Roglići znaju koliko su patnje i boli proživjeli, tim više jer ni od koga nikad ništa nisu dobili. A trebali su, makar lijepu riječ!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....