Pizzerija “Leky” u Makarskoj za kratko je vrijeme postala omiljena destinacija ljubitelja pizze, a vlasnici Anđelko i Ružica Lekaj i sami su iznenađeni tolikom popularnošću jer se nigdje nisu oglašavali.
Poznato je da Makarani rado šire vijesti o ugostiteljskim objektima u kojima se dobro jede, pa smo tako i mi saznali za ovu neobičnu pizzeriju na čijim zidovima i policama možete vidjeti šareni repertoar - sliku Mona Lise, stari Hajdukov balun, kao i brojne druge detalje u prostoru kojim dominiraju zelena i zlatna boja.
- Počeli smo kao kafić prije dvije godine, no kad bismo navečer s prijateljima sjedili uz pivo, nedostajao nam je neki slani zalogajčić. Potječem iz treće generacije pekara, a budući da sam već imao uhodanu pekarnicu “Lipo i friško”, koju sam otvorio prije dvadesetak godina kad su u Makarskoj postojale svega tri pekarnice, odlučio sam pokušati nešto novo i napraviti tijesto za pizzu. Odmah sam znao što želim; hrskavu koru bez napuhanih rupa i s bogatim nadjevom, no trebalo mi je godinu dana da postignem željenu hrskavost.
Moji prijatelji s malog nogometa bili su zahvalni degustatori, a pizza koja “može proć” ni tad nije prolazila jer nisam htio nešto dovoljno dobro, već najbolje moguće. Otac mi je uvijek govorio da prava kvaliteta kad-tad mora isplivati i da je pitanje samo možeš li izdržati dok se to ne dogodi, govori nam Anđelko.
Srećom, Lekaji su izdržali, ali nije bilo lako. Ružica kaže da za sve moraju “zahvaliti” pandemiji korone.
- Zbog pandemije pekarnica je slabo radila i jedva smo sastavljali kraj s krajem. Imali smo prostor na Dugišu koji je bio zapušteno skladište i razmišljali kako dalje. Odlučili smo otvoriti kafić i iduće dvije godine u prostoru smo i ručavali i večeravali. Sve smo radili sami, crtali nacrte, kidali papire, bojili, rezali, pilili, slagali letvicu po letvicu, a što nismo znali sami, napravili smo uz pomoć YouTubea - smije se Ružica.
- Odlučio sam da u pekarnici više neću raditi - kaže Anđelko čija braća žive u Stonu i bave se pekarstvom te snabdijevaju pekarskim proizvodima Pelješac i okolicu.
- Ja sam htio da se proširimo i tako sam završio u Makarskoj, a oni su ostali u Stonu. Svi se međusobno pomažemo, no pekarstvo sam zamijenio ugostiteljstvom. Sin Mateo bi kao dijete u ponoć znao pitati: “Tata, zašto moraš sad ići raditi?”, prisjeća se Anđelko.
- Pekarstvo je težak obiteljski posao, a kako postajete stariji, to je sve teže - govori nam Ružica koja je usprkos sumnjičavim komentarima prijatelja da lokacija na istoku Makarske i nije najbolje mjesto za ugostiteljski objekt, otpočetka imala pozitivan osjećaj.
- Blizu su dječje igralište, vrtić i škola, i imala sam viziju da bi ovo bilo idealno mjesto za miran obiteljski kafić. Naša kćerka Lorena je svjedočila izgradnji i uređenju objekta, što ju je potaklo da upiše grafički dizajn u Splitu.
Sin Mateo Lekaj je junior Hajduka, a neki od njegovih trofeja krase jednu od polica u pizzeriji. Osim gradnje i uređenja objekta, posebnost pizzerije je i osoblje. Matea Radonić, po struci kuharica, a karakterom uporna i neustrašiva mlada žena, interijerom vlada kao da je u njemu rođena. Stil, ljubaznost i brzina kojom obavlja posao te iznimna vezanost za obitelj Lekaj nešto je što se rijetko viđa i u obiteljskim, a kamoli u poslovnim krugovima.
- Smatram ih familijom jer sam s njima već sedam godina. Kad odem vani s društvom Ružica mi daje džeparac kao da sam njeno dijete.
Matea je rodom iz Koteza kraj Vrgorca, a uz majku je, kaže, zavoljela kuhanje. Anđelko se kroz smijeh prisjeća dana kad je Matea došla tražiti posao u pekarnici.
- Dajte mi priliku, nećete požaliti! - rekla je.
- Stalno je trčala s pulta u kuhinju, a iako sam imao burek majstora, htjela je sama razvijati kore. Znatiželjna i okretna, sve je upijala. Puno sam ljudi zaposlio u životu, ali nitko nikad nije pokazivao toliku želju za radom i učenjem kao Matea. Umirovljenici iz obližnjeg Doma za starije stalno bi dolazili u pekarnicu i donosili joj sitne poklončiće, svima je bila draga.
- Od malih sam nogu, uz djeda i roditelje, učila kako se treba boriti kroz život. Najstarije sam dijete u obitelji s četvero djece, radili smo u polju i kroz cijelo moje odrastanje rad je bio neupitna vrijednost. Moj djed Mate je bio stolar, a radeći s mašinom izgubio je tri prsta. Pomislila sam da ako moj djed sa sedam prstiju može graditi dvije kuće, nema toga što ja ne mogu napraviti s 10 prstiju.
Duhovitost i otvorenost kojima će vas Matea osvojiti na prvu razlozi su zašto, osim jedne od najboljih pizza u gradu, gosti rado svrate u Lekyja samo na kavu i piće.
- Pazimo na ljude. Ako nisu zadovoljni pizzom ili kavom, mi ćemo im sve napraviti ponovo - kaže Anđelko koji sam izrađuje tijesto za pizze. U kuhinji mu još pomaže Natalija iz Ukrajine, koja je s obitelji Lekaj već pet godina.
Nezadovoljnih u Lekyja nema, jer su kriteriji obitelji Lekaj iznimno visoki, pa je i usluga takva.
- Međuljudski odnosi trebaju biti iznad svega. Mnogo sam naučila radeći s ljudima i ovo mi je neprocjenjiva životna škola. Želim i dalje učiti i usavršavati se u svom poslu - kaže Matea.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....