Ručak na moj račun! I neka jedu što hoće, nema limita, samo neka se pomire, jer bez njihove pomirbe teško će Hrvatska naprijed.
Riječi su to Branka Roglića, vlasnika Orbica, predsjednika Nadzornog odbora te tvrtke i poduzetnika koji je stariji, a samim time i mudriji, od friško ustoličenog američkog predsjednika, također poduzetnika, 78-godišnjeg Donalda Trumpa.
Koliko god Hrvatska odmakla od vlastita rođenja, odnosno od sebe same, od onoga što jest i što je, unatoč mnogim očekivanjima i nadanjima postala, nikako se ne uspijeva odmaknuti od pomirbe kao sintagme koja bi joj trebala donijeti vječni smiraj i trajno blagostanje.
O pomirbi su snivali pjesnici, o pomirbi su zborili generali, pomirbu su zagovarali i učeni i neuki, ali do pomirbe još nismo došli. Jer, kao što vidimo, i danas, duboko u 21. stoljeću, nakon najmanje dva velika rata i nekoliko manjih, Hrvat ne misli ni o čemu drugom doli o pomirbi. Nakon koje će sve biti drukčije. Jer, ovo što sada imamo, a imamo zemlju u kojoj se premijer i predsjednik mrze poput mačke i miša iz animiranih filmova – gledaš i smiješ se, a kad završi prebaciš na drugi program – ne valja.
– Ne valja – slaže se i Branko Roglić.
Vrag je odnio šalu
Cijene divljaju, bogati su sve bogatiji, sirotinja sve sirotija, birokracija nas sve jebe u zdrav mozak, a Andrej Plenković i Zoran Milanović natječu se u debljini. Obraza. I nema tog fotošopa koji ih može vratiti u normalu.
Može li Branko Roglić? On je uvjeren da može. Da se samo njih dvojicu pita. Jer, s obojicom je dobar, s obojicom rado razgovara, iako, veli, nikad kad je s jednim ne razgovara o onom drugom. Plenkoviću ne spominje Milanovića, a Milanoviću ne spominje Plenkovića. Nije blesav. Da pokvari atmosferu.
Ipak, vrag je odnio šalu. I došlo je, smatra Roglić, vrijeme da dvojica hrvatskih predsjednika, jedan Vlade, a drugi države, sjednu za isti stol, da naruče što god ih je volja i da jedan drugom u lice kažu sve što ih tišti.
Roglić će samo slušati. I platiti.
– Naravno da bi se Plenković i Milanović trebali pomiriti. Hrvatska treba ta dva čovjeka, ne treba nam nitko sa strane – kaže Roglić.
Nije šala. Roglić vidi što se valja. Em dva brda okreću glavu jedan od drugoga, em se narod sprema na ulice. Poziv na jednodnevni bojkot trgovina i šoping-centara, u kojima se nalazi i sva Roglićeva roba, uopće nije benigan kako se možda nekome čini. U tren se to može izroditi u nešto što se političarima, bez obzira s kolikim postotkom mahali, može razbiti o glavu. A da poduzetnike i ne spominjemo.
Roglić, očekivano, u tom bojkotu ne vidi smisao, ali ipak apelira na svoje kolege da snize cijene. A na Plenkovića i Milanovića da smanje tenzije. Jer, previše je toga što zajedno moraju odraditi. Pri čemu ne misli samo na ustavne ovlasti, nego i na poruku narodu koji ih je izabrao. I koji bi jednom već trebao početi vjerovati u institucije države kojoj se tako veselio.
Ljudi iz okruženja
– Znam ih obojicu dobro i znam da to nije nemoguće – tvrdi Roglić.
Ipak, svjestan je da će teško do pomirbe doći, pa makar i na tuđi račun, jer obojica u svom okruženju imaju i previše ljudi kojima odgovara ovakvo stanje.
– Nemojte ovo pisati – dodaje Roglić.
– Zašto ne? – pitamo ga.
– Ne trebaju nam bombastični naslovi i senzacije, nego iskrene poruke – nastavlja.
– Vi uistinu mislite da Plenković i Milanović mogu zakopati ratne sjekire i zaboraviti na sve one teške riječi kojima praktično svakodnevno časte jedan drugoga? – inzistiramo.
– Nije bitno što ja mislim, nego što bi oni trebali napraviti. Uostalom, Milanović je ruku već pružio – uzvraća.
– Vjerujete li da je to bilo iskreno?
– Nadam se da jest.
– Naivni ste – zaključujemo.
– Nisam – zaključuje i on.
Ne želi reći koji mu je od dva ovna na brvnu draži i za kojega navija. Spominje tek kako na njegov poziv ni jedan ni drugi još nisu reagirali. Za razliku od građana koji mu, kaže, čestitaju na inicijativi. Čitava bi ih Hrvatska voljela vidjeti za istim stolom.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....