Grupa visokih umirovljenih američkih vojnih časnika i bivših šefova obrane iz tri istočnoeuropske zemlje zalažu se za opskrbu ukrajinske vojske snažnim protuzračnim oružjem koje bi moglo neutralizirati napade ruskih zračnih snaga, navodi se u otvorenom pismu do kojeg je došla američka TV mreža CNN.
Takvo oružje bi Ukrajincima omogućilo da obaraju zrakoplove ili projektile u svom zračnom prostoru.
Časnici i stručnjaci za obranu napominju da pojedine zemlje imaju sustave protuzračne obrane slične onima koji su uništeni u prvim danima ruske invazije.
Također, Ukrajinci već imaju neke raketne sustave S300, a to bi značilo da znaju rukovati s njima. Samo ih teba dopremiti. No, za nas je najzanimljivi dio gdje se spominje da Hrvatska i neke druge NATO-ove članice imaju sofisticirani S300 sustav u svom posjedu.
No, sad dolazimo do zapleta...
Ministarstvo obrane za Jutarnji je list 2008. prvi put neizravno potvrdilo da najznamenitiji i najvredniji proturaketni sustav i protuavionski sustav, S-300, više nije u Hrvatskoj! Sustav nije prodan, i dalje je u vlasništvu Hrvatske, ali je ustupljen drugoj zemlji, pretpostavlja se SAD-u.
Tadašnjeg glasnogovornika MORH-a, Gorana Grošinića, pitali su je li S-300 u Hrvatskoj ili je prebačen u inozemstvo. Na to pitanje ne možemo odgovoriti - rekao je i time neizravno potvrdio neslužbene informacije da je prebačen u drugu zemlju.
Grošinić je, međutim, istaknuo da je S-300 i dalje u vlasništvu Hrvatske. No, njegova uporaba uopće se ne spominje, niti je predviđena Dugoročnim planom razvoja Oružanih snaga do 2015. godine.
- Ostali podaci su klasificirani pa vam o njima ne možemo govoriti - kažu u MORH-u.
Sustav je, prema neslužbenim informacijama, 2004. godine utovaren na brod u Rijeci i odvezen u SAD, a sve u organizaciji tadašnjeg šefa Vojno-sigurnosne agencije, generala Gordana Čačića.
Da je sustav izvan Hrvatske, ustvrdio je i Zvonko Zubak tijekom svjedočenja pod zakletvom na sudskom ročištu u povodu njegove tužbe protiv Hrvatske, tražeći da mu se isplati 200 milijuna dolara za sustav.
On je dodao da je tehnička dokumentacija o cijelom sustavu iz Hrvatske otišla još 1998. godine. Te Zubakove tvrdnje Ministarstvo obrane nikad nije demantiralo.
Sustav S-300 je prvi i posljednji put viđen 1995. na vojnoj paradi na zagrebačkom Jarunu kada je izazvao veliko iznenađenje među stranim vojnim atašeima te strah i nelagodu kod pobunjenih Srba.
Tek nekoliko godina poslije pokazalo se da je poslužio za psihološki rat prije početka operacije Oluja jer zapravo nije bio u mogućnosti borbeno djelovati s obzirom na to da mu je nedostajalo oko 50 posto dijelova, među kojima i zapovjedni pult. Prema kasnijim svjedočenjima aktera cjelokupnog posla, Hrvatskoj je isporučeno 80 posto sustava, a posljednja je isporuka bila 1997. godine. Odakle je sustav stigao, nikad nije precizno utvrđeno, ali se spominjalo Ukrajinu i Bjelorusiju.
Zavjet šutnje hrvatskih državnih tijela o ustupanju toga strateškog oružanog sustava donekle je i razumljiv. Ustupanje ili prodaja takvog sustava nekoj od zemalja bivšeg SSSR-a, koje ga ne posjeduju, ili Bliskog istoka drastično bi promijenilo vojno-političku situaciju na tom području. A to se zamalo i dogodilo.
Naime, svjesni da je S-300 odigrao svoju ulogu te da zbog njegovih taktičkih i strateških mogućnosti Hrvatskoj više nije potreban, tadašnji predsjednik Tuđman i ministar obrane Šušak pokušavali su ga se riješiti. Tako je 1998. godine ugovorena prodaja Iranu.
No, do realizacije nikad nije došlo jer bi isporuka tog oružja Iranu za Hrvatsku imala nesagledive političke posljedice. To svjedočenje potvrđuje i sve neslužbene informacije da je nakon jarunske parade S-300 “parkiran” u vojnom skladištu u Istri.
Godinu dana poslije na sastanku državnog vrha na Brijunima Tuđman je predložio da se sustav “proda Židovima”, ali i to se navodno iskompliciraloi....
Večernji list je 2017. napisao da je ruski veleposlanik u Hrvatskoj Anvar Azimov nedavno pozvao u veleposlanstvo na razgovor Zvonka Zubaka, hrvatskog poslovnog čovjeka koji se bavi trgovinom oružjem, kako bi ga pitao gdje su nestale rakete iz sustava S-300 koji je Rusija u prvoj polovici 90-ih godina navodno isporučila Hrvatskoj.
No, T-portal navodi da je veleposlanik Azimov reagirao ustvrdivši da veleposlanstvo u Zagrebu nikada nikoga nije zvalo na razgovor u svezi s isporukom oružja Rusije Hrvatskoj, a rusko ministarstvo vanjskih poslova odbacilo je tvrdnje hrvatskih medija o isporukama naoružanja za Hrvatsku iz Rusije početkom 90-ih godina.
Kako je onda najsofisticiranije rusko oružje došlo u Hrvatsku?
Nacional je pak 2006. pisao da je raketni protuzračni sustav S-300 u posjedu Hrvatske vojske bio predmet interesa velikih sila: Izrael i SAD željeli su iskopirati superiornu rusku tehnologiju, a Rusi su ih htjeli spriječiti.
Postoji i izviješće Vojno sigurnosne agencije (VSA) o osiguranju i problemima u protuobavještajnoj zaštiti sredstava raketnog sustava S-300 nastalo 19. studenoga 2002., koje otkriva dosad nepoznate okolnosti vezane uz nabavu i osiguranje tog oružja, koje je donijelo prekretnicu u Domovinskom ratu.
To izviješće otkriva da je nabava tog oružja bila izuzetno interesantna svjetskim velesilama SAD-u i Rusiji, kao i Izraelu, a razvoj diplomatskih odnosa Hrvatske s tim zemljama tijekom 90-ih pokazuje da Hrvatska njihov interes za to po njih vrlo značajno pitanje nije znala nikako politički kapitalizirati, pisao je Nacional.
Iako je pišući o nabavci tog oružja Nacional već otkrio da su za njega pokazivali interes Amerikanci i Izraelci, te da su ga slikali i vjerojatno odnijeli iz Hrvatske, ovo izviješće VSA prvi je dokument koji nepobitno dokazuje da je veći dio sustava S-300 bio isporučen Hrvatskoj, zajedno sa specijalnim 8-bitnim čipom na osnovnom lanseru, koji poznavatelji sustava smatraju njegovim ključnim dijelom koji povezuje sve vitalne dijelove raketa s komandnom pločom, hidraulikom sustava i njegovim sustavom veza.
Dijelovi sustava S-300 u Hrvatsku su stigli između 1994. i 1996., dobavljali su se preko zračne luke u Puli, a javnosti su pokazani na mimohodu Hrvatske vojske na Jarunu 1995. Uoči oslobodilačkih akcija “Bljesak” i “Oluja”, javno pokazivanje tog sustava odvratilo je neprijatelja od korištenja borbenih zrakoplova MIG 29, što je olakšalo oslobađanje zemlje te umanjilo žrtve i razaranja.
Pojavljivanje S-300 na vojnoj paradi za Dan državnosti 30. svibnja 1995. na Jarunu, nije izazvalo samo pozornost u Beogradu nego i u Washingtonu i Jeruzalemu. Bio je to događaj od iznimnog globalnog strateškog značenja, jer su vojni analitičari shvatili da se jedan sistem S-300 prvi put našao izvan neposredne kontrole ruske vojske ili njenih saveznika. To se dogodilo u vrijeme kad su se u toj sferi razvoja naoružanja u svijetu odvijali važni procesi.
Razvoj složenih, mobilnih sustava protuzračne obrane pod nazivom S-300 počeo je u Rusiji sredinom 70-tih godina. Osnovna verzija sustava S-300 P namijenjena je za borbu protiv krstarećih raketa, bespilotnih letjelica, zrakoplovnih raketa velike brzine i niskoletećih lovačko-bombarderskih zrakoplova. S-300 V koristi se za djelovanje protiv taktičkih i operativnih balističkih raketa. Oba sustava mogu se koristiti za borbu s ciljevima u zračnom prostoru. Sustav S-300 V nalazi se na vozilima s gusjenicama i koristi se za zaštitu sastava kopnene vojske, a sustav S-300 P nalazi se na vozilima s kotačima i služi za zaštitu objekata vojne i civilne infrastrukture.
Mobilni raketni sustav PVO S-300 V ima visoku efikasnost uništenja ciljeva, jer u raketi koristi bojevu glavu usmjerenog djelovanja. Jako je dobro zaštićen od ometanja i može istodobno gađati do 24 cilja. Cijeli proces njegova borbenog rada je automatiziran zahvaljujući visoko sofisticiranim kompjuterima. Mobilni raketni sistem PVO S-300 PMU1 namijenjen je za uništavanje zrakoplova, krilatih raketa, balističkih ciljeva i drugih napadnih sredstava iz zračnog prostora. Daljina uništenja ciljeva je do 150 km a balističkih ciljeva do 40 km.
Modernizacija sistema S-300 PMU završena je 1993. Ona je bila usmjerena na povećanje automatizacije borbenih djelovanja, mogućnosti uništenja balističkih raketa s brzinama od 2800 m u sekundi, povećanje daljine djelovanja radara, zamjenu elektronskih računala i uvođenje raketa velikih dometa. Taj sustav je dobio oznaku S-300 PMU1. Od 1995. do 1997. sustav su ponovo modernizirali i dobio je oznaku S-300 PMU2 FAVORIT. Povećana je daljina uništenja ciljeva do 200 km i realizirana mogućnost korištenja raketa sa sustava S-300 PMU1.
Hrvatska je u vrijeme nabave sustava S-300 dobila tada najmoderniju varijantu S-300 PMU. Stoga ne čudi što je to oružje izazvalo veliko zanimanje u međunarodnim vojnim krugovima. Iako to nisu bili spremni priznati, Amerikanci nisu raspolagali niti približno kvalitetnim oružjem kao što je to S-300.
Amerikance i Izraelce je to oružje zanimalo zato što su ga Rusi prodali nekim njihovim strateškim neprijateljima. Sustav je od Hrvatske htjela kupiti i Turska, najvjerojatnije da odgovori Grčkoj koja je koncem 90-ih postavila isti sustav na Cipar. SAD i Izrael strateški su zainteresirani za razvoj i analizu tog ruskog sustava i zato što vjeruju da su Rusi i Ukrajinci taj sustav dostavljali i u Kinu, Vijetnam ali i Iran, Sjevernu Koreju i Siriju, tri zemlje koje SAD sumnjiči za podržavanje terorizma.
Zbog svojih superiornih tehničkih karakteristika u odnosu na slične sustave kojima su raspolagali Amerikanci i Izraelci (poput sustava Patriota) sustav S-300 uvelike je mogao usmjeravati dinamiku političkih odnosa na Bliskom Istoku protivno interesima SAD-a i Izraela, pisao je Nacional.
Pojavom WikiLekasa, navodi Express, osvanuli su i neki zanimljivi dokumenti o hrvatskom S-300. Primjerice, kada je bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj Ralph Frank, u studenom 2003., poslao super-tajni memorandum tadašnjem ministru obrane SAD-a Donaldu Rumsfeldu uoči njegova dolaska u Zagreb. U njemu Amerikanci jasno kažu da žele hrvatski S-300 te da su im 'dva hrvatska ministra obrane obećala ali nisu osigurala transfer nekompletnog hrvatskog, ali jako poželjnog sustava S-300 (NATO oznake SA-10 Grumble)'.
'Ministrica obrane Antunović (SDP) usko je surađivala s našom vojnim izaslanikom', izvještava ambasador Rumsfelda. 'ali je ostala bez političke podrške te je cijela stvar stala i zbog parlamentranih izbora.' Frank otkriva da su dijelovi hrvatskog S-300 sustava namijenjeni američkom ratnom zrakoplovstvu za testiranja i ocijenjivanja mogućnosti novih generacija borbenih zrakoplova SAD-a.
'Spor između Vlade RH-a i trgovca oružja Zvonka Zubaka oko vlasništva nad sustavom S-300 cijeli je postupak blokirao na hrvatskom sudu.' No, SAD kaže da je ustupanje posjedovanja S-300, bez vlasništa, mogući izlaz za vladu SAD-a. Nema potvrde da je sustav S-300 u Americi, ali je gotovo sigurno da više nije u Hrvatskoj.
Kremlj demantirao Rusko ministarstvo vanjskih poslova demantiralo je napise da je Moskva u 90-ima isporučivala oružje Zagrebu, a to uključuje i raketni sustav S-300, čime bi kršila UN-ov embargo.
- Smatramo da su ti medijski natpisi provokacija i da grubo izvrću činjenice s ciljem ocrnjivanja politike Ruske Federacije na Balkanu - rekao je zamjenik direktora Odjela za informiranje i tisak Ministarstva vanjskih poslova Rusije Artjom Kožin.
“Tim više je u kontekstu svih ovih izmišljotina neprihvatljivo spominjanje kontakata veleposlanika Rusije u Zagrebu. Svu odgovornost trebaju snositi autori ovakvih ‘ideja'”, naglasio je, pisao je Express.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....