Hrvatska je periferija Europe. Trendovi koji nastaju u centru, kako god ih vrijednosno ocijenili, do nas stižu s izvjesnim kašnjenjem.
Jedan od tih trendova kriza je duhovnih zvanja, odnosno manjak svećeničkog "kadra". Katolička crkva u Francuskoj odavno svoje redove popunjava svećenicima iz Afrike i Azije, a mnoge drevne crkve postaju disko-klubovi ili restorani, u boljem slučaju knjižnice i koncertne dvorane. Crkva u Hrvatskoj nije u dramatičnom stanju, ali kriza neumitno kuca i na njena vrata.
Institucija sjemeništa, čija je tradicija višestoljetna, itekako je nagrizena. Mladih koji bi postali novi ljudi Crkve sve je manje; sjemenište se praktički ugasilo u Zadru i Splitu, ostale su samo nadbiskupijske gimnazije. Sinjsko sjemenište je još u funkciji, ali sadašnja brojka od deset učenika – od kojih trojica iz BiH – u sva četiri razreda, ne daje pretjerani razlog za optimizam.
Naravno, problem s dugim tradicijama – poput sjemeništa koja su u crkvenu praksu uvedena na Tridentskom koncilu u 16. stoljeću – jest to što velike promjene u ljudskom životu često tu istu tradiciju dovode pod znak pitanja.
Kriza u cijeloj Europi
Nestanku sjemeništa možda je više doprinijelo pomicanje dobi čovjekova sazrijevanja nego masovna ateizacija europskog kontinenta. Iz razgovora sa svećenicima koji su bili ili jesu na čelu dalmatinskih sjemeništa saznali smo više o tom fenomenu.
Zadarsko sjemenište "Zmajević", osnovano u 18. stoljeću, bilo je spalo na tri sjemeništarca koji su proslijeđeni zagrebačkom sjemeništu. Don Ante Dražina ravnatelj je sjemeništa koje formalno i dalje postoji, ali nema sjemeništarce, te ravnatelj Klasične gimnazije Ivana Pavla II. u Zadru. Potvrdio nam je da se europski trend osiromašenja vjerskog života, što uključuje i krizu vjerskih zvanja, osjeća i u Hrvatskoj.
– U cijeloj zapadnoj Europi, pa i kod nas, zavladala je kriza duhovnih zvanja. Broj mladih ljudi koji žele postati svećenici se smanjuje. Možemo reći da su se karakteristike smanjenja broja svećeničkih kandidata prvo počele primjećivati na zapadu. Kada su nam se prije deset godina iz zapadne Europe žalili na taj trend i postavljali nam pitanje hoće li i nas zahvatiti kriza, mi smo se tješili činjenicom da smo tada još uvijek imali brojeve na našoj strani – počeo je.
– Ali, rekao bih da se radi i o krizi same europske kulture. Ako imate problem demografije, ako se u obiteljima ne rađaju djeca, neće biti ni novih svećeničkih zvanja. Dodatni problem u hrvatskom slučaju je smjena generacija. Nakon rata, narod je bio u potrebi i pobožniji te se uzdao u Boga koji mu je pomogao u teškim trenucima i za državu i za pojedinca, a danas kad vlada obilje nekako se manje obraćamo Bogu i ne vidimo njegovu potrebu u društvu – veli don Dražina.
Uz pad broja vjernika te posljedično manjak svećeničkih zvanja, jedan drugi globalni fenomen ne ide u prilog održanju sjemeništa. Radi se o generacijskim promjenama koje stubokom mijenjaju dinamiku ljudskog života. S tim je suglasan i naš zadarski sugovornik.
– Svemu dodajmo i to što nove generacije sazru sporije od starijih. Naši očevi su stupali u brak s 20 godina, dakle s 18 godina su bili dovoljno zreli za donošenje važnih životnih odluka. Danas ne možemo više na to računati jer se životna zrelost sporije stječe. Mladići i djevojke s 18 godina danas često nisu još dovoljno odlučni i spremni za donošenje nekih sporednijih odluka, kamoli odluke koja bi im trebala odrediti ostatak života – dodao je.
Zadar: Preostala tri sjemeništarca poslana u Zagreb
– Uz sve nabrojeno, najvažniji je za svećeničko zvanje Božji poziv. Naše malo sjemenište je spalo na tri sjemeništarca pa su poslana u zagrebačko sjemenište te više nema ulogu redovite formacije sjemeništaraca. S druge strane Klasična gimnazija Ivana Pavla II. nastavlja svoju ulogu odgoja mladića i djevojaka u katoličkom duhu te broji više od 220 učenika. Naše je da se molimo Bogu i da svojim dobrim svećeničkim primjerom kod drugih pomognemo da otkriju Božji poziv u sebi. Vjerujem da će nas Bog uslišiti – zaključio je don Ante Dražina.
Udaljen 120 kilometara zračne linije od Zadra je grad Sinj u kojem egzistiraju franjevačka klasična gimnazija i sjemenište. Fra Joško Kodžoman ravnatelj je i sjemeništa i klasične gimnazije. Trenutno imaju deset sjemeništaraca od kojih su trojica iz susjedne Bosne i Hercegovine. Iako svjestan trendova koji ne idu u prilog opstanka sjemeništa, ovaj franjevac protivi se "stavljanju ključeva u bravu".
– Stvar je kompleksna. Dok god kod mladih postoji i jedno duhovno zvanje, ja ne bih išao prema ukidanju ne samo zbog višestoljetne tradicije već stoga što je to nešto sveto. Ne može biti sve samo ekonomska računica. Sjemenište služi kao vrijeme razlučivanja onih koji su stvarno osjetili Božji poziv u sebi.
S obzirom na promjene u ljudskom životu, naravno da se granice donošenja najvažnijih životnih odluka pomiču. Kod mladih sazrijeva ta odluka u njima, kod nekih dođe kasnije kod nekih ranije. Mi smo ostali zadnji sa sjemeništem, mnogima smo podrška. Nas to sve košta, ali naša franjevačka formacija je drugačija od one za dijecezanskog svećenika – smatra naš sugovornik.
Na pitanje o sudbini sjemeništa, kako u svom Sinju, tako i u Hrvatskoj, fratar Kodžoman je odgovorio da sve ovisi o ustrajnosti onih čija je dužnost brinuti se da višestoljetna tradicija ne bude ugašena.
– Mi se možemo umoriti, tada će doći do ukidanja. Kada budemo gledali samo ekonomsku računicu – bio je jasan fra Joško Kodžoman.
Opasnost "isklerikaliziranosti"
U Splitu smo imali prilike čuti i optimistične i pesimistične argumente. Svećenik koji nije bio raspoložen javno istupati kratko nam je prokomentirao da kriza s duhovnim zvanjima koja je dovela do toga da nakon 300 godina splitsko sjemenište više nema sjemeništaraca neće mimoići ni bogosloviju.
Don Vedran Torić, sadašnji rektor splitske bogoslovije i prethodno ravnatelj nadbiskupijskog sjemeništa u Splitu, nije pesimist. Navodi kako danas na splitskoj bogosloviji ima 29 bogoslova, a o funkciji sjemeništa u današnjem društvu ima ponešto drugačije mišljenje od naših prethodnih sugovornika.
– Malo sjemenište u Splitsko-makarskoj nadbiskupiji ne djeluje na način kako je ono djelovalo tijekom više od 300 godina. Neosporno je da je sjemenište imalo veliku ulogu u odgojnoj i obrazovnoj formaciji mnogih mladića, ne samo onih koji su kasnije ušli u bogosloviju te su potom zaređeni za svećenike, već i onih koji su svoj život usmjerili na neko drugo područje – rekao je.
No, razlog zbog čega danas nema sjemeništa, Torićevo je mišljenje, nije samo u malom broju sjemeništaraca.
– Svjesni da je razdoblje od 15 do 18 godine najosjetljivije razdoblje života, nakon višegodišnjeg iskustva smatrali smo da je za današnjeg mladića neizmjerno važno da odrasta u svojoj obitelji i u suživotu sa svojim vršnjacima s kojima dijeli iste probleme i poteškoće. Ne kažemo da toga nije bilo do sada, već naglašavamo da je to danas još važnije.
Problem je, na primjer, što ulaskom u sjemenište, sjemeništarca drugi već smatraju "zaređenim svećenikom" i imaju od njega očekivanja kao da je već formirana osoba, a njemu je tek petnaest godina. Često mladom čovjeku to bude veliki uteg. S jedne strane, opasnost je "isklerikaliziranosti" – mladi čovjek počinje izvanjski živjeti nešto što on ni po svojim godinama ni po svojoj zrelosti nije; pritom zaboravlja vidjeti stvarnost onakvom kakva ona jest.
S druge pak strane, prisutan je osjećaj nezadovoljstva u mladom čovjeku zbog nerazmjera između nemogućnosti da pod pritiskom okoline prihvati svećenički poziv – jer još uvijek nije siguran je li svećeništvo ono na što ga Bog zove – i želje da živi normalnim životom svojih vršnjaka. Prisutan je osjećaj kao da nešto gubi, ali mladićima koji promišljaju o duhovnom pozivu, nudimo praćenje tijekom njihova odrastanja – zaključio je don Torić.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....