Pitanja crkvenog i nacionalnog, odnosno državnog identiteta, u Crnoj su Gori jako usko isprepletena. Premda pravoslavlje, za razliku od katoličanstva, podrazumijeva ideju nacionalnog vjerskog ustroja, neka crkva postaje autokefalnom (neovisnom) tek kad joj takav status priznaju i ostale pravoslavne Crkve.
Kroz povijest postoje brojni dokumenti koji sugeriraju da je Crnogorska pravoslavna crkva bila autokefalna puno prije 1993. godine. Crnogorski crkveni poglavari ujedno su bili i političke vođe nekadašnje neovisne crnogorske države iz dinastije Petrović Njegoš, redom vladike Danilo, Sava i Vasilije. Mitropolit Petar I Petrović Njegoš i njegov nasljednik Petar II Petrović Njegoš kao znak dostojanstva crnogorskih vladika nosili su bijele kamilavke, crkvene kape koje po kanonima mogu ponijeti samo autokefalni pravoslavni poglavari.
Koncem 1918. neovisna država Kraljevina Crna Gora je pred silom vojske Kraljevine Srbije i četničkih skupina koje je predvodio Kosta Pećanac anektirana u novu državnu tvorevinu, Kraljevinu SHS. Crnogorska pravoslavna Crkva je prestala postojati i svedena je na eparhiju koju kontrolira Srpska pravoslavna Crkva sa sjedištem u Beogradu, te je zbog svega izbio čuveni Božićni ustanak 6. siječnja 1919. godine. Taj je događaj, s epicentrom u Cetinju, do danas simbolička razdjelnica crnogorske nacije na Bjelaše (prosrpske snage) i Zelenaše (zagovaratelje državne neovisnosti). Zelenaši su kroz Božićnu pobunu tražili da se poštuje državno pravo Crne Gore da na ravnopravan način uđe u novu zajedničku državu, a Bjelaši su ih svojim odlukama na Podgoričkoj skupštini proglasili tek dijelom Srbije. Tako su im i nacionalnu crkvu definirali tek dijelom SPC-a.
Crnogorska pravoslavna crkva službeno je 1993. proglasila svoju novu autokefalnost i kao takva je priznata od strane države 2000. godine. No, taj njen status nisu kanonizirale ostale pravoslavne crkve, a prije svih Srpska, već ih smatraju šizmaticima. CPC svoju autokefalnost zasniva na autokefalnosti Crnogorske crkve koja je postojala prije 1918. godine, no srpski i prosrpski tumači crkvene povijesti to ne priznaju, premda je crnogorska crkva još od 17. stoljeća sama upravljala svojom aktivnošću i nikoga nije morala pitati ni za kakvu dozvolu. Problem je dodatno zaoštren nakon donošenja zakona o slobodi vjere u Crnoj Gori prije dvije godine: njime je 1918. godina definirana ključnom godinom za dokazivanje vlasništva nad crkvenim dobrima u ovoj državi.
Đukanovićeva vlada tim je aktom tada zapravo propisala da Srpska pravoslavna crkva vlasništvo nad imovinom kojom raspolaže u Crnoj Gori dokumentira argumentima iz vremena prije postojanja Jugoslavije, što su ovi doživjeli kao uvod u otmicu svojih manastira i pravu objavu rata. Koji do danas traje i, kao što vidimo, poprima sve opasnije razmjere. Mada ima neke tihe pravde u tome da ratnički ciklusi koji su devedesetih počeli svetosavskim crkvenim zagovorima i završe u krugu pravoslavlja.
U višestoljetnoj tradiciji istočnog obreda gomila je dokaza kako je uvijek kad je neki narod uspostavljao svoju državu na nekom teritoriju to prije ili kasnije slijedila i uspostava crkvene autokefalnosti. U novije vrijeme su to učinile, primjerice, Ukrajina i Sjeverna Makedonija, premda su i protiv njihove autokefalnosti rogoborile dotadašnje matične crkve. Na to pravo sasvim sigurno ima i Crna Gora, i po božjim i po zemaljskim zakonima, no tamošnju situaciju danas komplicira podgorička vlast koju se sve više doživljava kao marionetu u rukama Beograda i Moskve.
Temeljem trećine stanovništva u Crnoj Gori koje se na zadnjem popisu izjasnilo kao Srbi, crkveni projekt u Crnoj Gori duboko je prožet politikom i upornim odbijanjem manjinskoga dijela tamošnjih građana da prihvate ideju nezavisne države i samosvojne nacije, te iste takve crkve. Sponzor svih aktivnosti te vrste je, naravno, Beograd i Srpska pravoslavna crkva, ma tko joj bio na čelu. Uz tihu, no neumitnu stratešku podršku Putinove Moskve.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....