Čudesna žena: Maša Perković (81) najdugovječnija je splitska stomatologinja

Jedna od najdugovječnijih, da ne kažemo najstarijih stomatologinja u Splitu je – možemo slobodno reći – legendarna dr. Maša Perković, kod koje su pacijenti desetljećima dolazili najprije u Balkansku, a potom u ordinaciju u Vukovarskoj - je li, kad se ulica preimenovala.

Zanimljivo je, naime, da dr. Perković ima – damama dob nije lijepo isticati, no u ovom je kontekstu bitno, pa će nam oprostiti – osamdeset i jednu godinu, te još uvijek važeću licencu za stomatologiju, kojom se pak aktivno bavila sve do lanjskog udara korone!

- Nisam ja baš namjeravala tako dugo raditi, ali pacijenti su me tražili. Mnogi od njih skupa sa mnom su starjeli, postali smo s protokom vremena skoro kao obitelj – kao da se ispričava, osmjehuje se ova šarmantna liječnica iskričavog duha.

A taj protok vremena, čini se, njoj je pogodovao u svakom pogledu; ostvarila je jednu lijepu privatnu i poslovnu priču, iza sebe ostavila vrhunsku karijeru koja je u istoj profesiji utabala put i njezinu sinu, dr. Anti Perkoviću, također stomatologu te stručnjaku za implantologiju. Potonje je stečevina novog vremena, je li, dok je dr. Maša Perković bila u poslovnom zenitu takvo što bilo je tek na razini SF-filma...

Možda baš zahvaljujući toj općoj harmoniji: talentu za profesiju koju je s ljubavlju i krajnje požrtvovno prakticirala, te uspješnoj obiteljskoj priči – naime, u skladnu je braku sa dr. Vlatkom Perkovićem, doktorom teatrologije i kazališnim redateljem, iz kojega se rodilo dvoje djece – legendarna splitska zubarica i može zahvaliti svoj sretni osmjeh na licu, i karijeru dugu skoro šest desetljeća...

Vratimo li se malo više unatrag, pronalazimo još puno zanimljivosti iz života jedne od najuspješnijih splitskih stomatologinja svih vremena. Naime, Maša Perković rođena je s djevojačkim prezimenom Vrnoga u malom mjestu Vidonju kod Metkovića, a njezin "južnjački", neretvanski naglasak dok priča čuje se i dandanas, nakon više od pedeset godina života u Splitu...

Kad kažemo da je njezin put do uspjeha - pa i samog Splita - bio trnovit, to nije puka fraza, štoviše, ima tu detalja zbog kojih smo se naježili.

- Moji su roditelji bili siromašni zemljoradnici, nitko nije bio visokoobrazovan, a pogotovo nekakav doktor stomatologije; otac je, konkretno, bio fizički radnik u Luci Ploče, majka je radila na zemlji i brinula za nas. Bilo nas je petero djece, i odlazili smo u školu (prva četiri razreda osnovne) svaki dan pet kilometara pješke preko brda. Nikad neću zaboraviti te dane; u proljeće sam se bojala zmija, a zimi vukova... Kad smo zbog nastavka školovanja preselili u Metković, bilo je lakše. Tamo sam zaključila osmoljetku, a onda se postavilo pitanje: što dalje? - prisjeća se dr. Perković.

{embed_photo}2147200{/embed_photo}

Prilike tadašnjeg vremena, kasne poratne četrdesete godine prošlog stoljeća, bile su prilično okrutne prema ženama. Govorilo se: muškarci neka se školuju, a žene udaju.

- To bi, otprilike, bio vrhunac karijere jednog ženskog stvorenja – smiješi se liječnica, koja je svojim uspjehom, međutim, ne samo pokazala da i žene sredinom prošlog stoljeća mogu imati karijeru, nego je čak postala prva žena sa završenim fakultetom u povijesti mjesta Vidonja, što je zabilježeno i u lokalnom ljetopisu!

No prije svega toga je nekoć mala Maša, tada još djevojčica, sanjala da će - kako i priliči! - sebi naći dobrog i pametnog muža. Maštala je Maša o supružniku koji će imati veliku sobu s puno knjiga, a ona će raditi...

- A ja ću mu krpati čarape! - slatko se nasmijala na vlastiti fragment iz tog vremeplova naša sugovornica, kojoj se prvi dio želje i ostvario. Onaj drugi (vezan za čarape), na sreću - nije.

- Jedna je rođakinja, kad sam završila osnovnu, kazala mojoj mami: "A zašto ne bi malu upisali za zubnu tehničarku u Sarajevu?". Ona je inače bila medicinska sestra, a Sarajevo je bilo jednostavniji izbor negoli, recimo, Split. Morate znati da su tada prometnice bile jako loše, od Ploča do Splita trebalo je ploviti brodom cijeli dan, ceste su bile većinom makadamske, iz doba Napoleona. Sarajevo je bilo pristupačnije jer je postojala dobra željeznička veza... I tako su me upisali u srednju zubotehničku školu u Sarajevu. Živjela sam kod strica, bila sam odlikašica pa su mi vlasti dale i učeničku stipendiju! No, trebalo ju je kasnije odraditi, pa sam zbog tog duga prema državi morala odraditi dvije godine u Banja Luci – prisjeća se tada perspektivna zubotehničarka, što je već bilo samo po sebi lijep uspjeh za jednu djevojku i "gospodski posao".

No, mlada Maša jako je zavoljela svoj poziv, htjela je ići dalje, učiti više. Saznala je da je te 1961. godine otvorena "Viša stomatološka" u Splitu. To je za nju, dobru učenicu koja je već odradila praksu i zaštedjela nešto novca, zvučalo kao putovanje u Hollywood...

- Položila sam prijemni i, presretna što sam se vratila bliže mom jugu i dobila priliku za nastavak školovanja, našla smještaj u Splitu kod dobre obitelji. No, bila sam i dalje samo siromašna studentica, pa sam se uzdržavala radeći za moje stanodavce kao kućna pomoćnica...

A onda mi je jednog dana, na drugoj godini studija, kolegica iz klase, Mia, predložila da se prijavimo za posao zemaljske stjuardese u poduzeću Autotransport Zadar, pa preko vikenda radimo i putujemo. Učinilo mi se kao dobra ideja, ali prvo sam joj rekla: idemo na poštu, moram pitati roditelje slažu li se s tim. U to vrijeme ranih šezdesetih, znate, nije bilo telefona, a u pošti ste morali najprije rezervirati termin za telefonski razgovor! I tako sam ja iz splitske pošte nazvala roditelje na poštu u Metković, oni su mi telefonskim putem dali zeleno svjetlo i ja sam se zaposlila kao stjuardesa u tada luksuznom voznom autobusnom parku. Tadašnja su vozila imala, zamislite, WC i malu kuhinju, putnicima smo nudile sendviče i kavu, pokrivale ih dekicom kad idu spavati, informirale ih i razgovarale s njima – otputovala je Maša dr. Perković u svoje mlade, studentske dane.

Na sreću, u jednom od autobusa putovao je tih mjeseci i mladi Vlatko Perković, te mu je oko zapelo za skromnu, ljubaznu i veoma lijepu stjuardesu "u busu".

- To je bila ljubav kao iz romantičnog filma! Raspitao se za mene i počeo mi je pisati divna pisma. Njegovu zaljubljenost je raspirila i okolnost što me povremeno viđao kad sam odlazila na predavanja na Višu stomatološku, koja se nalazila na mjestu današnjeg Higijenskog zavoda. Kuća Vlatkovih roditelja nalazila se u tadašnjoj Balkanskoj ulici, pa mi je bila usput. Da, tamo gdje sam kasnije desetljećima imala ordinaciju...

{embed_photo}2147202{/embed_photo}

- A onda se jednog dana Vlatko našao u mojoj kući u Metkoviću; kupio je kartu za autobus, sa sobom ponio termosicu i šest sati putovao iz Splita kako bi me, de facto, isprosio kod roditelja koji su taman počeli očajavati da ću ostati "stara cura" jer su mi bile "već" skoro dvadeset i četiri! Dao mi je i prsten, brzo me šarmirao i mi smo se u roku nekoliko mjeseci vjenčali! Bilo je to na Staru godinu 1964./1965., vjenčanje se obavilo u crkvi Svete Obitelji u Sukoišanskoj ulici, a proslavilo u našem stanu u Balkanskoj. Bili smo još oboje studenti, pa smo se i zadužili kako bi počastili drage prijatelje i familiju – sjetno veli liječnica koja je tada počela ozbiljno, malo po malo, graditi karijeru kao stomatologinja i udana žena, te ubrzo i majka malog Ante i Ane, danas odvjetnice.

Najprije se liječnica Maša zaposlila u tvorničkoj ambulanti u Dugom Ratu i tamo radila šest godina kao zubarica, ali i zubna tehničarka po potrebi. No, nije bila zadovoljna plaćom; tretirali su je kao radnicu bez diplome. Tražila je izlaz i našla ga – u privatnoj praksi, na što se u tadašnje doba rigidnog socijalizma baš i nije gledalo blagonaklono. No, Maša Perković svoj je posao voljela i bila je ustrajna u napredovanju, a iznad svega voljela je – ljude.

{embed_photo}2147204{/embed_photo}

- Znala sam da tko god sjedne na zubarski stolac, u startu je jadan i prestrašen. Zato je najvažnije čovjeka strpljivo saslušati, umiriti ga i razumjeti. Bilo koji posao vezan uz zdravstvo traži takav pristup i puno empatije, strpljenja i ljubavi prema čovjeku. Vjerojatno imam tu crtu jer su me ljudi zavoljeli i nastavili dolaziti k meni kad sam otvorila prvu ordinaciju - najprije u Grljevcu – kazuje.

No, porastao je broj pacijenata koji su tada "putovali" iz Splita, pa je mlada zubarica dr. Maša Perković odlučila – doći k njima...

- I tako sam otvorila svoju poznatu ordinaciju u Splitu "na kantunu Balkanske", ispred koje se i dandanas nalazi bunar kao podsjetnik na davnu 1922. godinu kad su Vlatkovi roditelji kupili prizemnicu (u tada debelom predgrađu Splita!), te je uređivali, nadogradili, spašavali od nacionalizacije i, na sreću, zadržali. Tu sam provela ostatak radnog vijeka, svoje najuspješnije godine – veli.

Maša Perković učila je od najboljih: na Višoj su joj predavale legende: Vanja Čulina, Vilma Radica, Šime Kordić, Pave Kamber, Rosela Kovačić, Ivo Marinčić, Ante Nosić, listom svi uz prefiks "dr." ispred imena. Bili su toliko stručni, napominje, da se nakon Više škole moglo bilo gdje na svijetu odmah ići "u praksu", no svejedno je Maša upisala sedamdesetih godina prošlog stoljeća još i "puni" fakultet, kako bi Višoj školi dodala potrebnu razliku u ispitima. Jer, bez obzira na znanje i talent, vazda je vrijedila ona da "karta kanta". I tako je i ta formalnost obavljena. Formalnost, jer Maša Perković već je bila ugledna i poznata liječnica kojoj su ljudi vjerovali, a pacijenti joj se s povjerenjem vraćali... Ipak, bilo je mukotrpnih situacija, kojih se danas rado sjeti.

- Sjećam se kad sam morala raditi na jednoj davnoj zamjeni u Zagvozdu, koristila sam starinsku zubarsku mašinu za brušenje doriot-sistema, pokretanu nogom! Tada su još postojale isključivo amalgamske plombe i kazete za kuhanje instrumenata, sterilizacija se obavljala naime prokuhavanjem u kipućoj vodi! Danas je, praktički, sve "na dugme", no ljudski je faktor uvijek ključan – napominje legendarna liječnica.

Kod dr. Maše Perković nisu dolazili najsiromašniji građani jer je ipak "privatnika tribalo platit". No, tada nisu bile velike, nazovimo ih, klasne razlike kao danas, kod nje su dolazili "normali ljudi", ali i elita tadašnjeg vremena: od (u socijalizmu ne odveć popularnih) svećenika, do visokih partijskih uglednika, političara samoupravnog socijalizma, atroke "celebrityja", poznatih naime pjevača, glumačke svite... No, za Mašu Perković svaki je pacijent, "kad zine" na njezinu stolcu bio – najvažniji na svijetu.

- Osamdesete su bile jako dobre godine, standard ljudi bio je solidan, puno sam radila, danonoćno! Znala bih, što se kaže, danima "ne vidjeti sunca ni mjeseca". Noću su me budili kao hitnu pomoć, toliko sam puno radila da sam jednom platila najviši godišnji porez u gradu Splitu, što su objavile i novine, Slobodna Dalmacija je pisala o tome! Već devedesetih, međutim, počelo je s čestim pitanjima: "mogu li platiti na rate?". Građani su postali siromašniji...

{embed_photo}2147196{/embed_photo}

Uvijek, ali baš uvijek sam izlazila ljudima u susret, i nikad im nisam olako predlagala da izvade zube, kao što se to često radilo! Borila bih se spasiti zub do "zadnjeg atoma snage", a za plaćanje sam često opraštala ili uzimala nešto što bi ljudi ponudili kao kompenzaciju, pazeći da ne budu oštećeni; tako sam, eto, zaradila i veliku kolekciju umjetničkih slika. Kad sam radila "pro bono" ili na poštenu kompenzaciju, govorila sam – a tako sam i djecu svoju učila: ne budite gramzivi, pomozite drugome, pa će Bog i vama dati. Meni je dao, puno mi je dao. Radila sam posao kojeg volim i imala uza se voljenog čovjeka, dobrog supruga s kojim sam podigla našu djecu – zahvalno će Maša Perković.

Voljeli su je Splićani, brojni redovni i "leteći" pacijenti, ali i cijenili gardisti koji su dolazili k njoj u ordinaciju za vrijeme Domovinskog rata jer nikome u hrvatskoj vojnoj odori nije htjela naplatiti svoj rad. Ljudi to ne zaboravljaju.

O tome koliko je ordinacija Maše dr. Perković uspješno poslovala govori ne samo činjenica da je izabrana za dežurnu zubarsku ordinaciju za vrijeme posjeta Svetog Oca Žnjanu, nego i podatak da je prva u Splitu, 1989. godine, dobila dozvolu zaposliti još jednu liječnicu-zubaricu.

- Moj Ante tada još nije bio gotov sa školovanjem, a meni je nasušno trebalo pojačanje. Tako sam kolegici dr. Eriki Modun, onda zaposlenoj u Vojnoj bolnici, ponudila da za bolju plaću prijeđe k meni. Pristala je, a vlasti su mi to odobrile. No, nisu mi dali da kasnije zaposlim i sina Antu; bilo bi nas previše, "okrupnjeli bi" pa bi to onda podsjećalo na kapitalizam. I tako je Ante otvorio zasebnu ordinaciju vrata do mene – smije se dugovječna liječnica.

U vrijeme radnog zenita Maše Perković nije bilo kompjuterske tehnike, najviše se cijenila "ruka", a umjesto suvremene implantologije postojala je međutim razvijena fiksna i mobilna protetika – barem u "njenoj butigi". Naravno, bilo je i onih koji su inzistirali na zlatnim zubima, ali to se dr. Maši nije sviđalo.

- Znali smo ugraditi zlato u protezu, ili staviti jedan zub da bi ostali izgledali "kao pravi" – prisjeća se naša sugovornica nekih trendova davno prohujalog vremena. Ah, tko puno radi – kao ona – svega se nagleda...

Unatoč činjenici da je jako puno vremena provodila u ordinaciji, zbog čega je onomad imala i kućnu pomoćnicu jer jednostavno nije stizala kuhati i čistiti pored toliko posla – a i Vlatko, suprug, je već imao ozbiljnu umjetničku i znanstvenu karijeru – Maša se znala i zabaviti.

- Kako mi je muž radio pri teatru, često sam navečer – premda mrtva-umorna – znala s njim otići na predstavu, premijeru, otvaranje neke likovne izložbe ili večeru s prijateljima. U pola sata bih se nakon cjelodnevnog posla istuširala i presvukla, i svi bi mislili da sam cijeli dan odmarala; tako sam svježe izgledala! Valjda zato jer sam u svom poslu stvarno uživala – smatra liječnica.

Tako je formalni vijek prošao kao dah, ali dr. Maša Perković ostala je i dalje radno aktivna, ali uz sina, marljivog i suvremenim tehnikama stomatologije vičnijeg dr. Antu Perkovića. No, njezini se pacijenti nisu od nje dali odbiti; među njima su i, danas sedamdesetogodišnjaci, učenici osnovnih škola u kojima je kao mlada zubarica vodila natjecanja "koji razred ima manje karijesa".

- Najveća nagrada za rad su mi ljudi koji me s poštovanjem pozdrave na ulici i radosno podsjete da "još uvijek imaju moje zube". Popravljene, nadograđene, zamijenjene protezom, svejedno... Zato sam ovako dugo i ostala u poslu, pohađala seminare i produžavala licencu, koja mi vrijedi još do 14. kolovoza ove godine! No, kad je došla korona i moja, evo, osamdeset i prva godina, rekla sam: dosta sam radila. Sad je vrijeme da moj Ante postane najpoznatiji stomatolog prezimenom Perković u Splitu – razložno će dr. Maša Perković, liječnica koju je Neretva nanijela u grad pod Marjanom da bi u njemu ostavila neizbrisiv trag.