“Koje svrdlo najbolje dere, to je svrdlo Mustapića Pere.”
Eto, tako se prije koju godinu pjevalo po Imotskoj krajini u čast njihova čovika koji je – pravo za reć – ispisao posebnu povijest jednog tradicionalnog alata, a njegovo je ime desetljećima sinonim za najneobičniju zbirku u tom kraju – zbirku svrdala. Onih običnih, stolarskih, kovačkih, lovačkih, ručno kovanih i industrijskih, spiralnih, ravnih, kratkih, dugih... bome svakojakih. Samo mu još nedostaju svrdla za istraživanje i eksploataciju nafte i zemnog plina. A kako je krenulo, i to bi se moglo naći u Imotskom. Mislimo na fiksnu naftnu bušilicu, ne toliko na naftu... Danas ih ima oko osam stotina, a već je pripremio teren da ih bude točno tisuću i jedan, što mu je, kako kaže, zadnji veliki san prije mirovine od skupljanja.
Mustapićevu priču mnogi u Imotskom znaju napamet. Počinje prije gotovo pola stoljeća, jednim jedinim komadom željeza koji mu je darovao ujak, pokojni bačvar Ivan Milas.
Pravo bogatstvo
– To prvo svrdlo bilo mi je ka neka iskra. Drža san ga u ruci, gledao, razmišljao… i tada se rodila ljubav prema tom predmetu, o čijoj važnosti u one davne zemane ne treba i govoriti. Bez njega si bio ko bez gaća. Svaka ga je obitelj imala – govori Petar o svojim počecima dok rukom prelazi preko drške spiralnog svrdla starog više od sto godina.
– Od tada, di god bi išao, kući sam se vraćao sa svrdlom. Ako ga ne bi dobio, onda bi ga kupio. A kad ga ne bi moga kupit, jer, pravo za reć, ljudi se teško odvajaju o tih starih alata, ja bi ga našao negdi drugo – dodaje ovaj pasionirani skupljač svrdala o svojoj nezaustavljivoj potrazi za ovim starim oruđem.
Ta njegova potraga vodila ga je preko dalmatinskih sela, podruma, preuređenih staja, starih radionica, otpada, buvljaka, pa i preko granica. Neka je svrdla znao platiti pravo malo bogatstvo, a nekad su mu ljudi, videći tu njegovu strast, darivali taj komadić povijesti.
Kroz godine, uz svrdla, nabralo se više od tri tisuće drugih starina – radioaparati, fotoaparati, mlinci za kavu, tuševi, tradicionalni alati, predmeti za kućanstvo…, sve što je mirisalo na prošlost. Po tufini, kako veli, za koju je znao založiti i vlastiti automobil. Posebno za one prve poluautomatske bušilice, koje su već tada mogle bušiti kaljeni čelik.
– Upravo sam prije koji dan donio nekoliko tih mlinaca za kavu iz Albanije. I još štošta drugo. Za neke bi rekli da su starudija, ali meni su to ko ljudi, jer svaka stvar koju ovdje vidite ima i neku svoju priču.
Pogledaj biste druga Tita. Ja sam njegov veliki obožavatelj. Čudite se kako to – Imoćanin, a volim Tita. Ne volim ga ja zbog njegovog lika i djela, već iz dišpeta prema pojedincima koji su se od njegove politike okoristili, a sada glume najveće Hrvatine. Dobivali stanove, visokopozicionirana radna mjesta, dobre plaće, bili privilegirani u svakom smislu i sad mu psuju mater.
E, zbog njih ja volim Tita. Zato njima u inat skupljam biste, štafete i sve što se kalemi na njegov lik i djelo – istančanog je ukusa naš sugovornik, ne libeći se pokazati i pozamašnu literaturu “Tito in tovariši”.
Što hrđavije - to ljepše
No njegov najpoznatiji uradak ipak nije dio te sitne zbirke. To je golemo svrdlo u kombinaciji drva i metala, od gotovo petnaest metara dužine i više od tri tone težine, za koje je 2015. dobio službenu potvrdu Guinnessova ureda da je najveće takvo na svijetu. Držak od topole iz Imotsko-bekijskog polja, čelično tijelo klesano i zavareno u radionici braće Nogalo – komad koji izgleda kao da je ispao iz nekog filma o divovima.
Ipak, ta je impresivna konstrukcija posljednjih godina pomalo propadala, čekajući bolje dane i bolje mjesto. Nada se ponovno probudila tek prije koju godinu, kad je jedan poznati imotski vinar izrazio želju da ga restaurira i izloži pokraj svoje vinarije.
Usprkos svemu, Mustapićeva prava strast i dalje su mala, ručna svrdla. Njima se vraća svakodnevno, kao nekom starom ritualu. Što je neobičnije, hrđavije, nepravilnije, njemu je ljepše. Najdraže su mu, kaže, ona koja imaju tragove ruku čovjeka koji ih je “klesao”.
– To je za mene umjetnost. To je povijest našeg čovika, našeg teškog rada, žuljevitih ruku, života bez struje i bez današnjeg komoda – ističe.
Upravo zato s posebnim ponosom govori o višegodišnjem poslu koji je odradila viša stručna savjetnica i etnologinja Nikolina Luketić Delija iz imotskog Konzervatorskog odjela Ministarstva kulture. U godinu dana brižno je popisala, fotografirala i kategorizirala svaki predmet u njegovoj zbirci.
Rezultat je katalog od 1250 najvrjednijih primjeraka, koji bi uskoro mogao postati i službeno – kulturno dobro Republike Hrvatske. To bi značilo ne samo priznanje vrijednosti zbirke, nego i otvaranje mogućnosti da ona konačno dobije svoj stalni dom, kakav i zaslužuje.
– Sada je sve nabacano. U samo zadnjih pet godina nakupilo se tu predmeta da jednostavno ne znam gdje s njima. Ma znam, ali nemam dovoljno prostora.
Stroj iz Čačka
Evo ovaj vunovlačarski stroj, jedini takav južnije od Osijeka, ima svoju, ja bi kazao, pomalo nevjerojatnu priču. Taj je stroj u Imotskom počeo s radom početkom 60-ih godina prošlog stoljeća. Tadašnji vlasnik Vladimir Rančić, porijeklom iz Srbije, taj je ručno rađeni stroj dopremio iz Čačka. Na njemu se radilo veoma kratko. Najviše su radili njegovi sinovi i rođak. Poslije njih, obrt su u cijelosti preuzele njegove kćeri. To je bilo vrime uspona stočarstva, posebno ovčarstva u Imotskoj krajini.
Stroj je posebno ujesen, kada su se cure udavale, radio danonoćno. Na njemu su izvučene tone vune, od koje su vrijedne domaćice radile štramce, jorgane, prele i plele razne proizvode.
Međutim, “ubila” ga je industrijalizacija i sve zastupljenija jeftina roba. I još je nekako radio do kraja osamdesetih i, na koncu, danas je kod mene. Samo da ga još smistim tamo di treba – opširno nam je objasnio bit i postojanje, po njegovu mišljenju, najvrjednijeg eksponata u svojoj bogatoj zbirci, za koju kaže da je sigurno najvrjedniji etnološki postav u Hrvata.
No dok institucije čekaju i razmatraju, Petar ne miruje. On već u svojoj glavi slaže jedan novi Guinnessov rekord. Onaj po najvećem broju svrdala u svijetu. A za to mu treba još dvjestotinjak komada. Za njega to nije tek puko skupljanje, nego simboličan cilj – ponovno ući u Guinnessovu knjigu rekorda, ovaj put ne zbog jednog gigantskog svrdla, nego zbog najveće privatne kolekcije na svijetu.
– Zamisli, tisuću i jedno svrdlo! Ka u nekim pričama iz “Tisuću i jedne noći”. I svako to moje svrdlo ima svoju priču. To je po meni bogatstvo. Samo da naglasim, nije to ni jednostavan ni jeftin pothvat. Neka će svrdla trebati restauraciju, neka treba dodatno otkupiti, a mnoga treba pronaći u starim šupama, gdje su generacije ljudi ostavljale ono što više nisu trebale – vjeruje Petar u svoj kolekcionarski uspjeh.
Za vijeke vjekova
Jer kad to radi čitav svoj život, sumnja da će odustati. Pogotovo što je blizu cilja. A i srce mu govori, a njega, kaže, valja slušat. Nije njemu toliko do rekorda, nego zbog vremena koje nestaje. Zbog generacija koje dolaze, a koje će možda prvi put vidjeti kako su njihovi pradjedovi bušili striženovinu, kako su radili s maljem, pilom, onom “amerikankom”, kako su bez jedne utičnice stvarali kuće, bačve, stolove…, ma čitave živote.
– Pogledaj ovaj šegun. Nekome to ne vrijedi pišljiva boba, a meni znači pravo bogatstvo. Ne ono materijalno, već duhovno. Koliko je on samo trupaca ispila. Koji su ga to ljudi “razvlačili” među sobom… To je za mene vrjednije od svih novaca ovog svijeta.
Zato molim Boga da mi pođe za rukom skupiti posljednjih dvjesto svrdala. Meni zadovoljstvo, a Imotski bi se uskoro mogao ponovno naći na stranicama Guinnessove knjige rekorda – želja je Petra Mustapića, koji će, eto, bez velike pompe, ostvariti još jedan dokaz da se ljubav prema prošlosti može pretvoriti u djelo koje nadživi čovjeka.•
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....