gasi se život

Dalmacija ostaje bez područnih škola: Nema gostione, nema trgovine, nema vrtića, a ni đaka... Iz svake se kuće iđe...

Piše:

Damir Tolj

Objavljeno: 27. rujna 2021. 09:21

Područna škola Orah

Nikola Vilic/Cropix

Nekad se pješke odilo amo u školu. Čak i s Dugih Njiva. Znalo je zimi bit po metar sniga. Kiša te topi, bura šćipa, al te niko ne pita. Iđeš. Iđe svak! Ja san iša četri razreda, nije mi se dalje dalo učit...

Kašnje san polaga vanredno: za kuvara, za zidara. Skupija pet, šest diploma. Triba san pisat livon rukon, nego me gonilo da pribacin u desnu. Silon! Mora si slušat učitelja: sto puta san kleča na žalu u ćoši ili bi me išibalo pruton. Hm, možda me to onako zelena i uništilo u startu... A danas ti đaka ne smiš krivo pogledat, kamal ga potegnit za uvo – govori nam Željko Beus usred Zavojana.

U vojnoj je mirovini, radi za se i za seoski turizam:

– Iskopat ću bazen. Bogami. Ima ih već četri, pet u selu, svak živ gleda kako bi zakopa mašklinon. To je sve gorilo ovoga lita, sve je bilo puno gostiju. Eto dokle smo dogurali: bazena ima, dice nema!

– Ima li vukova?

– Viju svako jutro oko četri, pet sati. Petarde moran bacat da ih đavli odnesu. Ćuku mi napadaju... A u tri smjene se nekada išlo u školu. Sad autobus ukrca ovo dvoje iz Zavojana i pravac Vrgorac. Eto. Nego me zovni da mi ostane broj, pa ćeš naletit kad budemo štogod oko lovišta uređivali.

Dan osunčan, blago bablje ljeto svakomu prija. Jedroj bobi neotrgana grožđa, medne ili zlatarice, bez obzira, svakako je jedna slađa od druge. I orahu u zelenoj kori, dunji dok još zori. Seoskoj šaravitoj mački na staroj kamenoj vaci i obješenoj smokvi pod listom, još se nije sva smežurala. Zuje zlaćane pčele i laje pas. Ne čuje se samo dičurlije glas.

Zavojane. Pod Svetim Mihovilom. S visa, s južne padine i niza stranu gledaju autocestu kako s Ravče vozi u Vrgorac. Gledaju kako život ode svojim putom. I za poslom.

Gase se područne škole širom Dalmacije. Nije to ništa nova, na mnoge se davno zaboravilo da su ikada i bile. Jedne u Gornjim Rašćanima – vide joj se još samo ostaci s odmorišta Dalmatine – nema već četrdeset godina.

Ali to ne prestaje: ove jeseni u vrgorskom kraju na redu su dvije. Zavojanska i ona u Orahu. Zato nas eno tamo.

Čudo. Škola u Dragljanima je na magistralnoj cesti između Zagvozda i Vrgoraca. Bila je osmogodišnja, sabirala svu djecu iz Zavojana, Dragljana, Rašćana, Dugih Njiva i Kozice. Pa se ugasila davno. Na kraju se ova gore, područna zavojanska, održala dulje.

– Bila je i ova naša osmoljetka do 1967. godine. Ja san u Zavojanima završija šesti razred, pa oša u Split u "Duška Mrduljaša" sedmi i osmi razred. Ćaća i mater ostali kod kuće, mi dica ošli na Matejušku. Dolazili su u Zavojane i učitelji iz Vrgorca u ispomoć, trista dice je bilo! – govori Mate Jukić i viče da su Bokšići preko tri brda gazili do u seosku školu.

Nabraja i što je sve bilo u školskoj zgradi:

– Bila ti je gostiona, bila je i trgovina, a na katu se otkupljivala kadulja i vrisak. Najveći dom u kraju smo imali, filmovi se prikazivali.

Danas zgrada propada. Imaju i dvije ploče na njoj. Manja: "U ovoj školi održano je prvo javno narodno suđenje neprijateljima narodno-oslobodilačke borbe u kolovozu 1942. godine."

Druga: "Učite i radite na primjeru Ivana Perića, prvoborca vrgoračke krajine, organizatora prve partijske ćelije i prvog partizanskog odreda u Zavojanima. Budite ponosni što vaša škola nosi ime revolucionara koji nikada neće umrijeti u sjećanju naroda."

Nedaleko je spomenik s još nekoliko ploča: popis 74 poginula partizana i 53 žrtve fašističkog terora. Sve skupa: 127. U koga je bilo više, nek se javi.

– Kolike žrtve, moj sinko, šta ti misliš, a danas nema nikoga... Nisu nas Srbi i četnici ubili, već naša loša politika! – kaže Jukić.

– A u školi u Dragljanima pravit će starački dom! Šta će ti bolja slika stanja – viče branitelj Beus.

Više školske, a nekadašnje domske zgrade, sjedimo s domaćinima:

– Čep od pive! Eto šta je Vrgorac bija za Zavojane, čep od pive! Nula! Milo Hrnić dolazija pivat, Mišo Kovač… – kaže Ivica Matković.

– Vajta! Tomislav Ivčić pokojni i Zlatko Pejaković. Suboton ples, dolazilo se iz Makarske. U nas 1300 stanovnika, a zajedno s Rašćanima, Kozicon i Kozičkin Poljicima ukupno četiri tisuće ljudi – dodaje Miro Majstrović, predsjednik Mjesnog odbora. Isto branitelj.

– Nije bilo ni ledine, ni kupine, sve koliko se radilo. Bija si i mobilan: svaki dan po sedan, osan autobusnih linija u svaka doba. Po dvi đačke linije, nisu mogli ni potrat svu dicu. A di su još pirevi, za Malu Gospu da ne govorin, nisi moga za uru vrimena prić ovih ovde sto metara – nabraja Matković.

Majstrović veli da je u neko vrijeme osmoljetka iz Zavojana prešla dolje u Dragljane. Uz cestu. U Zavojanima ostala samo četiri razreda:

– Bilo je osan učionica. Šest smo spojili u jednu veliku prostoriju i napravili salu s pozornicon. Danas više ni Pivčeva sušara u selu ne radi. Od Zagvozda do Vrgorca trgovine nema. A jedan naš šta je bija direktor Jadra, sposoban čovik, donosija bi onih godina po pet stotina kokošiju i sve bi to planilo, prodalo se za sat vrimena.

– Čuj, kokošiju?!

– Kokošiju, kokošiju! I smrznute skuše u onin velikin pločama bi dogonija, pa lomi. Kad u ciloj Dalmaciji kave nije bilo, u nas si je moga nać – zapalio se Majstrović.

– A danas?

– Danas je u vri glave 150 ljudi u selu. I svak kaže: "Lipo je na selu." Je, lipo ti je dvi ure, dok se izidu gradele!

– Bogami, više nan fali trgovina nego škola! Oko trgovine bi se uvik kogod skupija, a di ćeš sad, pajdo, kad se smrkne – dobacuje Matković.

Orah je pod Vrgorcem. Sjeveroistočno. Kad se pođe nizbrdo u Hercegovinu. Leži na cesti i uz granicu. Gora još zelena, žuta joj se tek prikrada. Sve miriše, zrak bi se mogao srkati.

– Nama su se dogodile ženske, to se pokazalo ko problem – kaže Toni Jakičević, predsjednik Mjesnog odbora u Orahu.

– Kakve ženske?!

– Ništa se nemoj čudit, sad ćeš čut: u selu su se rađale ženske. Sigurno osandeset posto! To se kasnije sve poudavalo i ošlo u Makarsku, u Split, u Metkoviće... A ono malo momaka šta je ostalo – ne ženi se.

Toni je išao u seosku školu. Pun razred je bio, svi u istoj učionici. Učiteljica je bila neka Karmela, iz susjednog Orahovlja, odnosno iz Hecegovine. Nikakvo čudo, granica je tu, ali oduvijek su djeca iz okolnih sela išla na nastavu u Hrvatsku.

– Veliko je iseljavanje bilo. Jagode su to bile malo zaustavile jedno vrime, ali ne znan kako će bit dalje. Nestade nas... Možda se neko i vrati, polje će svakako čekat, zemlja se odmarat, šta i nije tako loše, falit će nama hrane.

Išla je u Orah u školu i Tonijeva kćer, ali sin već nije – on je odmah putovao u Vrgorac. Nije ni to na kraju svijeta, šest kilometara, ali kad zgasne lokalna škola, zgasne i dio sela. Života.

– Nema gostione, nema trgovine, nema vrtića, nema više ni đaka iz Ercegovine, a nema ni naše dice. Daj, Bože, ali ne virujen da će se više ikada otvorit škola – veli Toni.

Slično razmišljaju i prvi susjedi stare domske i školske zgrade u Orahu:

– Prid nama je polje, al ne radi više niko ništa. Ne isplati se: ulog prevelik, proizvođač dobije najmanje, a kupcu je uvik skupo. Nema pet mladih obitelji više u Orahu. Ja iman dvoje dice, jedno je išlo ovde, drugo u Vrgorac. Ivana kad mi je išla, bila je puna škola, bile su i dvi učiteljice – govori nam s balkona Marijana Grbavac.

Kaže da su posljednjih godina školu na životu održavala hercegovačka djeca. Sada više nema ni njih. Odoše u svijet i njihovi roditelji: imaju hrvatsko državljanstvo, pa mogu bez ikakva problema u Europsku uniju.

– Pun puncijat obor dice je bija, a sad je sve gluvo. Rodija se jedan mali ima godinu dana. U cilome selu ne znan ima li četvero, petero dice koji bi za koju godinu mogli bit prid školu, a nekad smo ovde imali i predškolski odgoj – dodaje Marijanina majka Veselka Jelavić.

Baš je njezina Marijana jedno vrijeme bila odgojiteljica u preškolskom programu. Skupilo bi se desetak predškolaca koji su program savladavali po tri mjeseca. Davno je to bilo, kaže Marijana, još prije petnaest godina:

– Odoše svi, jedan susid sa šestero dice ode nedavno u Njemačku.

– Ne mereš namaknit nikako. Još se malo držimo za jagodu, a i ona je godinu, dvi dobra, onda pođe naopako – kaže joj mati.

Dvoje djece iz područne škole u Orahu otišlo je u Njemačku s roditeljima, još dvoje vratilo se u Hercegovinu. Ostala je jedna curica. Lani je išla u drugi razred, sada u treći putuje u centralnu školu u Vrgorac.

Slično je i u Zavojanima. Lani dvoje učenika. Jedan završio četvrti razred i svakako od ove jeseni ide u Vrgorac. Druga je nešto mlađa curica i autobus je od nekidan vozi u centralnu školu. Kratko smo telefonski razgovarali s ocem joj Tonijem Židićem, jer ljude nismo zatekli kod kuće:

– Nema ti tu više velike priče, ni drame. Sin mi ionako već iđe u Vrgorac, šesti je razred, a sada iđe i mala. Pokupi ih autobus. Tako je nama ovde odavno. Iz svake se kuće iđe, a i ja gledan kako otić...

Krešimir Kuran: U jednom desetljeću 250 učenika manje

Ravnatelj OŠ "Vrgorac" je Krešimir Kuran. Na posao putuje iz Metkovića, dvaput dnevno po četrdeset kilometara. Kaže da je škola puna putnika. Đaka iz svih vrgorskih mjesta, ali i učitelja koji dolaze iz Ploča, Makarske, Imotske krajine, Zagvozda, Baške Vode. Iz Hercegovine! Najmanje ih živi u Vrgorcu.
– Svake godine je borba i briga koliko će djece biti jer o tomu ovise i radna mjesta. Imali smo i sreće, bilo je dosta odlazaka u mirovinu, pa smo imali kamo prebaciti učiteljice, ali bojim se da će idućih godina ipak biti organizacijskog viška. To nam je realnost. Procjene govore da škola ipak ne bi trebala pasti ispod 410 učenika – govori ravnatelj.

– Danas ih je 506 – u centralnoj školi 450, u područnima 56. Zaposlenih je 86 djelatnika i pet pomoćnika u nastavi. S tim da nemaju svi punu satnicu ili radno vrijeme.

Prije deset godina bilo je 765 đaka, dakle u jednom desetljeću 250 učenika manje. Strašan pad! Prije dvadeset godina radilo je četrnaest područnih škola, u zadnjih deset godina ugasilo ih se pet, a do danas ostalo još sedam – Dusina, Podprolog, Kokorići, Ravča, Stilja, Veliki Prolog i Umčani. Iseljavanjem i prirodnim padom najviše je stradao zapadni dio Vrgorske krajine, brdski predjeli, stočarski, dok naselja uz polje imaju stabilniji broj djece.

– Prije je bio i veći priljev djece iz Hercegovine, pa je i to popravljalo sliku. Sada je iseljavanje pogodilo i taj kraj… Još tri, četiri naše područne škole imaju upitnu budućnost u iduće četiri godine – veli ravnatelj.
Zanimljivo, 1988. godine, pred rat, škola u Dragljanima imala je više učenika nego škola u Vrgorcu, a sutra će se u nju – već smo rekli – useliti korisnici staračkog doma. Možda i budućeg centra za demenciju ili slično:

– Sve je to rezultat loše demografske politike. Mnoge mjere su se trebale provoditi prije petnaest godina da bismo danas imali neke rezultate, a sada se bojim da je kasno za neka područja – kaže Kuran.
Evo malo i matematike. Djeci je orgniziran prijevoz kombijima i autobusima, koji voze u barem deset smjerova širom krajine. Za 176 radnih dana putni tošak je veći od 600.000 kuna, pa vidite što je dugoročno skuplje, a što jeftinije: održavati vatru ili je gasiti.