Kao što je svojedobno definiciju starosti, posebno ove naše časne starine u poodmaklim godinama, opisao naš kolega Siniša Kekez, u ritmu rađanja iz dana u dan, novine su po definiciji vječno mlade.
Zato valjda njihovim stranicama najčešće defiliraju mladi i prpošni, puni planova i eksplozivnih postignuća. A kada će ako ne sada kada su mladi, misle stariji, strpljivo čitajući. Zato ovi naši doajeni itekako zaslužuju prostor. Posebno ako su, što bi se reklo, koliko je crna ispod nokta, nalik Danici Balić. Devedeset četverogodišnjoj starici iz Katuna u općini Šestanovac, čiji bi životni put mogao slobodno stati u udžbenike o izdržljivosti, radu i tihoj, gotovo prkosnoj skromnosti žena Dalmatinske zagore.
Ono što njezinu priču čini gotovo nevjerojatnom jest činjenica da Danica nikada u životu nije bila kod doktora. Nikada nije popila tabletu. I, kako sama kaže, kroz osmijeh, u kojem se, ako ćemo po duši, miješaju čuđenje i humor, uopće nema liječnički karton.
I sada to gotovo nevjerojatno činjenično stanje usporedimo s vremenom u kojem su zdravstveni kartoni puni dijagnoza već u ranim dvadesetima, a tablete se piju “za svaki slučaj”. A ona, s druge strane, kako bi rekao maestro Ljubo Stipišić, drita ka kolona, stoji ova baka iz Katuna uspravna kao svijeća, bistrog pogleda i čvrstog stiska ruke. Kaže da je nikada ništa nije zaboljelo, “pa ni zub”. Nema tu velike filozofije, nema govora o posebnim režimima, suplementima ili čudotvornim receptima. Sve je, po njezinim riječima, jednostavno: rad, red i umjerenost.
Najgori neprijatelj
- Šta će mi karton? Hvala Bogu, nikada me ništa nije bolilo. Eto, našla se zdrava i to ti je cila priča. Nemoj mislit da baka ne bi dala svoje zdravlje i život, ako triba, kada vidim ove mlađe kako odlaze sa ovog svita. Onda se okrenem pa sama sebi u bradu rečem… ne tuži se, vidiš šta se događa. A dala bi život, pa neka mene digne sa zemlje, a da mlađarija živi. Ja sam se naživila. Nego onom se gori ne da pa pokucam sv. Petru na vrata. More bit i zato što ja ne volim onu kuću bez prozora. Mislim na groblje. Kraj njega živim evo priko sedamdeset godina. Od pedeset i treće kada sam se udala, pa ti računaj. Ispratila sam ih na onaj svit ni broja im ne znam. Samo osam svećenika izminilo se u našoj župi. Računaj s tim da je jedan bio malo manje od četrdeset godina u Katunima i sve ih poimenično znam. Sve sam ih dočikala i ispraćala iz župe, ali oni neće mene na drugi svit. Znam ja i one doktore u Šestanovcu. Nego oni mene ne poznaju. Neka tako i ostane! Šta će mi dok ja mogu o sebi i pri sebi? Eto, nemam ti ja šta više kazat. Samo gubim vrime - umalo i ukratko ispriča nam Danica dobar dio svog života. Za ostatak trebamo za njom u polje. A tamo tek se diglo inje sa zemlje, ona slana, kako je još zovu u Katunima, kada se jutarnja temperatura vrti oko ništice, Danica već zavrće rukave, jer ne trpi puno robe na sebi, i hvata se motike.
- Ovako ja svakog dana. Najgori neprijatelj mi je kiša. Tada ne mogu vanka. Pa prevrćem po glavi šta bi mogla raditi na suhom. Uvik nešto ima. Samo da ti kažem - podiže lijevu ruku ova vremešna trudbenica u znak da bolje upamtim - ove smo godine moj sin Ivo, ja i cijela naša obitelj iz zemlje izvadili deset tona krumpira. Tako da sam vam u velikom poslu. Za mnoge bi to bio razlog za brigu, logistiku i strojeve, ali u našoj kući posao se radi kao i uvijek, rukama. Svakog dana ja ih prebirem. Odvajam veće od manjih, skidam klice, vadim gnjile ako bi se dikoji naša, pazim da ništa ne propadne. Od osam ujutro do četiri popodne, gotovo bez pauze. Sjedi, ustaj, saginji se, razvrstavaj. Nema žaljenja, nema prigovora. To ti je posal - kaže, kao da govori o nečemu sasvim običnom.
Teška je zemlja... piskuja
- Uzela bi ja pauzu za ručak i odmorila jedno uru. Volim zaspat pozapodne. I tako danima dok nisam sve uredila. Onda ako bi učinilo vrime, eto me vanka. Malo u polju, malo u plasteniku, a ranije i u brdu. I sada te u trku mogu dobit na sto metara zatvorenih očiju - upire prstom Danica u potpisnika ovih redaka kao poruku i izazov u čiji ishod ne sumnjam. Žvelta je ova starica, okretna i iznad svega radišna, a bome i za trku spremna. Di neće, samo je prošlog proljeća, kaže, posadila oko dvjesto sadnica paprika i pomidora. Zemlju je samu pripremila, izredala rovove ko da se u rat sprema.
- Jer što ga dublje posadiš, manje će ti ga suša odnit. Teška je ovdje zemlja… piskuja. Dosta kamenita - vidi se da ova starica zna sve o kvaliteti zemlje. Gdje je slabije kisela i sve te pH reakcije koji se u laboratorijima određuju pomoću raznih mjerača, dok ih Danica određuje zahvaljujući dugogodišnjem iskustvu.
Ona je rođena i odrasla na tvrdoj, kamenitoj crnici. Zemlji koja ne daje lako, ali zato uči čovjeka strpljenju i upornosti. Cijeli je život provela radeći u polju, u kući, u brdu. Kao mlada djevojka znala je što znači saditi i kopati, sjeći grm, nositi drva i vodu s Cetine i preko Cetine, skupljati šušanj i vraćati se kući tek kad sunce padne iza brda. Sjeća se i tih hladnih zima vrućih dana. Prži odozgo, tuče odozdo, ni gušteru se ne mili izmigoljiti iz škripa. Kada bi se ono sunce upiljilo u taj krš ko da mu je on jedini krivac što je ljeto uranilo, a kiša zaboravila put preko Biokova i Mosora.
- Nije me biralo. Radilo se - kaže kratko.
Udala se te 53. godine kada se žela pšenica. Ti radovi u polju bili su svojevrsni orijentir svih tih velikih obiteljskih događanja. A brak, djeca i posao isprepleli su se u jedno, bez puno vremena za predah. Rodila je troje djece, danas ima šestero unučadi i čak dvanaestero praunučadi. Kuća se širila, obitelj rasla, a Danica je bila i ostala njezin stup. I danas, kad bi mnogi u njezinim godinama jedva ustali iz kreveta, ona ustaje prije zore. Liježe rano, već oko sedam ili osam navečer i dok selo utihne, Danica se već naspavala. U četiri sata već je na nogama. Priprema po kući, čisti peć, loži vatru. Ne radi to zato što mora, nego zato što je tako naučila. Red mora postojati, dan se mora započeti kako treba.
Rad je najbolji lijek
- Ako se ujutro ne primiš posla, dan ti uteče - govori.
Nikada nije pretjerivala s hranom. Jela je ono što se imalo, onoliko koliko je trebalo. Ipak, nahranila je mnoge. U njezinoj kući uvijek je bilo mjesta za još jednog gosta, tanjur više nikada nije bio problem. I danas, kad su obiteljska druženja i razne sakramentalne svečanosti, baka Danica zna kuhati za sto i više ljudi. Njezina kuhinja pamti svadbe, krštenja, krizme, fešte i sprovode. U svakom loncu bilo je i truda i ljubavi.
- Sada ja skuham juhu i lešo meso za sto do sto pedeset ljudi. Moji imaju potpuno povjerenje u mene. I znaj, niko se nikada nije potužio na moju kužinu. Držali smo svojevremeno i gostionu. Unda znaš koliko je kroz nju ljudi prošlo. Nahranila sam i Matu Granića i Vesnu Škare Ožbolt i drugu svitu šta sam ih samo na televiziji vidjela. A, Bože moj, koliko sam suđa oprala. Ne bi stala u tri naša šamatorija. Kao onda i danas sve skupim sa stola i operem. Nekako naučila i teško je to mijenjati. Bog mi da zdravlje, pa mogu. Ne dam se rđi. Ne volim govoriti niti biti u društvu di se negativno govori, ogovara ili ne daj Bože o nekomu zlo misliti. Ja za to nemam kada. Sinko moj, rad je najbolji lijek za svaku bolest - dodaje.
U kući je i dalje glavna pralja. Osim suđa, zadužena je i za podove koje i dalje pere na koljenima, običnom krpom i vodom. Ne vjeruje puno u “onaj kravlji rep”, kako u šali zove moderne mopove kojima danas mlade žene peru podove.
- Šta će mi to? Ovako je najčistije. Svaki ćošak ja izribam, šta se ne može ako nisi na koljenima. Naučila sam tako odmalena i ne vidim razlog da bi išta mijenjala. Niko mene ne tira da ja to radim. Ali ne mo’š protiv nečega šta ti je u krvi. Nego ta moja krv me i pogodila. Kada mi je kćer iznenada umrla, bila sam zanijemila. Sada mi se glas pomalo vraća, ali još uvik teško govorim. Unda mi se razbolila nevista. Dobra mi je. Da joj mogu dati zdravlja, dala bi joj. Ovako bar uskočim kada triba štogod po kući - priča nam.
I u istom dahu nastavlja:
- Još će ti baba nešto kazat. Uvik sam bila uredna. Sa devedeset godina sam svaki misec odlazila na frizuru kod svoje frizerke u Kaštela. Kasnije se prebacila u Split gori malo poviše Pazara, pa mi je bilo bliže. Do Splita bi išla sa sinom, onda do Kaštela i po Splitu, autobusom. Frizura je uvik morala biti kako triba. Sada idem u Šestanovac. Ali nisam izgubila tu naviku. I ti meni govoriš o likarskom kartonu i onim raznobojnim bobicama od kojih se razboliš, a ne ozdraviš. Reci ti meni koji su to likovi ozdravili čovika od neke bolesti…, ma pusti šuplju priču za malu dicu - kategorično Danica odbija svaki naš pokušaj da priču vratimo na lijekove i kartone.
Tajna dugovječnosti
U tu njezinu navadu i konstantno odbijanje da se uhvatimo u koštac s bolestima današnjice upoznao nas je i njezin sin Ivo. Za svoju majku kaže da je fenomen i još to da bi volio da je naslijedi. Jasno misli na godine i zdravlje. Ma, tko ne bi.
- Je jednom posrnula, pa pala na glavu. Malo se ruvinjala, ali u doktora neće. Ja vam samo mogu kazati, ne daj Bože, da je zaboli, ja ne znam kod kojeg doktora obiteljske medicine da idem. Nema žena kartona. Možda i ima, ali je skroz prazan. Valjda bi je trebao prije toga negdi upisati kao dijete kada ga vodite prvi put pedijatru. Ne znam što mi je činiti, ali znam i molim da je Bog još poživi - govori sin Ivo Balić, ponosan na svoju majku.
Dodaje i kako se ta žena nikad u životu nije okusila mlijeka iz tetrapaka. Iako su kravu prije nekog vremena prodali, danas kupuju mlijeko kod susjeda. Danica, tvrdi on, samo pije domaće mlijeko u koje udrobi malo kruha. I nikada friškog, već onog starog dva-tri dana. To je njoj jutarnji ritual.
Dobrim željama pridružuje se i Slobodan Eremut. Komunalni redar iz općine u Šestanovcu. Puno je puta došao uređivati groblje u Katunima i nije bilo tog njegova radnog izleta da ga Danica nije pozvala na kavu. Bilo je to nebrojeno puta. “Znala je”, kaže nam Eremut, “ostaviti motiku i njemu uzvariti kavu. Takvi ljudi ne bi smjeli umirati” - zaključuje Slobo.
I na koncu balade pitati Danicu Balić u čemu je tajna dugog i zdravog života, po njenom bi značilo da vi ništa ne znate o tom istom životu. Jer ona ne nudi velike odgovore. Nema tu mudrih sentenci ni životnih savjeta za naslovnice. Kaže da se radilo, da se nije izvolijevalo, da se jelo skromno i na vrijeme odlazilo na počinak. Da se poštovalo starije i da se kuća držala na okupu. Možda je upravo u toj jednostavnosti ključ. Ona koja pamti gotovo cijelo jedno stoljeće, djeluje kao živi spomenik jednom vremenu. Vremenu u kojem se živjelo teško, ali pošteno. U kojem se zdravlje nije mjerilo nalazima, nego snagom ruku i vedrinom duha. I dok danas mnogi traže čarobne formule za dug život, baka Danica ih je, čini se, cijeli život imala pred sobom – u zemlji, radu i mjeri. Pa će vam za Katunjane ova posebna žena reći odmahujući žuljevitom rukom:
- Ma, nisam ja ništa posebno. Ja sam samo radila.
A možda je baš u toj rečenici sažeta cijela njezina životna reportaža.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....