Popularni "Kumovi" su se s prvim rujanskim danima vratili na program Nove TV i prikovali publiku uz male ekrane. Jedna od onih koja je ovu seriju učinila toliko omiljenom je i naša nagrađivana i svestrana glumica Daria Lorenci Flatz, odnosno Jadranka iz "Kumova". Osim što snima nove epizode "Kumova", trenutno je dosta posvećena projektu "4 sobe", gdje kroz dramske, plesne, baletne, hip-hop i likovne radionice pruža prostor izražavanja i kreativnog razvoja za djecu i mlade, kao i plesne i sportske programe za odrasle. Više nego dovoljan razlog za razgovor.
Za početak, ostvarili ste hrpu uloga, snimali brojne filmove i serije, odigrali nebrojeno predstava – u čemu je tajna ovakve popularnosti "Kumova"?
– Mi zapravo stalno pokušavamo shvatiti u čemu je tajna uspjeha "Kumova". Mislim da je tu riječ o sinergiji više stvari, od odličnog scenarija, odličnog casta, dobre produkcije i izvedbe. Svi skupa smo kao jedna velika familija. Ono što isporučujemo na ekranu je na kraju krajeva uvjerljivo, pitko i nadam se da ćemo još dugo trajati.
Seriju gledaju sve generacije, a za najmlađu publiku ste postali – Jadranka iz "Kumova". Ima li uopće ikakve sličnosti između vas i Jadranke?
– Ima puno sličnosti između mene i Jadranke. Teško je sad već odrediti koliko je zapravo Jadranke u Dariji ili Darije u Jadranki. Često se dogodi da mi glumci te svoje likove totalno adaptiramo i učinimo svojima. To je čar glumačkog posla.
Imate bogatu filmsku karijeru, od kultnog "Oprosti za kung fu" do "Sigurnog mjesta". Koja vam je uloga najdraža i postoji li neka za koju biste najradije da je niste snimili?
– Drago mi je za sve uloge i za sve filmove. Voljela bih da ih je još više, iako sam stvarno dosta snimala, a najdražu ulogu mi je teško izdvojiti. "Oprosti za kung fu" me je odredio i lansirao, ali film Rajka Grlića mi je možda čak i najdraži.
Koliko su se percepcija i položaj glumaca u Hrvatskoj promijenili (nabolje ili nagore) od vremena vaših glumačkih početaka do danas? Kako glumci u Hrvatskoj žive, bolje od prosjeka ili...? Studiji glume nisu nikad upisivali više studenata, interes je ogroman. Ima li posla i novca u toj branši?
– Jako je to individualno. Ima jako, jako puno ljudi koji ne rade i koji zapravo nikad nisu ni dobili priliku. Ako samo uzmete u obzir da godišnje iziđe najmanje 15 glumaca, pa sad računajte koliko je to na 10, 20 ili 30 godina… Ja sam završila Akademiju prije 25 godina i moja generacija i dalje jako puno radi. Mislim da je mladima jako teško danas jer su kazališta zatvorena u ansamble i vrlo teško angažiraju ljude sa strane.
Nezavisna scena postoji, ali honorari su danas gotovo isti i kao prije 20 godina, možda nešto veći, ali apsolutno nisu rasli u razmjernom poskupljenju koje se dogodilo. Tako da se zapravo od toga jako teško živi. A onda su tu i snimanja kojih isto nema baš previše. Mogu na prste dvije ruke zapravo izbrojiti nas koji zapravo imamo kontinuitet u snimanju. Ima nas koji imamo puno i previše posla, a je li to sreća, zasluga, to vam je sve jako individualno.
‘4 sobe‘
Nedavno ste se snažno posvetili projektu "4 sobe". Radionice u "4 sobe" uključuju dramu, ples, balet, hip-hop, likovne umjetnosti... Koliko su djeca i mladi danas željni upravo takvog prostora izražavanja i koliko se razlikuje njihova energija od vaše generacije kad ste bili u njihovim godinama?
– Svijet se mijenja i to se najviše vidi na djeci. Najveća razlika između našeg odrastanja i njihova danas je tehnologija i stalna prisutnost ekrana u njihovim životima. Tako da je potreba za izvanškolskim aktivnostima možda veća nego ikad. Roditelji na taj način pokušavaju djecu maknuti od ekrana jer se i ta navika da se bude vani u nekom nestrukturiranom vremenu, igri isto pomalo gubi, što od veličine gradova, straha, promjene navika…
Naravno ima kvartova gdje djeca još uvijek žive tako, ali i tada djeca vani sjede na mobitelima. Mislim da je ta potreba ispravna i opravdana. Šteta koja se nanosi ljudskom rodu kroz ekrane koji su prisutni već od malih nogu, tek će se pokazati i vjerujem da će doći vrijeme kada će se, kao i cigarete, zabraniti ispod 18 godina, ali bit će dug put do tamo, a šteta će već biti ogromna. I ta šteta se već pokazuje i postoje već vrlo detaljna istraživanja, ali tu smo mi roditelji, koliko god osviješteni bili, u principu nemoćni ukoliko nas zakon i cijelo društvo ne podrže. To je jedan od razloga zbog čega sam visoko motivirana da radim 4 SOBE. Zbog svoje djece i zbog osjećaja nekog smisla u svijetu.
Prošli ste kroz izbjeglištvo i životne lomove. Kad danas radite s djecom, prepoznajete li u njima iste strahove i nesigurnosti koje ste i sami osjećali kao tinejdžerica?
– To se apsolutno ne može usporediti. Kada ste izbjeglica kao tinejdžer, vaši strahovi su potpuno drugačiji i hvala Bogu da oni to nemaju. Iako, naravno, neke su stvari uvijek iste – hormoni prorade, imate manjak samopouzdanja, pokušavate se uklopiti, tako i tako prolazite kroz krizu identiteta, ali kada ste izbjeglica, onda je to sve još na desetu. Zato je dobro da se to ne može usporediti i nadam se da će se to događati što manjem broju ljudi na ovom planetu.
Javnost vas doživljava kao hrabru ženu jer otvoreno govorite o menopauzi, ženskom zdravlju, pa čak i o političkim temama. Je li vas ta otvorenost ikad koštala – u karijeri ili privatno?
– Je, znalo me koštati. Nekad je možda bilo lakše biti otvoren nego danas, ali vremena su uvijek izazovna, tako da je moj zaključak sve više da se svijet ne može mijenjati, da je jako teško uspostaviti dijalog u nekim stvarima i da su nam podjele u društvu izrazito velike, ali ono čemu samu sebi pokušavam učiti i što ću nastojati u svojem dijeljenju stavova ili mišljenja implementirati, jest da je jako bitno graditi dijaloge i mostove između ljudi i podjela jer je to jedini način da živimo u zdravom i sigurnom društvu.
Sve drugo je opasno i nekonstruktivno, razarajuće i mislim da svi mi trebamo činiti sve da što manje uvrijedimo jedni druge, da smo što nježniji i da što je više moguće budemo u skloni razumijevanju i za različito, i za stavove, i za dijalog. I zato umjetnost u tom smislu mora biti obzirna i pažljiva, jer su vremena delikatna i najlakše je rušiti, a puno je teže graditi. U životu se stalno i nanovo učim kako što više živjeti u miru i ljubavi sa sobom i ljudima oko sebe.
O Thompsonovu koncertu
Nedavno ste oštro komentirali Thompsonov koncert i smeće koje je ostalo iza njega. Mislite li da umjetnici imaju moralnu obvezu reagirati – iako znaju da će izazvati lavinu napada, što se i vama dogodilo.
– Prije svega, ovim putem želim naglasiti da nisam oštro kritizirala koncert Thompsona nego sam reagirala na ponašanje grupe ljudi u centru Zagreba uoči koncerta. Svaki pojedinac, bilo da je umjetnik ili ne, ima izbor birati trenutak kada i kako će reagirati na bilo što u društvu i ima odgovornost da li će ta reakcija pokušati pomiriti različitosti ili produbljivati podjelu.
Majka ste trojice sinova. Što vas čeka kad se nakon napornog dana na poslu vratite doma? Kolika su vam djeca, što rade?
– Kada dođem s posla, kao i svaku ženu dočeka me puno posla. Mi imamo i šarplaninca, tako da je tu uvijek puno dlaka, veša, suđa, kuhanja… Pokušavamo ih stvarno uključiti maksimalno u dnevne i kućanske obveze, ali tinejdžeri su. Često ih nema doma zbog škole, aktivnosti, sporta. Tako da imam jako puno posla. Mislim da se moj život ne razlikuje od života bilo koje druge mame koja radi.
Kazali ste da se na pragu pedesete osjećate nikad bolje. Dajte otkrijte – kako to?
– Mislim da je stvar u tome što su mi djeca narasla i da je to ono ključno kod žena. Svakako se jedna ogromna količina prostora, vremena i slobode ponovno dogodi, koju znate puno više cijeniti nego kada ste bili mladi. A još uvijek ste dovoljno mladi jer imate snagu, sigurnost, hrpu iskustva i zato mislim da su to najljepše godine. Ples koji mi je postao hobi, joga, gluma, 4 SOBE, sve su to neki moji životni resursi i sada konačno imam vremena za to. Svaki dan se tome posvećujem, druženju, stvarima koje mi vesele, djeci, svom mužu, i ljepše mi je nego ikad.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....