Deset godina je prošlo od odlaska Tomislava Ivića: bio je vizionar, taktičar i takmičar, zbog kojega nam se i Hajduk danas čini još većim...

Šjor Ivane naš, nismo vas zaboravili. A kako biste i pomislili da bi nam se to moglo dogoditi...

Danas, na Svetoga Ivana baš, 24. lipnja, deset godina se navršava da nas je napustio Tomislav Ivić. Legenda Hajduka, naš najbolji nogometni trener svih vremena. I neka se na ovu konstataciju ne namršte oni koji bi rado da se svrstaju njemu uz bok.

Priznat će i oni: Ivić, šjor Ivan kako smo ga zvali ili za najbliže prijatelje samo Braco, doista je bio jedan i jedini. Jedinstven i neponovljiv, pobjednik.

Sudbina je tako htjela da ode na dan Svetog Ivana, na dan kad se pale baklje ivanjske i svitnjak kad gori. Kad se slavi Sveti Ivan Krstitelj.

Ivić je Tomislav, ali svi smo ga zvali - Ivan. I mali Napoleon. Kad je nizao pobjede i Hajduka sedamdesetih naučio na trofeje kao da je nešto sasvim prirodno i normalno. Pobjeđivati u nizu. Skladao je momčad koja gazi i osvaja...

Stekao je potom ugled diljem Europe i svijeta, njegov curriculum karijere debela je i živopisna knjiga nogometnog globetrottera.

Kao da je jučer bilo da smo pričali, da nam komentira zbivanja, da otvori rolete pogleda na utakmicu i objasni ono što smo gledali, a zapravo nismo vidjeli. Bio je i nenadmašan tumač velikih dvoboja na malim ekranima...

Deset godina da nas je napustio. Šest dana prije 78. rođendana. Evo, 30. lipnja, imao bi 88.

Počeo je u Splita, Hajduka napravio velikim, postao nogometni kozmopolit.

Nogometni učitelj, stvaratelj, ali i vizionar, taktičar i takmičar, zbog kojega nam se i Hajduk danas čini još većim...

Nezaboravan, kao što su bila i druženja s njim.

Šjor Ivane, fala vam na svemu.