Često ne vidimo ono što nam je pred nosom. Tome svjedoči i priča digitalnog nomada Michaela Jensena koji je za LGBTQ Nation koji je opisao kako živi u blizini Velog Varoša, ali ga nikada ranije nije primijećivao. Sve do jednog jutra kada je odlučio prošetati i vidio što se sve skriva u ovom splitskom kvartu.
Prenosimo njegovu priču:
Brent i ja smo "slomadi" - digitalni nomadi koji prakticiraju "spora putovanja". U većini destinacija boravimo od jednog do tri mjeseca. I zbog toga upoznajem mjesta na kojima boravimo malo bolje nego što bih inače.
Ali život ima način da te nauči skromnosti.
U našem sadašnjem domu Splitu, u Hrvatskoj, nedavno sam "cvilio" kolegici nomatkinji kako mi je nakon dva mjeseca dosadno. “Split je tako mali, a ja sam vidio sve što se može vidjeti!” rekao sam.
“Mogu li vidjeti neke od tvojih fotografija?” pitala je.
“Naravno”, rekao sam, uvijek rado pokazujući svoje fotografije.
“Vrlo lijepo”, rekla je. "Vidim da imaš sve 'velike' stvari."
Mogao bih reći po velikom, mislila je očito.
"Ima li nešto što sam propustio?" Pitao sam.
"Jesi li vidio Varoš?"
"Što je to?", zbunjeno sam pitao.
"To je četvrt koja nije posebno poznata, no mislim da je jako posebna. Iznenađena sam što si je propustio pogotovo zato što živiš na vrhu nje"
"Mislim da je moram posjetiti", rekao sam.
Nakon što je otišla, na internetu sam potražio o čemu je riječ i shvatio sam da Brent i ja zaista živimo u blizini Varoša. Svaki dan sam šetao kraj ulaza u ovu drevnu četvrt.
Sljedećeg jutra, s fotoaparatom u ruci, odlučio sam istražiti ovu četvrt koja datira od 15. stoljeća, kada se prvi put spominje u vjerskim zapisima.
Brzo sam otkrio da, iako ova četvrt sitnih, vijugavih uličica ne sadrži nikakva očita čuda - poput 3500 godina starih sfingi u obližnjoj Dioklecijanovoj palači ili širokih vidika s vrha brda Marjan - definitivno ima svoje čari.
A možda i mala čuda. Samo je potrebno malo pažljivije pogledati da biste ih vidjeli.
Koliko su labirintne ulice uske? Na nekim mjestima moguće je ispružiti ruke i dodirnuti obje strane.
Naravno, nema automobila, iako postoje posebno dizajnirani kamioni za smeće.
Lutajući po susjedstvu, nisam se mogao načuditi malim kamenim kućicama. Brent i ja proveli smo veći dio protekle četiri godine u Europi - poznatoj po svojim malim stanovima.
Ali ništa nije odgovaralo onome što sam nalazio u Varošu.
Odlučan da ne ponovim svoju prošlu pogrešku zbog propuštanja šume zbog drveća, polako sam istraživao Varoš, pažljivo istražujući svoju okolinu.
Pročitao sam da je Varoš, unatoč svojoj maloj veličini, bio dom nekoliko crkava, uključujući crkvu sv. Mikule, za koju povjesničari vjeruju da je sagrađena 1056. godine.
Ali Varoš je lavina slijepih ulica gdje uske ulice završavaju u dvorištima ili napuštenim zgradama.
Koliko god se trudio, nisam uspio pronaći crkvu. Tada sam ugledao časnu sestru. Redovnica = crkva, zar ne?
Može biti!
Slijedio sam je.
I ubrzo me dovela do crkve sv. Mikule!
Iako, ironično, to nije bilo njezino odredište i nastavila je hodati pored njega.
Nažalost, vrata crkve bila su čvrsto zaključana.
Ali tako rano ujutro, imao sam prostor samo za sebe i mogao sam fotografirati do mile volje.
Varoš je odrastao oko crkve sv. Nikole, naselja siromašnih ribara, težaka i seljaka koji su gradili male kamene kuće za svoje obitelji.
Naselje je nekada bilo znatno veće, ali je velik dio srušen u 17. stoljeću kako bi se izgradili bedemi za obranu od invazije Turaka iz moćnog Osmanskog Carstva.
Zbog toga sam se zapitao kako su izgledale one davno nestale ulice.
Tijekom 18., 19. i 20. stoljeća Varoš je stalno propadao. Mnogi su stanovnici otišli u "bolje" četvrti, ostavljajući za sobom prazne zgrade koje su polako propadale.
Oni koji su ostali s mukom su održavali svoje domove, a još manje ih modernizirali.
No prije deset godina stvari su se ponovno počele mijenjati. Varoš su ponovno otkrili imućni Hrvati i još imućniji Europljani iz drugih zemalja.
Počeli su kupovati i popravljati dotrajale objekte, pretvarajući ih u moderne apartmane i butik hotele. Upoznao sam arhitekticu u lokalnom coworking objektu i pokazala mi je fantastičnu pretvorbu koju je nedavno završila.
Bilo mi je drago zbog Varošana i Splićana.
Naravno, transformacija Varoša još nije dovršena.
I bilo mi je drago vidjeti to. Zar nema ljepote i u nesavršenosti?
Ili se možda tako osjećam samo zato što su moje vlastite nesavršenosti gotovo dovele do toga da sam propustio skriveni dragulj zvan Varoš.
Nadam se da sam naučio lekciju i da više nikada neću propustiti ono što mi je pod nosom, napisao je Michael Jensen za portal LGBTQ Nation.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....