Gospon Kobac, oslovio ga je Stanko Poklepović, rečeni Špaco u svom osebujnom stilu. Nazvao ga je nadimkom, na zajedničkoj pressici, a dodao i ono gospodin i to je u trenutku zazvučalo tako simpatično i smiješno. Još jedna batuda, Špaco je bio osebujan... I mi bismo Poklepovića katkad oslovili sa šjor Špaco, ali to „gospon Kobac”, bilo je nekako osobito neobično.
Upamtili smo taj detalj u trenutku njihova okršaja još tamo 1992., kad je Špacin Hajduk u Maksimiru slavio sa 2:1 kontra HAŠK Građanskog. Tako se u trenutku zvao Dinamo, a za kormilom mu sjedio Zdenko Kobešćak.
Danas 81-godišnjak (za sebe kaže da ima 82, ali polako, ne žurimo, tek u prosincu) žali sa sjetom za tim vremenima. Mnogo je godina prošlo, mnogi su nam zauvijek otišli, poput većine iz davne i slavne generacije Dinama prve polovice šezdesetih.
- Ostali smo, mislim, tek Rudi i ja - kaže nam gospon Kobac, misleći pri tom na Rudolfa Belina, koji u svojim poznim godinama nimalo baš nije mobilan.
A Kobešćak, naš dragi sugovornik iz nove epizode našeg vremeplova, izuzetno je čio i vedar. U punoj formi za nekog tko korača već devetim desetljećem, ‘za takvog starčeka‘, kako se šali na svoj račun.
Bio je juniorski reprezentativac Jugoslavije (‘selektor tada juniora Miljan Miljanić pobirao je i moje splitske prijatelje, vršnjake Mira Ferića s kojim sam bio jako blizak i Marina Kovačića, a kasnije sam uvijek u duelima bio s Vinkom Cuzzijem, bilo je to džentlmensko nadigravanje‘). Dvaput je nastupio i za A selekciju Jugoslavije, usred strašne konkurencije. I bio je na glasu kao izuzetno brzo desno krilo i vješta desna spojka kako se to tada zvalo. Bio je izvrstan u prvoligašu Mariboru gdje je otišao 1967. kad su mu tamo odjednom davali više novca i ponudili bolji ugovor nego u Dinamu, te je u Ljudskom vrtu među ‘vijoličastima‘ bio suigrač Dalmatinaca, Splićana Joška Sisgorea i Đorđa Grubišića. Joško je umro, a...
- Bili su nenadmašni u skoku i drago mi je čuti da je Đorđe dobro i da vježba redovito, ne da se, nego kaj... I ja se dvaput tjedno rekreiram, po Maksimirskoj šumi, moraš ostati u snazi. Pozdravite mi Đorđa puno i volio bih da se čujemo...
Obavit ćemo i to, obećali smo. Pamtimo ih sve, jako dobro. A što da vam kažemo, kao face iz edicije sličica nogometaša. Maribor u ljubičastom dresu bio je posebna egzotika u serijalu ‘Fudbaleri i timovi‘.
Početak kapitalizma
Bilo je to i doba početaka surovog profesionalizma, kad se odjednom iz ničega sirovo zapucalo milijunima dinara usred sirotinjskog socijalizma, pa je dr Aleksandar Obradović namamio i odveo Radoslava Bečejca iz Partizana u Olimpiju što je bilo ravno svjetskom čudu, egipatskim piramidama! Naročito Slovenci odjednom su imali vreće novca na raspolaganju i tako je naš junak priče osvanuo u Mariboru, ravno iz Dinama!
Kasnije će Jugoslavija srezati krila tom zmaju i aždaji prekomjernog davanja milijuna za goniče lopte, pokušat će sve staviti u kavez novih propisa, ali u trenutku šezdesetih nesmiljeni kapitalistički profesionalizam zazvonio je (na uzbunu) na nogometnim igralištima.
Kobešćak je kasnije bio i trener, u tri navrata na klupi Dinama. Protiv Atalante na europskoj sceni kad su zamalo prošli. I prošli bi dalje da nije, ‘je li to bil Peršon‘, vrti Kobešćak film, potegao za dres Caniggiju i ispadoše zbog penala. Bio je i pomoćnik Dražanu Jerkoviću na prvoj utakmici reprezentacije Hrvatske ono 17. listopada 1990., 2:1 protiv SAD u Maksimiru. Dobitnik je državne nagrade za sport Franjo Bučar 2014. godine, među mnogim priznanjima.
Fakultetski obrazovan trener, na priznatoj zagrebačkoj katedri za sport i nogomet kod dra Miloja Gabrijelića:
- To su bile knjige i skripte moj gospodine - pokazao nam je palcem i kažiprstom koliko je tog gradiva trebalo svladati za ispit.
- Mogao si s profesorima biti dobar, ali kad si došao na ispit, tko te pita, moraš znati! - nije bilo labavo.
Kao nogometaš, da i to spomenemo, iz Maribora je otišao u Rennes, dvije godine, osvojio i Kup Francuske i time se posebno ponosi:
- Imao bih bolju karijeru da je tada medicinska služba bila bolja, zbog slabe konstitucije pucali su mi olako mišići i nisu me znali adekvatno liječiti. Danas bi to bila druga pjesma, struka je napredovala.
Ipak, prodao se u Francusku:
- Predrag Naletilić je to obavio majstorski, premda nije moglo bez probnih utakmica, takvo je bilo vrijeme. Što ti vrijedi da si bio reprezentativac, nego dođi i odigraj da te vidimo. Srećom, to mi nije bio problem, a Naletilić (stariji, da ne bi bilo zabune, op. a.) sve je krasno dogovorio i bilo je novca za sve...
Kiša franaka, shvatili smo smiješak. Bio je pomoćnik i Tomislavu Iviću na klupi Dinama u sezoni 84/85, pa kad su Ivića smijenili u Maksimiru priča nam:
- Ivić je bio fenomenalan, preteča svog vremena, to što je on već tada htio od igrača igra se tek danas. Digao je momčad Dinama, iscijedio iz njih svu akumuliranu snagu. Ivićev forte bile su vježbe u dvorani i ja sam ga odmah kužio što želi. Bio je to užitak, drapanje, po 20 puta sprintalo se po 30 metara, da igrači dobiju na eksplozivnosti. Naučio sam i to, trening je sredstvo da budeš svjež u nedjeljnoj utakmici. Kad su ga smijenili, ne ulazim sad u okolnosti, pozvao nas je Leo Lang, tada jaki čovjek Dinamove uprave, pomoćnike Ivu Šuška i mene i rekao dajte sad vas dvojica to vodite...
S Ivom Šuškom
Prisjetio se:
- Pitao sam ga, gospon Lang, a tko će od nas biti glavni, ne mremo odjednom biti dvojica, čija bude zadnja – pogledao nas je, nije nam dao odgovor...
I Šušak i on imali su dalje svoje karijere, odvojeno, a Kobešćak pamti taj poraz od Hajduka 1992., ali i pobjedu 4:2 u Poljudu 1985. u posljednjem kolu prvenstva.
U Zagrebu 1992. bila je to utakmica prve sezone HNL-a, Hajdukova pobjeda uz golove Miše i Koznikua kad je ojađen suđenjem Poklepović zaurlao psovku, uhvaćen u tv-eter (čuveni poklič „...mliko materino!”). Kobešćak će pomirljivo:
- Je, bio je ljut, ali zar Albanac (mislio je na Koznikua, op. a.) nije prethodno zabio iz ofsajda? Bilo bi zanimljivo sve to danas pogledati na VAR.
Dodao je:
- Ivić je bio genij, jači trener od Poklepovića koji je isto puno znao, ali Stanko je bio vještiji u nastupu u javnosti, imao je riječ, rečenicu, a vi novinari to volite. Ivić je bio korak ispred.
Kroz svo vrijeme ugodne ćakule, a nadmudrivali smo se i sastavima raznih klubova iz yu-povijesti (sasvim smo stekli simpatije sugovornika, uočio je da ne priča s kakvim krajputašem, op. a.), dakle kroz svo to vrijeme provlačilo se i golemo poštovanje Kobešćaka spram lika i djela Bernarda Bajde Vukasa.
Za reć pravo, spojio nas je dr Zdeslav Vukas, Bajdin sin, s kojim često kratimo dane kad smo u Zagrebu, a gospon Kobac, kad god bi se obratio Zdeslavu, samo bi spominjao ‘tata je uradio ovo, tata je pričao ono‘:
Gajite veliko poštovanje prema Vukasu?
- Izuzetno. Logično, kad je Bajdo bil najbolji. On je stariji, dakako, ali kasnije u Zagrebu smo igrali i na nekim veteranskim utakmicama i on, kakav je bio igrač, i danas bi mogao igrati ovaj nogomet. Naprosto najbolji, u vještini, izdržljivosti i trci. Moj respekt Bajdo je prepoznao, kasnije smo se godinama družili. Slučaj je htio da nije bio prepoznat u Zagrebu, greške se dogode, tako se Dinamu nije smjelo dogoditi i da mu kasnije ode jedan Jarni, pa tu prek‘ puta ti je rođen, u Međimurju... Ali, greške se događaju. Deverić i Kranjčar su neka druga priča, nisu oni Vukas i Jarni.
Kobešćak je igrao i zabijao u najtužnijoj utakmici Bernarda Vukasa, kad je na definitivnom Bajdinu oproštaju od Hajduka na Starom placu Dinamo slavio sa 4:1 tog 4. prosinca 1962.
- Bajdo je zbog poraza plakao kao ljuta godina, mrzio je gubiti, ali šta sad da radimo... Na Starom placu su uvijek bile posebne utakmice i tu u pravilu gost ne pobjeđuje. Nitko se nije mogao nadati bodovima na tom malom zbijenom terenu, s publikom koja ti diše za vratom. Atmosfera je posebno nabrijana. Ma i danas je žestoko, ali tada su bili nabrijani i publika i igrači, a danas je nabrijana samo publika. Igrači uopće nisu, oni su danas fer, a tada, Ivo Bego, Stipe Ilić... Mi smo uspjeli slaviti, Hajduk je kod našeg vodstva 1:0 promašio elfer, mislim da ga je Stipe Ilić pucao. I umjesto 1:1 eto ubrzo 2:0 za nas i bilo je gotovo. A pogledajte našu momčad...
Kobešćak je uzeo dah, pa izrecitirao:
- Škorić, Belin, Braun, Matuš, Marković, Perušić, Kobešćak, Zambata, Jerković, Lamza i Pašić. To je bilo standardno, možda još Šantek na desnog halfa da dođe i Knez da bude lijevo u navali. Na lijevom krilu poseban je bio Ilijas Pašić. Znate što je jednom Ivica Osim rekao tko je za njega najbolji nogometaš Bosne i Hercegovine svih vremena? Ilijas Pašić! Ni Asim Ferhatović, ni Safet Sušić, nego baš Ilijas.
Nastavio je:
- Nama je u gostima bio problem Dražan Jerković, ha, ha, ha, on bi se vani skrio. Nisam ni ja bio nešto silno hrabar, ali se nisam dao, poskočio bih na protivničko uklizavanje, ali Draža bi potpuno nestao... Samo u Maksimiru bi se junačio!
Ma nemojte nam reći, onda kao i Hajdukov Jurica Jerković, isto prezime, a nisu u rodu. U Splitu je Jerković velemajstor, samo takav, Bog koji hoda po travi, ali dođi, Jure, u Zenicu, nema ga nigdje, u gostima je mali Jurica... - dodali smo.
Pa smo se tako opet malo smijali, a Kobešćak nastavio, još malo i opet o Bajdi:
- Tatu (okrenuo se Vukasovu sinu, op. a.) sam silno poštivao. Još kao pobirač loptu na Maksimiru. Na terenu mu vidiš veličinu, a koliko je zapravo velik spoznaš i sam kad odrasteš i s njim se po Zagrebu družiš. Koja je to bila veličina, ponašanje i osobnost. Sretan sam da je i on cijenio moj talenat – Vukas je za Kobešćaka bio i ostao broj jedan, božanstvo.
Kakve momčadi
Još jedna digresija, nema kraja: kao trener juniora Dinama osvojio je Kobešćak hrvatski kup protiv Hajduka i rado nam recitira sastave s obje strane. Želi kazati, kakvo li je to bilo vrijeme, pa zatvori oči kao svaki sanjar (to je bio mot i od Ivića i Poklepovića, kad vam pričaju zanesu se i sklope vjeđe). Dakle:
- Za Dinamo Ivković, Kralj, Jozić, Munjaković, Krišto, Stipić, Boro Cvetković, Deverić, Dumbović, Karabašić, Mlinarić. Jozić to je Davor, vratio se u Bosnu, ostao u Sarajevu, e taj reprezentativac Jugoslavije, dao gol Kolumbiji 1990., pa u Ceseni ostao živjeti. Ne znam zašto nije ostao kod nas. Jedino Karabašić je nestao zbog ozljeda, a bio je naiveći talenat od svih, broj 10. A vidite Hajduk, znam ga napamet, Pudar ili ovaj nesretni Gabrić što je nedavno umro, pa Pauk (župan šibenski, op. a.), Miljuš, Gudelj, Šeparović, Mario Ćutuk, Brko, Šećer, Vujčić, Mladen Bogdanović, Jozo Bogdanović i s njima još i Zoran Vulić, može igrati gdje hoćeš... Moj gospodine, kakvi su to bili juniori, tko od njih nije postao igrač, recite vi meni?!
I na kraju balade ono što nas je zapravo ponukalo da se nađemo, upoznamo, pričamo. In medias (t)res. Što se to dogodilo na utakmici Dinamo – Hajduk 0:1, 2. lipnja 1963. godine? Je li Dinamo puštao utakmicu da Hajduk opstane u yugo-ligi i nisu li onda dvojica funkcionera Hajduka Petar Rončević i Dušan Stipanović Gusina uzalud doživjeli srčani udar i umrli?! Što je istina?
- Ja puštao nisam – odmah će Kobeščak. I dodaje:
- Ali sam igrao za k...!
Baš tako je rekao gospon Kobac, od srca. Kobac za k...c. Bilo kakav eufemizam, oliti ublažavanje nema smisla. Jer, od srca je rekao da je igrao - za k... Pa tako treba i prihvatiti. Popu pop, bobu bob, Kobac za k...c.
Pustimo ga da priča:
- Sedam dana prije mi smo slomili Hajduk u finalu kupa, igrali smo odlično, bilo je 4:1 za nas, premda je Anković na poluvremenu poveo za Hajduk. Potom u Zagrebu, znali smo da Hajduku treba, ali nitko ništa nije rekao. Ma ni slova. Barem meni. Ja sam spadao u mlade igrače, a neće mladima reći. U svlačionici, na treningu ili na sastanku, ma niti slova ni o čemu da sam čuo... Znate kako bi se eventualno dogovaralo, znala bi dvojica, trojica najstarijih, pa se igra pošteno i onda u neka doba popusti onaj koji treba popustiti. Tako smo u Mariboru jednom igrali protiv Crvene zvezde, 1:1, trebalo obojici po bod. U ovom slučaju zbilja ništa ne znam. Bila je turobna atmosfera, dvojica funkcionera iz Splita dobili su infarkt, a Hajduk dobio... Znam samo jedno...
Kažite nam?
- Žoga (Zlatko Škorić, op. a. golman Dinama) onakav gol ni normalno u ludilu ne bi primio. Pucao je Hlevnjak, Žoga takav šut inače skida jednom rukom, a primio je gol. Bio je to jedini pogodak na utakmici. Bila je borba do kraja, ne znam je li Vlatko Marković htio izjednačiti, to su priče... Vidite, ja sam slabo igrao, ali ne, nisam puštao... Zabio bih ja gol Hajduku, kao rivalu, svakako, ali ne bih zabio da ispadnu iz lige. To ne. Valjda je to bilo u podsvijesti.
Zambata nam je svojedobno rekao kako je Škorić to sigurno propustio, samo je odbio loptu, Bukle Hlevnjak pritrčao?
- Zambi je bil stariji, tri godine i şigurno je znao što govori.
Znači, štrukle su spekli, ali vama nisu nikaj rekli?!
- Pa da, Hajduk je dobio. I neka je ostao u ligi. Bilo bi to grdo da je ispao, ha, ha, ha...
Pričali smo s Kobešćakom, toplo ljetno vrijeme ručka na Ravnicama. Guštali smo, a nadamo se da je i vama leglo ovo štivo.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....