"Što napisati o Đordani, a da to već niste čuli ili pročitali? Ona je u svom životu, aktivizmu, radu, presijecala mnoge "gordijske čvorove", nije prihvaćala odgovor "ne može" i bila pokretač i podrška mnogim novim idejama koje su naš Grad učinile boljim. Ona je u proteklih 25 godina bila prijateljica, podrška, liderica... Svjetska, a naša! Ponosni smo Đorde!" Ovim su riječima MoStovci iskazali veselje zbog Nagrade za životno djelo koju je ove godine Grad Split dodijelio Đordani Barbarić, dugogodišnjoj predsjednici te splitske, vjerojatno najagilnije udruge.
Istina je da je o radu najpoznatije splitske humanitarke napisano puno tekstova, ali mi smo prigodom ovog velikog priznanja još relativno mladoj Đordani doznali ponešto o okolnostima koje su je navele da gotovo cijeli život provede pomažući ljudima koji su u nevolji. I premda je nesklona pričanju o privatnom životu, povjerila nam je ponešto, među ostalim, da je presretna baka preslatke četverogodišnjakinje, da voli poeziju, učenje stranih jezika - među njima i arapski - da je upravo završila prvi modul tečaja filozofije...
Popričali smo s njom nedaleko od Geta u kojemu je provela djetinjstvo, a kad smo spomenuli pravopisni gaf na zahvalnici Grada nasmijala se.
- Ah, a šta ćemo. Dogodi se.
A znate već što se dogodilo, u riječi "djelo" našlo se nečijom nepismenošću suvišno "i" pa na spomen te nagrade svi dometnu Đordino životno "dijelo" dugosilaznim naglaskom. Ipak, nepomućena je sreća naše Đordane, a i malo koji Splićanin bi to priznanje doveo u pitanje što je itekako puno za grad u kojemu su kontreštavanja uobičajena stvar.
- Zvali su me neki vaši kolege za intervju odmah kad se doznalo da sam nominirana, ali sam odbila jer sam se ustvari smrzla kad sam vidjela među kakvim imenima sam se našla. Već je samo biti među njima za mene ogromno priznanje. A najljepše je to šta su me nominirale udruge mladih i za mlade s kojima volim surađivati i kojima svojim iskustvom mogu pomoći u njihovu odrastanju kroz civilni sektor. Za mene je ova nagrada ogromna čast i veliko priznanje civilnom sektoru u kojem djelujem i humanitarnom radu – kaže 61-godišnja Barbarić. Diplomirala je defektologiju, premda joj taj studij nije bio jedini izbor.
- Volila sam književnost i hrvatski, ali prevagnula je defektologija i to je za mene najdivnija pomagačka profesija.
Đordana se, kaže, najviše našla u području maloljetničke delinkvencije ili joj je, kako kaže, nekako to život donio.
- Ma čini mi se da imam i pinku talenta za to.
Inače je zadnja generacija gimnazijalaca pred čuvenu Šuvarovu reformu školstva, a kad je pitate može li se sjetiti kada je u nje začeta ta volja da pomaže ljudima vratit će se na prvu učiteljicu.
- Išla sam u školu Dobri, tadašnji "Nenad Ravlić", i taj pomagački nerv duboko je u nas usadila učiteljica Dragica Plastić jer smo imali prijatelja iz razreda sa specifičnim zdravstvenim problemom zbog kojeg nije mogao biti na nastavi, a ona nas je tako organizirala da smo svaki dan u grupama odlazili k njemu. To je nama tada bilo normalno, dižeš ruku čim pitaju tko će ić pokazat domaći nekome. Duboki osjećaj za druge stekla sam i u obitelji, otac je radio u organizaciji koja je zapošljavala osobe s invaliditetom, naša kuća je bila otvorena za mnoge ljude u nevolji i vjerojatno je sve to pomalo utjecalo. Naprosto to osjetiš, imaš u sebi...
Početkom osamdesetih, kao već udana i mlada majka, otišla je u Nizozemsku gdje se u Rotterdamu zaposlila u školi za djecu naših radnika.
- Veći dio tjedna su ti učenici provodili u nizozemskim školama i u našu školu su rado dolazili, jer su se osim klasične nastave provodile i brojne druge aktivnosti na materinskom jeziku. Živjeli smo u Holandiji nekoliko godina, potom smo se vratili, najprije u Zagreb, a onda početkom devedesetih u Split gdje sam radila različite poslove iz domene socijalne skrbi. A onda je jedna skupina naših splitskih stručnjaka nakon studijskog putovanja u Modenu u Italiji, gdje su vidjeli iskustvo volontiranja u zajednici, željela to isto prenijeti u Split i pokrenuli su osnivanje udruge. Upravo vršnjačka pomoć, o kojoj je devedesetih godina pisao i podučavao prof. Igor Longo, bio je prvi samostalni Đordanin projekt u udruzi "MoSt".
- Profesor Longo je napravio sjajnu edukaciju za mlade koji bi pomagali vršnjacima koji su počinili kazneno djelo po prvi put i objavljen je poziv. Pitali su me bi li se htjela uključiti u to, zapalila sam se za ideju i postala koordinatorica vršnjačke pomoći - govori Đordana pri čemu ni nakon četvrt stoljeća ne zvuči manje euforična.
Dok je slušate s kakvim žarom govori o "vađenju" posrnulih adolescenata iz životne gabule i s koliko njih je to uspjela, vi ćete je poželjeti klonirati u stotine primjeraka.
A mnogi su joj govorili da ne može uspjeti, da su neki ljudi i neke okolnosti nepopravljive, ali ona je nepopravljivi optimist i što život odmiče dalje sve je uvjerenija da je svijet ljepši kad u njega uperiš sjajniji reflektor.
- Bila je to tada potpuno inovativna ideja da se s mladima s problemima u ponašanju i počiniteljima kaznenih djela radi na alternativan način. Imala sam do tada iskustvo rada u Domu za odgoj, znala sam da bi se moglo radit drugačije s tim mladim ljudima i rad u nevladinom sektoru dao mi je upravo tu slobodu da sama kreiram programe. Ruke su mi bile potpuno otvorene da osmislim i pokrenem grupu mladih pomagača i tako je krenulo.
Započelo je 1999., dvadeset troje prvih volontera je završilo edukaciju za vršnjačku pomoć. I istraživanja i iskustvo nam govore kako se mladi ljudi koji imaju problem najčešće otvaraju i povjeravaju svom vršnjaku, prije nego bilo kojem stručnjaku. Pomagači su postali pozitivan model promjene kod mladih koji su nam dolazili tražiti pomoć, postale su jako vidljive. Počeci u malom prostoru na dnu Zvonimirove bili su skromni i teški, bez namještaja, sredstava... Stolice sam otimala po različitim uredima... Ali dogodilo se, a sve ostalo je legenda - zadovoljna je dok se prisjeća.
- Kad radiš s mladima koji burno odrastaju i koji su u potpunom otporu prema autoritetima, prema samima sebi, najvažniji momenat je kad dopreš do točke u kojoj su beskrajno iskreni i vide život očima kakvima se mi odrasli ne usudimo. Jer oni vide sve ono šta je umjetno, isforsirano, nepravedno. U njima se sve buni i to pokazuju na specifičan način, a društvo njihovo ponašanje karakterizira neprihvatljivim. A tu njihovu pobunu treba prihvatiti kao simptom dubokih frustracija i nezadovoljstva i kad shvatiš da njihov kut gledanja nije apsolutno kriv, tada možeš graditi priču. Uvijek sam znala na čemu sam s mladim ljudima koji su mi dolazili, prihvaćala sam ih bez osude, bez onih dociranja i onoga zašto, a oni su to osjećali - zanosno vam tumači Barbarić.
- Već samo okruženje u kojem sam odrastala bilo je rizično mjesto koje se obilazilo, tu su živjeli neki ljudi na margini koje sam viđala na potezu od Alješijeve do Vestibula. Poslije su mi dolazili neki mladi ljudi iz sličnog okruženja, pa i ti iz moga Geta. Ali kad ti njemu kažeš s potpunim uvjerenjem ono "tu sam i imam sve vrime za tebe, možemo pričat i šutit", osjetiš da se lomi i da prihvaća, taj ti mladi čovjek zatim dođe i sutra i preksutra i stvarno počne radit tu matematiku, dobije prvu dvojku, pa trojku...
Osjetiš da te drugačije gleda i onaj komadić žara u njemu. A kad ti njega gledaš drugačijim očima, on zapravo počinje rasti. Onda odeš u njihovu školu, ne znam koju školu nisam obišla i koju stručnu službu nisam posjetila da im kažem koliko su teške okolnosti u kojima neko dijete odrasta. Govorila sam im 'dajmo mu šansu, ajmo pokušat zajedno, jedan korak vi, jedan mi' i ljudi su fantastično reagirali. Stvarali smo stalno male mreže podrške.
Dolazili su nam mladi koji su bili već duboko u problemu ovisnosti, potpuno su zanemarili školovanje, bez imalo samopouzdanja, ali dogodile su se fantastične promjene, i to vrlo brzo, bile su to eksplozije iskoraka jer je taj naš pristup bio topao i ljudski. Oni bi vidjeli volontere, mlade ljude koji odvajaju svoje vrijeme i dolaze im svakodnevno pomagati pa im još i kažu onako direktno "daj ne budi glup" ali im to kažu na način koji legne na plodno tlo, a zatim ga pita "oćemo li do petka ispravit ocjenu". Mladi pomagači su bili okidač promjena - ozarena je Đordana dok priča pa onda dodaje kako i danas ima prekrasne odnose s nekim momcima s kojima je davno radila.
Sretna je kad ih po gradu vidi na radnim mjestima, a neki su od njih i sami postali volonteri. Više od dvije tisuće različitih mladih ljudi i različitih sudbina dobilo je u njenoj udruzi podršku.
No, u ranim godinama novog stoljeća shvatila je da u našem gradu postoje ljudi bez krova nad glavom i tu počinje nova epoha MoSta. Udruga otvara prihvatilište, a potom su iz godine u godinu rasli projekti i akcije od kojih su neke u gradu postale nezaobilazne poput humanitarnog buvljaka "A di si ti", otvorena je socijalna samoposluga, a građani su se masovno uključili i u akciju kuhanja "O la la". No, briga o beskućnicima za volontere udruge počela je s predrasudama.
- Prva predrasuda je bila da je beskućništvo izbor, pitali bi nas šta ćemo s njima pametno napravit i što uopće par pojedinaca može učinit. Inače je s našim radom bilo puno ruganja i neprihvaćanja, ali kažu da svaka organizacija prođe fazu ruganja, prihvaćanja i priznanja. Sretna sam da imam iskustvo sve tri faze - sumira Đorde.
- Nismo o beskućnicima puno znali, a potpuno smo bili uvjereni da tu možemo nešto napraviti. Dobili smo od Grada sredstva i prostor na Zlodrinoj poljani 4 u kojemu smo proveli četrnaest godina, a kroz njega je prošlo gotovo dvije tisuće ljudi.
Sjeća li se tih prvih beskućnika u prihvatilištu, pitamo je.
- Da, doveli su nam ih aktivisti udruga Plavi planet i Sunce. Oni su radili po Marjanu i Turskoj kuli i primijetili bi ljude koji tu žive, oni su na početku bili naši pomagači na terenu. A nama je bila prva zadaća osigurati im bazične potrebe, ležaj i tuš, odjeću i hranu, a prvih dvanaest kreveta koje smo kupili bilo je popunjeno jako brzo, zimi je znalo bit i po dvadeset ljudi koji bi sjedili cijelu noć. Moji kolege na dežurstvima su bili prvi terapeuti i pomagači, nisu bili stručnjaci, samo su imali princip rada, opet onaj suštinski, ljudski a to je da kad je čovjek u nevolji, ajmo vidit šta mu treba, ajmo im olakšat život.
Onda smo vidjeli da postoje sante leda pune problema s kojima su se ti ljudi suočavali, preživljavali su bez ikakvih primanja i dokumenata, izgledali su dvadeset godina stariji nego što su bili, iznureni od svakodnevnog preživljavanja. Shvatili smo da su mnogi od tih ljudi stradali zbog različitih teških životnih okolnosti, a ne svojom voljom, mnogi su radili u firmama koje su nestale preko noći... Tu je započela borba sa sustavom jer smo shvatili da ne možemo mijenjat samo čovjeka, nego okruženje. Da mi je netko rekao prije četvrt stoljeća da ćemo moći promijeniti neki zakon, rekla bih da to nema šanse, da nemam kapacitet za to. Ali našim aktivizmom utjecali smo na promjene više zakona i strategija - priznaje.
A kako se nosila s tako teškim ljudskim pričama?
- Bilo je dana kad otplačeš užasne ljudske tragedije, ali ima i onih dana kada te ganu neke lijepe stvari, recimo kad vidiš da su se neki građani uortačili jer žele pomoć nekome. E onda sve ima smisla, letiš. Inače, imam dobre prijatelje, s ekipom iz osnovne i gimnazije se redovito družim više od četrdeset godina... Najveća podrška su mi moja djeca, oni prvi prepoznaju moje emocije. Ali familija je i najveći kritičar, dok god imam mamu koja podigne obrve dok joj nešto govorim, nema šanse da mi ego poleti na bilo koju nagradu, nema šanse da me nešto ponese! Ustvari ja sam uvik ostala ista ona Đordana iz "Nenada Ravlića" ili ona mala iz "Natka". Samo s malo više uvida u život.
- I dobra ste, kažu, kuharica.
- Haha, je, to kažu svi moji prijatelji. To me smiruje. Ponekad je modus da preživim težak dan upalit sve četiri ploče i krenit kužinavat. Naravno, spas je atmosfera i dobrota ljudi u kolektivu s kojima mogu bit jako otvorena i kazat kad mi je "overdoze", dovoljan ti je jedan Dado Lelas da ti popravi dan. Ali imam i dar da se vrlo brzo regeneriram, liječi me mahnitanje, od tog ludila kojeg doživim za vrijeme radnog vremena, oporavim se navečer na nekom koncertu ili izložbi.
Volim hodanje, vječno pješačim, nisam uopće sportski tip, potpuni sam antitalent, doduše mogla sam preskočit kozlić, ali nikad se nisam popela uz konop, haha... I koliko god sam apsolutni ekstrovert i dobro se osjećam u gomili ljudi, volim samoću, večernju šetnju gradom, izolaciju u mojoj vali. Skoro svaki vikend sam na Hvaru, i zimi i liti. Kad u petak uđem u trajekt, svaki put zaspem do Mrduje. Tu se probudim, izađem vanka, vidim točno onaj komad Šolte, Brača i potez prema Hvaru i ja sam u potpuno drugoj dimenziji, grad je iza mene, a Hvar je moje lječilište i utočište. I moja unuka. Ona je najbolji lijek za dušu - smješka se, ali potpuno promijeni fizionomiju kad spomene unučicu.
- Aaajme. Naaaajlipša uloga u životu je bit baka. Ta curica je najslađe biće na svitu – toliko se opusti da pređe na dijalekt.
- Uz sve što radim komadić mozga mi je u poslu, ali s njon zaboravin na sve. To je najveća radost koju san doživila. Kada su mi to drugi govorili mislila san ajme ove babe i dide šta pretjeruju pa odma pokazuju slike unučadi, a onda san postala najgora varijanta i mogla bi šest dana pričat o njoj. Mislim da ima komadić babine osobnosti, svak joj je dobar. Moguće da se ljudi rađaju s tim, ne sliči na mene, ali ima taj moment.
Onaj moment, rekli bismo, iz kojeg bi jednog dana moglo nastati novo životno djelo. I baš svjetsko, a naše!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....