Dobra je i korisna ako ne naraste u nevidljivi zatvor; Psihijatar: Iz tog se zatvora ne izlazi zloupotrebom lijekova!

Slika budilice koja zvoni unutar vašeg uma – glasno, neprekidno, bez opcije da ugasite alarm. Osjećaj stezanja u grudima, srce koje udara kao bubanj u maršu, dlanovi vlažni od nevidljivog straha. Svakodnevni trenuci postaju minsko polje nesigurnosti, dok neizgovoreni nemiri šapuću: "Što ako?", "Što ako?"... i tako unedogled.

Anksioznost nije samo briga prije ispita, stres prije poslovnog sastanka ili prolazna nervoza. Ona je nevidljivi zatvor, sa zidovima od iracionalnih strahova i ključem koji stalno klizi iz ruku. To je maratonska utrka bez cilja, iscrpljujuće misli koje se okreću u beskonačnom krugu.

– Anksioznost je stanje urođeno svakom čovjeku, jedan dobar partner za čovjekovo svakodnevno funkcioniranje. Bez te urođene tjeskobe čovjek bi imao puno drugih problema – nemogućnost kontrole svojih poriva i nagona. Anksioznost je svojevrstan lakmus-papir, osjet koji nas čini odgovornijima u nekim stvarima, i zapravo nas prati kroz život – objašnjava dr. sc. Boran Uglešić, specijalist psihijatrije i ugledni splitski psihijatar, dodajući kako blaga anksioznost može poboljšati performanse, potaknuti kreativnost i zaštititi nas od potencijalnih opasnosti.

No što kad urođena zaštita postane izvor konstantnog stresa i ograničenja? Kada svakodnevne situacije postanu izvor nesnosne nelagode, umjesto prilike za razvoj i napredak? Problem nastaje kad se taj alarm ne zna isključiti, kad um postane zarobljen u stalnom stanju pripravnosti.

– Patološka anksioznost je ona koja najčešće uzrokuje disfunkcionalnosti kod bolesnika, preveliki strah, zabrinutost, nelagodu, negativne percepcije budućnosti, ideje propasti. Naravno, kad govorimo o anksioznosti, moramo govoriti o generaliziranom poremećaju anksioznosti, koji zahtijeva liječenje. U anksiozne poremećaje spadaju i napadi panike, koji su za ljude vrlo opstruirajući, često su baš oni uzrok traženja stručne pomoći. Najčešće zbog fizičkih simptoma u kojima se očituje anksioznost, a to su lupanje ili nepravilan rad srca, bol u žličici, knedle u grlu, suha usta...

Anksioznost je nevidljivi zatvor sa zidovima od iracionalnih strahova i ključem koji stalno izmiče

Afp

Nerijetko osobe pogođene anksioznošću ne prepoznaju odmah da je riječ o psihičkom problemu. Fizički simptomi često imitiraju ozbiljna zdravstvena stanja poput srčanih problema, što dodatno pojačava strah i stvara začarani krug panike.

– Anksioznost je onaj unutarnji glas koji pojedincu govori kako se nalazi u životno ugrožavajućoj situaciji, koja nije kontrolirajuća, iznenadna je i nema pravi vanjski podražaj. Kad govorimo o napadima panike, pojedinci vrlo često navode šoping-centar kao svojevrstan okidač, što je razumljivo jer tu imamo više čimbenika koji mogu dovesti do paničnog napadaja – pregršt neonskih svjetala, gomila nepoznatih ljudi, različiti vizualni elementi koji mogu dovesti do senzornog preopterećenja – pojašnjava psihijatar Uglešić.

Kad osoba doživi panični napad, tijelo se nalazi u stanju borbe ili bijega, iako stvarna prijetnja ne postoji. Ovaj nesklad između percepcije i stvarnosti često dodatno pojačava osjećaj bespomoćnosti i straha od ponavljanja epizode.

– Napadaj panike vrlo često izgleda kao neka druga tjelesna, somatska bolest, i zapravo kod napadaja panike pacijenti dolaze s kompletnom obradom EKG-a, srca, jer simptomi izgledaju isključivo tjelesno, nema određenih psihičkih simptoma, a cijeli problem nastaje u mozgu, kad mozak procijeni da je trenutak ugroze nad ugodom. Dakle, govorimo o simptomima koji su zamjetni, poput tremora ruku, pojačanog znojenja, kratkoće daha, vrtoglavice... – kaže dr. Uglešić.

Patološka anksioznost ne ograničava se samo na tijelo – ona tiho oblikuje svakodnevicu, poput nevidljive niti koja steže svaki aspekt života. Socijalni kontakti postaju prepreke umjesto zadovoljstva, obične obveze nalikuju na nepremostive izazove, a osjećaj izoliranosti raste, poput sjene koja se širi i prekriva svaki kutak uma.

– Kad anksioznost postane neprijatelj, i potpomaže čovjekovu onesposobljavanju i nefunkcionalnosti, kad ne može više izlaziti u društvo, osjeća se konstantno kao osuđivano, napeto, povlači se od dosadašnjih poznanika, kad nas opstruira u izvršavanju radnih zadataka, stvara se strah od neuspješnosti, ta tjeskoba postaje patološkom, ona nije prirodna – razjašnjava splitski psihijatar.

‘U anksiozne poremećaje spadaju i napadi panike, koji su za ljude vrlo opstruirajući, često su baš oni uzrok traženja stručne pomoći‘

Afp

Dr. sc. Uglešić upozorava na pogrešan pristup liječenju anksioznih poremećaja, koji oboljelome najčešće stvara dodatne psihičke tegobe.

– Anksioznost se ne liječi anksioliticima. Zabrinjavajuća je u Hrvatskoj ogromna, nekontrolirana zlouporaba anksiolitika, lijekova koji samo trenutačno gase simptom i odgađaju problem. To je puko zavaravanje i maskiranje simptoma. Anksiolitička terapija i dugotrajno liječenje izazivaju ovisnost i u pravilu stvaraju nove probleme za pacijenta. Lijekovi primjereni liječenju anksioznosti iz skupine su antidepresiva, primjerice pregabalin. Jedan od osnovnih modela, bez kojih ne možemo uspješno liječiti anksiozni poremećaj, jest psihoterapija udružena s terapijom lijekovima, dakle kognitivno-bihevioralna terapija, koja će pojedinca naučiti analizirati svoju anksioznost, spoznati njezine uzroke, kako kanalizirati negativne podražaje i stresore. Koristan je i bilo koji oblik samopomoći poput meditacije, vježbi disanja.

Iako se može činiti kao nepremostiv problem, anksioznost je stanje koje se može kontrolirati uz odgovarajuću terapiju i podršku. Kroz razumijevanje vlastitih okidača i rad na promjeni misaonih obrazaca, moguće je vratiti osjećaj kontrole i unutarnjeg mira.

Vrlo je teško smiriti se u trenutku paničnog napadaja, ali veliki oslonac osobi koja ga proživljava može biti bliska osoba upoznata sa psihičkim stanjem pojedinca, koja će znati pravodobno reagirati i pomoći pri njegovu ublažavanju – savjetuje dr. Uglešić.