Dok pišem tekst za ‘Slobodnu‘, mama mi je ispred kuće u Petrinji. Priča mi o novom potresu

Pisac i povjesničar Stanko Andrić napisao je zavičajnu mu ‘Povijest Slavonije u sedam požara’ - je li mi ovo pred očima povijest rodnog grada Petrinje u sedam potresa?

Dok ovo pišem javlja mi mama Slavica iz petrinjskog mraka ispred obiteljske kuće, s ulice Dragutina Benka, predratne ulice Banijskog partizanskog odreda, za treći potres, pa ako pribrojim tu još ratna razaranja grada u jesen 1991., sunovrat gradske privrede koja je uslijedila nakon rata i nedavne poplave u okolici i u samom gradu, tu smo negdje oko ‘sedmice’.

A tko zna što nas sve čeka u Petrinji i Zagrebu odakle ovo pišem i u kojem se večeras također ‘trese’, u nastavku sada već famozne 2020.

U ovako pomaknutoj, izvrnutoj stvarnosti okolnost da je i Petrinja, kao i dobar dio Hrvatske, posljednjih godina poluprazna pokazala se kao sretna. Da je ovakav potres pogodio Petrinju, recimo 29.prosinca 1988., bojim se i pomisliti koliko bi bilo mrtvih, nepokretnih ispod ruševina i teško ranjenih.

U takvo sunčano predratno petrinjsko podne, kakvo je bilo danas, ulice su vrvile ljudima, a zadnjih godina znatno ih je manje pa je to neka sreća u ovoj užasnoj tragediji. Jer na kraju ovakve katastrofe najbitniji su ljudi, da ostanu na broju ako je moguće i koliko je moguće, a one palače u središtu, dio ih je sagrađenih još sredinom osamnaestog stoljeća, nepovratno su otišle u povijest.

Postaju vizura grada kojeg više nema, odnosno vizura koje više nema jer grad je tu, u ljudima, kako bi rekao Siniša Glavašević. Vidim na snimkama, nema više u gradskom parku zgrade i haustora u kojem je bio foto studio za obavezna fotografiranja za dokumente s onim legendarnim portretima u izlogu, urušena je totalno zgrada s kultnim ‘Starim orahom’ u prizemlju, kafićem za najodanije petrinjske ljubitelje ‘kapljice’ i gradskih priča, a urušavanje na kontra strani gradskog parka ‘naslonilo’ se na gradsku sportsku dvoranu, inače uvučenu u blok s srednjom i osnovnom školom koja je isto narušena, kao i obližnja zgrada gradske vijećnice i uprave...

Sve je to mukotrpno obnavljano nakon posljednjeg rata i u jednom trenutku otišlo gotovo u prah. Srećom, širi centar grada, a zatim i kvartovi poput Sajmišta, Kolonije, Pigika, Brezja i mog Senjaka s puno manjim oštećenjima, barem prema prvim informacija i onome što mi je brat Goran referirao pregledavši našu kuću. Petrinja će dobiti neku novu gradsku vizuru, ako ima volje, solidarnosti i ljudi koji će je podići.

A ne smijemo sumnjati u to. Kao što nismo smjeli sumnjati u to da će se najbliži javiti i potvrditi da su dobro u onim prvim minutama nakon vijesti da je epicentar najtežeg potresa u novijoj povijesti u Petrinji. Morali smo vjerovati i moramo vjerovati i dalje, iako struje i vode u mojoj kući u negdašnjoj ulici Banijskog partizanskog odreda nema, a tišina i mrak pokrili su moj Senjak i sve kvartove i rane ovog napaćenog grada.

Moramo vjerovati u sunčane i nasmijane dane u Petrinji, u kojoj se zadnjih godina gradi kao nikad od 1995. ponajviše zahvaljujući gradonačelniku Darinku Dumboviću kojeg je jučer i danas najgorim mogućim povodom ovih dana upoznala valjda cijela hrvatska javnost, kao i u sunčane i nasmijane dane u Sisku, Glini i Zagrebu nakon ‘velike trešnje’.

Što nam drugo preostaje, jer gradovi, rekao bi Siniša, to smo svi mi i petrinjski neuništivi duh u nama!