Žene su u ratu bile hrabrije, tako da znate, ali muški su uvik glasniji – napo' u šali, napo' u zbilji dočekale su nas četiri hrabre žene koje su u Domovinski rat krenule kao tek školovane doktorice, govoreći u ime stotina svojih kolega koji su se javili za prvu crtu i formirali se skupa s Hrvatskom vojskom u njezinim počecima.
To su dr. Maria Medvidović-Grubišić, specijalistica oftalmologije, dr. Anđelka Rogulj, specijalistica medicine rada iz Zavoda za pomorsku medicinu MORH-a u Splitu, dr. Dušanka Matetić, specijalistica hitne medicine i voditeljica trogirske ispostave ZHM SDŽ, te dr. Vesna Begić, specijalistica neurologije iz splitskog KBC-a.
Glave stalno u torbi
Njihove priče dosad nisu doprle do medija, a Dan državnosti prava je prilika za podsjećanje na žrtvu, strah i pogibelj koji su pratili odvažne djevojke na bojištima na kojima su spašavale hrvatske vojnike i civile, ali i svjedočanstvo o profesionalnosti na terenu za koji su se dobrovoljno prijavile u prvim danima hrvatskog rata za slobodu.
Bile su pridružene 141. brigadi HV-a, splitsko-kaštelanskoj postrojbi, a vezuje ih jedna zajednička nit; nitko ih nije prisilio ići na front, jednostavno su osjetile unutarnji poziv i krenule u nepoznato. Tko je tada još znao što je rat!?
Za početak, treba znati da sanitetska služba u početku srpske agresije na Hrvatsku nije bila ustrojena kao što vidimo u američkim ratnim filmovima: ranjeni vojnik zove bolničare, a oni ga odvuku do poljske bolnice i liječnika. Ne, hrvatski ratni liječnici sami su dolazili po ranjenike pod kišom metaka i granata, a poljskih bolnica te 1991. godine nije ni bilo na bojištima koje su opsluživali.
Evo njihovih priča:
Prvi susret s paklom
- Taman sam završila Medicinski fakultet i položila stručni ispit kad je počeo rat. Priključila sam se civilnoj zaštiti, javila se Kriznom stožeru Splita koji je bio u kamenoj kući na Trsteniku i dodijeljena sam 141. brigadi koja je ustrojavala sanitetsku službu. Povezala sam se s glavnom sestrom splitskog KBC-a Marijom Županović, gdje smo dobili sanitetski materijal i 15. studenog 1991. stigla na dubrovačko bojište u zaleđe Stona, točno kad su pale Čepikuće.
O ratnoj medicini znala sam onoliko koliko sam učila na faksu, znači vrlo malo, a sjećam se da me mama nazvala tamo i pitala: "Di si?", a ja sam joj odgovorila: "Berem masline!" Što sam drugo mogla reći, tamo je bio moj prvi susret s paklom koji nosi rat i teško je bilo i objasniti ono što doživljavaš. Smjestili smo se u ambulantu u jednoj kući koju je oformio kolega Stanko Vladušić, a bili smo oslonjeni na ispostavu dubrovačkog Doma zdravlja u Stonu.
Svaki dan su nas granatirali, a vojska me prihvatila kao sebi ravnu u trenutku kad je pala granata i svi su popadali po podu, a ja ostala na nogama uz jedan zid - govori nam dr. Medvidović, kojoj se u pamćenje urezao jedan strašan dan kakvih će nakon toga biti puno, i previše:
- Prvi vojnik naše brigade, Ante, poginuo je 19. studenog. Zapamtila sam kako su svi mladi ljudi koji su obukli uniforme tog dana bili u strašnom šoku, spoznali su što je rat i koliko je okrutan. Sve do tog dana bilo je junačenje, a tada su shvatili u kakvom smo užasu i koliko trebamo biti ozbiljni.
Usjekla mi se u pamćenje pogibija mlade majke troje djece koja je poginula tijekom granatiranja, a kolegica i ja smo je pod granatama uspjele izvući. Svi smo znali što su ratni filmovi, ali u stvarnosti nije bilo reprize - zapamtila je dr. Maria Medvidović
Ranjavanje na Moseću
Priču nastavlja, a vidjet ćemo i zbog čega, dr. Rogulj, koja je nakon diplome radila po zamjenama u splitskom Domu zdravlja, a 25. kolovoza 1991. prve uzbune zatekle su je u ambulanti na Kmanu. U prosincu je srela poznanicu koja ju je uputila da se prijavi u 141. brigadu.
- Došla sam kući s kacigom, čizmama, rancem, uniformom... Kad me ugledao otac, pripa se čovik. Rekla sam mu: "Stari, nemaš sina, onda ti ćer mora u rat!" Prvi teren bio mi je Unešić, u timu smo bile sestra Nikol Žic Babić i ja. Tako sam upoznala i dr. Medvidović, ona je već bila iskusna. Usred minobacačkog napada iz Baljaka i Kričaka krenule smo sanitetskim kombijem uz Moseć, a vozač nam je bio Diego Šarac.
Granata je pala pored vozila, zasuli su nas geleri, ali činilo se da smo svi lišo prošli. Nastavili smo pješice, a onda sam vidjela leđa dr. Medvidović: "Maria, nešto ti visi iz leđa!", povikala sam. Nije se vidjelo jasno što je, bilo je to jedno krvavo klupko robe - prisjeća se dr. Anđelka Rogulj, a nastavlja dr. Maria Medvidović:
- Osjetila sam udarac u grudni dio kralježnice i peklo me u leđima, baš kao vruće željezo. Valjda sam bila u tolikom šoku da nisam ni primijetila da sam ranjena, a velikom srećom kralježnica nije bila ozlijeđena. Spasilo me što se geler odbio od ručke nosila i kroz nekoliko slojeva debele odjeće me pogodio. I još sam imala bombu u džepu...
- Maria, mogli smo svi odletit u zrak - nakon dugo godina ovome se nasmijala dr. Rogulj.
- Tek gore u kući kolabirala sam zbog krvarenja. Transportirali su me u splitski KBC, imala sam dvije operacije, ostao je ožiljak od 25 centimetara. Bila sam možda i prva ranjena liječnica na terenu, soba je bila puna cvića, ministar Hebrang poslao mi je telegram, bila sam na televiziji, objavljena je reportaža u "Slobodnoj"... - kaže nam dr. Maria, koja ima četrdesetpostotni invaliditet.
A i dr. Rogulj zamalo je stradala u tom kombiju, poslije su našli geler samo centimetar i po od njezina tijela, zabio se u sic. Brzo se vratila na bojište, kod Planjana.
- Strašno smo bili iscrpljeni, kolege bi me u Splitu pitali: "Di ti je ambulanta gori?"
"Na ledini", rekla bi im.
Porađala i ovcu
Ali bile smo mlade i nosilo nas je sve to što se događalo, sudjelovali smo u nečem velikom i ništa nam nije bilo teško. Inače su vam liječnici u tim pustopoljima bili jedina pomoć i civilima. Sjećam se u jednom zaseoku starice koju smo zatekli sa strašnim ranama na nogama. Desetak dana sam je obilazila, vidala te rane i i bilo joj je bolje.
Nažalost, nakon mjesec dana granata joj je odnijela obje noge, poginula je jadnica. A bilo je i neobičnih situacija, jednom me zvala žena da je mladoj ovci zapelo janje i ne može se nikako okotit. Plače, kuka, krepat će ovca. I što ću, navukla rukavice i porađam ovcu – mogu vam reći da je surađivala bolje nego mnoge žene – i janje smo izvadili mrtvo, ali ovčica je priživila - ispričala nam je dr. Rogulj.
- Srela sam Mariju u jesen 1991. kraj splitskog kazališta, tada sam radila na zamjenama i ispričala mi je da je na ratištu. Imala sam želju otići. U 141. brigadu dospjela sam po preporuci Branka Duha, mojeg susjeda i pripadnika te postrojbe koji je znao moju želju za odlazak na ratište. Nekoliko puta me pitao jesam li sigurna.
Mislim da se bojao da mi se nešto ne dogodi pa da on "bude kriv". Nakon provjere službeno sam postala pripadnica 141. brigade 3. siječnja 1992. Prvu sanitetsku ekipu u mojoj 4. bojni činili su još dr. Pero Gaćina, medicinski tehničari Tonči Karačić i Mario Kalinić te vozač Srećko Jurišić. Prvi teren nam je bio Unešić – sjeća se dr. Vesna Begić, koja je u putnu torbu za ratište spakirala – pidžamu i kućne papuče!
Zarobljavanje kolega
- Pojma nisam imala o ratu ni oružju, a nisam imala ni nekog velikog medicinskog iskustva, kao ni većina mladih kolega, a ni vojnika. Imali smo samo veliko srce... A za rat vas ništa ne može pripremiti. Ali i sada, nakon toliko godina, pamtim samo lijepe dane, o lošima ne želim razmišljati. Spavali smo na sklepanim krevetima od dasaka, u vrećema za spavanje, skinuli bismo samo čizme. Motorola uz uzglavlje.
Najveći problem nama mladim ženama bila je higijena, WC, kupanje, bile bismo sretne ako bismo mogle na tuširanje jednom tjedno. Bojište je bilo šok, što smo mi znale o ratu i granatiranju, neprekidnoj pucnjavi. Poslije mi je bio šok vratiti se u Split i vidjeti ljude kako žive normalno, piju kavu u kafićima.
Ponekad smo se osjećali kao budale, jednom sam išla kod frizerke, a tip je dobacio: "Vidi ove partizanke"! Ali eto... - svjedoči dr. Begić, čija je postrojba u proljeće 1992. prešla na drugu stranu Moseća, pokrivali su Kljake, Čavoglave i Svilaju, a u tim je dobila medicinsku sestru Jagodu Medicu s kojom je potom bila na dubrovačkom i zadarskom ratištu.
- U jesen 1992. raspoređena sam na dubrovačko zaleđe, to je zbog konfiguracije terena i udaljenosti dubrovačke bolnice definitivno bilo najgore dotad.
Pod kišom granata spuštali smo ranjenike s brda satima, a onda još toliko do dubrovačke bolnice. Bilo je toliko teško da su smjene trajale dva dana, nisam mogla jesti, piti... Tu je bio zarobljen naš dragi kolega, sada pokojni, dr. Senio Pažanin i njegova medicinska sestra, mislim da se zvala Sandra, pripadnici Četvrte brigade i odvedeni su u trebinjski logor na nekoliko mjeseci – prisjeća se dr. Begić, koja je u rano proljeće premještena na zadarsko bojište, a na jesen 1993. u Zrakoplovnu bazu u Divulje, odakle je helikopterima s dr. Hrvojem Stipančevićem transportirala ranjenike iz enklave Kiseljak u splitski KBC...
- Zbog sigurnosti letjeli smo na pet tisuća metara i jednom nam je ranjenik kolabirao jer nismo imali nego jednu bocu kisika, srećom je spašen. Znali smo sletjeti u Kiseljak na igralište po snijegu do koljena. Tamo je u Domu zdravlja operirao kirurg dr. Finci, koji je izbjegao iz Sarajeva, najvažnije mu je bilo da mu donesem novine, bez obzira od kada su – kaže dr. Begić, koja je 2000. godine dobila specijalizaciju iz neurologije, potom je radila u Institutu pomorske medicine, a od 2011. u Klinici za neurologiju KBC-a Split.
Terapija uz šterike
Dr. Dušanka Matetić rat je dočekala u šibenskoj vojarni na Mandalini, gdje je radila u vojnoj ambulanti, no čim se zapucalo, vratila se kući.
- Srela sam Anđelku, koja mi je pričala kako je na terenu i pitala me hoću li doći. Pripreme za teren sam prošla s medicinskom sestrom Esmom Juras koja je ostala u Ceri, a ja sam stigla na Moseć u prvom mjesecu 1992. godine. U mom timu bili su medicinska sestra Sanda, bolničarka Sandra, po struci grafička dizajnerica i bolničar Miško, u civilnom životu konobar. Prve noći, a smjene su se radile uvijek noću, odmah je bilo naopako.
Iz kuće u koju sam se smjestila "deložirali" su me vojnici. I tako stojim sama u mrklom mraku, ne znam gdje sam niti koga poznajem, kad je naišao zapovjednik: "Šta radiš ovdje?" Smjestio me u zapovjedništvo i tek što sam negdje zalegla, poziv: "Doktore, trči!" Vojnik je dobio napad gušterače, njih dvadeset ga okružilo, sve pod šterikama.
Cijelu noć sam mu davala terapiju i u zoru su mu bolovi popustili. Moseć je bio prva crta obrane i sanitet je napuštao teren samo u slučaju ranjavanja. Sve ostale ozljede i bolesti, poput udaraca, iščašenja, zubobolje, upala... rješavali smo na terenu tijekom noći, a danju smo ih po potrebi transportirali u bolnicu... Jednom smo na nosilima transportirali ranjenika, nije bio teže ozlijeđen, kad je u blizini pala granata, ranjenika su u panici ispustili u drače i tek se tako ozbiljnije ozlijedio - navodi dr. Matetić.
Najteža uloga
Nakon akcije Maslenica 1993. stigla je na zadarsko ratište.
- Najprije sam bila smještena u napuštenom srpskom selu Pavići, bila sam jedina žena u satniji. Nas desetak spavalo je u istoj prostoriji, svako u svojoj vrići, na podu, kao srdelice. Mene su smjestili u kantun, tako da kada bi me noću zvali na intervenciju, trebala sam sve preskočiti da izađem iz sobe. Nekon ranjavanja kolege Stanka prebačena sam u Poličnik, u jednoj smjeni je bila Vesna, a u drugoj ja, a na zadarskom bojištu bile su i dr. Jasna Bratinčević i dr. Gordana Mirnić. Granatiralo se svaki dan i, nažalost, puno je naših boraca ginulo - ističe dr. Matetić.
- Kad bismo odradile 15-dnevnu smjenu na ratištu, radile smo u sanitetu u Lori, ali i imale i najtežu obvezu, puno mučniju od užasa ratišta, obavještavale smo obitelji da su im djeca poginula. U tim trenucima bismo više voljele da smo na prvoj liniji nego u toj ulozi - iskrene su.
Ove junakinje koje su u rat krenule kao djevojke nisu tražila ni dobile nikakve privilegije, specijalizirale su kao i svi ostali, do danas rade u svojim strukama, a od strašnih ratnih dana ostale su im samo uspomene i činovi: dr. Medvidović je pukovnica, a ima i odličje trolista za junačko djelo, dr. Rogulj je brigadirka, dr. Begić pukovnica, a dr. Matetić natporučnica. Ponosne su majke desetero djece.
Čuvanje uspomene
- Ispričale smo naša ratna iskustva ne da bismo se promovirale, jer nismo ni do sada, nego da se sačuva uspomena na stotine sličnih koji su dobrovoljno krenuli u rat ne razmišljajući što ih tamo čeka niti hoće li se živi izvući. Znale smo samo da treba pomoći domovini i našim momcima koji su bili u pogibelji. Zahvalnost za naš predani rad su susreti s nekadašnjim pripadnicima ratnih postrojbi i njihovim obiteljima. Ljubav prema domovini iznjedrila je pobjedu usprkos lošoj opremljenosti i improvizacijama, ali nikad nauštrb ljudskih života - zaključuju naše sugovornice.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....