L‘amour, l‘amour

Dominique Epain: U Dalmaciju me dovela ljubav iz mladosti, a onda sam se zaljubila u Split i odlučila ostati

 Jakov Prkić/Cropix

Dominique misli da spoj planine i mora sigurno ima neki čaroban utjecaj na naš duh, ali nju su do Dalmacije doveli sentimenti.

– L'amour, l'amour – smije se nekadašnja direktorica jedne farmaceutske tvrtke iz Limogesa u središnjoj Francuskoj. Otkriva da ima nešto više od 60 godina i evo njezine priče:

– Na Visu sam kao turistkinja 1975. godine upoznala mladića Nikolu, u čijoj sam obiteljskoj kući ljetovala. Bila je to mladenačka ljubav, sljedećeg ljeta opet sam došla i malo smo putovali po bivšoj Jugoslaviji.

Nema povratka

Poslije smo ostali u kontaktu, bila je to epistolarna veza, a zadnje pismo koje sam od njega primila stiglo je 1983. godine. No, otada smo oboje krenuli svojim životom i godinama nismo imali pojma jedno o drugome. Poslije se pokazalo da oboje imamo obitelji, ali smo i razvedeni.

A onda, prije tri godine kada sam otišla u mirovinu, sređivala sam privatnu arhivu i naletjela na to njegovo posljednje pismo na kojem je bila vidljiva i njegova splitska adresa. Tada sam odlučila pronaći svoga Nikolu. U tome mi je pomogla Francuskinja koja radi za jednu agenciju u Zadru, zamolila sam je da provjeri je li Nikola živ i je li još uvijek na toj adresi. Molila sam je i da provjeri iznajmljuje li i dalje njegova obitelj na Visu apartmane. I tako, ona mi jedan dan javlja: "Pronašla sam tvog Nikolu, a imam i njegov broj!" Počeli smo se ponovo dopisivati, na engleskom jer on ne zna francuski – otvorena je Dominique.

Stigla je, kaže, lani u srpnju i tada se drugi put zaljubila u Split i Nikolu.

Kaže da su danas ipak samo dobri prijatelji i ništa više od toga. Ali s našim je gradom otpočela divnu trajnu vezu i zasad se ne namjerava vraćati u Francusku. Smjestila se u stanu u Palači s pogledom na more. Mirovina joj je dovoljna za pristojan život, obožava kupovati na glavnom Pazaru, na ribarnici, sama kuha, voli Marjan, šetnje uz more... More joj daje osjećaj slobode i smiruje je. Obožava Kašjune.

image
Jakov Prkić/Cropix

– Ova je zemlja lijepa i zbog svojih boja, a posebno je volimo zbog mirnoće i snage koja iz nje izvire i to je zarazno. Ljudi su simpatični, obiteljski vezani, volim gledati djedove i bake s unucima na Rivi... Posebno mi je važan osjećaj sigurnosti – zaključila je Dominique. Sviđa joj se hrvatski jezik, pokušava naučiti što više riječi.

– Muškarci i žene imaju tople i duboke glasove i to me također očarava.

Nema žurbe

– Strudel od jabuka – izgovara na hrvatskom i dodaje kako zna gdje se prodaje najbolji u gradu. Ah, da, Francuzima u Splitu nedostaju slastice, ali sviđaju im se krafne i fritule.

Dominique je primijetila da mladi ovdje vole rock, ali su vezani i uz ritam svojeg folklora.

– Imam dojam da ovdje postoji izvjestan odmak, kao neko kašnjenje u odnosu na druge, ali tako misliti bila bi velika pogreška jer uviđam da postoji društvenost i obzir prema drugom. Hrvatska korača sigurnim korakom, ali se pri tome ne žuri i to je dobro, jer kad vidimo što se sada događa drugima, nema potrebe za žurbom.

Zašto Francuze privlači Split

Zašto Francuze privlače Split i njegova okolica u kojima žele ostati dulje vrijeme pa i trajno?

– Dolaze mi non-stop i sve ih je više, neki žele učiti hrvatski, a mi im objašnjavamo da se ovdje uči francuski – govori nam najpoznatiji splitski Francuz Gerard Denegri.

Uviđa da nikad nije bilo ovoliko interesa za život u Splitu i pretpostavlja da njegove sunarodnjake ovdje privlače sporiji tempo života i klima, a vjerojatno i mediteranski temperament u kojemu pronalaze bliskost.

Ove veljače obilježava se stoljeće Francuskog instituta u Hrvatskoj, prvi je osnovan u Zagrebu, a već godinu nakon i u Splitu gdje se, doduše u nekom drugom obliku, zadržao do danas.

Eno je Alijansa još u Marmontovoj i malo koji Francuz, a pogotovo onaj koji se naumio u našem gradu dulje zadržati, nije pokucao na njezina vrata.

– Oni su oduševljeni, kad pronađu našu alijansu kao da su pronašli djelić francuskog teritorija – govori Denegri koji ih zbog toga, manje-više, svih poznaje.

Uputio nas je na njih petero. Svi imaju pomalo sličan motiv za dolazak k nama, a životne priče i profesije su im različite. Upoznali smo tako dvije umirovljenice i dvoje mladih te sredovječnog, mnogima već dobro poznatog, pekara iz Kaštela.

Oni su Dominique Epain, Betty Flores, Lison Chapon i Pierre Alouis, te Bruno Alloro koji je oženjen Vanjom Bezjak.

Dominique je u Dalmaciji pronašla mješavinu istoka i zapada, ali iako je, kako kaže, na raskršću mnogih utjecaja, ova zemlja ima veliku snagu i identitet. Bruno govori da ga Hrvatska podsjeća na ono što je nekada bila njegova domovina, pritom misleći na ogroman priljev migranata.

Oduševljava ih postojanost tradicije jer boli ih, kažu, što francuska tradicija uzmiče pred utjecajima doseljenika. Zar to ne govori o liberalnom i otvorenom francuskom društvu?

Da, reći će vam, ali procjenjuju da je ugrožena njihova svjetovna država, na koju su desetljećima ponosni, jer se previše otvorila religijskim utjecajima, poglavito islamskom.

Kad žele pojednostaviti, kazat će da su Francuzi naprosto učinili previše ustupaka u ime svoje demokratičnosti. U nekim gradovima, primjerice, sve je manje fizerskih salona koji primaju i žene i muškarce jer se to ne uklapa u islamsku vjeru.

Većina "naših" Francuza ističe sigurnost življenja u Hrvatskoj, ležernu komunikaciju na ulicama i trgovima. Sviđa im se, kažu, i obiteljska povezanost, izostanak pritiska i stresa.

Ukratko, oni su očarani pa nam malo toga zamjeraju, a nije da ne bismo zaslužili.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
07. studeni 2026 20:31