Dominique Epain: U Dalmaciju me dovela ljubav iz mladosti, a onda sam se zaljubila u Split i odlučila ostati

Dominique misli da spoj planine i mora sigurno ima neki čaroban utjecaj na naš duh, ali nju su do Dalmacije doveli sentimenti.

– L'amour, l'amour – smije se nekadašnja direktorica jedne farmaceutske tvrtke iz Limogesa u središnjoj Francuskoj. Otkriva da ima nešto više od 60 godina i evo njezine priče:

– Na Visu sam kao turistkinja 1975. godine upoznala mladića Nikolu, u čijoj sam obiteljskoj kući ljetovala. Bila je to mladenačka ljubav, sljedećeg ljeta opet sam došla i malo smo putovali po bivšoj Jugoslaviji.

Nema povratka

Poslije smo ostali u kontaktu, bila je to epistolarna veza, a zadnje pismo koje sam od njega primila stiglo je 1983. godine. No, otada smo oboje krenuli svojim životom i godinama nismo imali pojma jedno o drugome. Poslije se pokazalo da oboje imamo obitelji, ali smo i razvedeni.

A onda, prije tri godine kada sam otišla u mirovinu, sređivala sam privatnu arhivu i naletjela na to njegovo posljednje pismo na kojem je bila vidljiva i njegova splitska adresa. Tada sam odlučila pronaći svoga Nikolu. U tome mi je pomogla Francuskinja koja radi za jednu agenciju u Zadru, zamolila sam je da provjeri je li Nikola živ i je li još uvijek na toj adresi. Molila sam je i da provjeri iznajmljuje li i dalje njegova obitelj na Visu apartmane. I tako, ona mi jedan dan javlja: "Pronašla sam tvog Nikolu, a imam i njegov broj!" Počeli smo se ponovo dopisivati, na engleskom jer on ne zna francuski – otvorena je Dominique.

Stigla je, kaže, lani u srpnju i tada se drugi put zaljubila u Split i Nikolu.

Kaže da su danas ipak samo dobri prijatelji i ništa više od toga. Ali s našim je gradom otpočela divnu trajnu vezu i zasad se ne namjerava vraćati u Francusku. Smjestila se u stanu u Palači s pogledom na more. Mirovina joj je dovoljna za pristojan život, obožava kupovati na glavnom Pazaru, na ribarnici, sama kuha, voli Marjan, šetnje uz more... More joj daje osjećaj slobode i smiruje je. Obožava Kašjune.

Jakov Prkić/Cropix

– Ova je zemlja lijepa i zbog svojih boja, a posebno je volimo zbog mirnoće i snage koja iz nje izvire i to je zarazno. Ljudi su simpatični, obiteljski vezani, volim gledati djedove i bake s unucima na Rivi... Posebno mi je važan osjećaj sigurnosti – zaključila je Dominique. Sviđa joj se hrvatski jezik, pokušava naučiti što više riječi.

– Muškarci i žene imaju tople i duboke glasove i to me također očarava.

Nema žurbe

– Strudel od jabuka – izgovara na hrvatskom i dodaje kako zna gdje se prodaje najbolji u gradu. Ah, da, Francuzima u Splitu nedostaju slastice, ali sviđaju im se krafne i fritule.

Dominique je primijetila da mladi ovdje vole rock, ali su vezani i uz ritam svojeg folklora.

– Imam dojam da ovdje postoji izvjestan odmak, kao neko kašnjenje u odnosu na druge, ali tako misliti bila bi velika pogreška jer uviđam da postoji društvenost i obzir prema drugom. Hrvatska korača sigurnim korakom, ali se pri tome ne žuri i to je dobro, jer kad vidimo što se sada događa drugima, nema potrebe za žurbom.