Ukrajinski rat skrivila je Amerika, širenje NATO-a prema Rusiji najveća je greška SAD-a, u čijoj vladi ima puno luđaka spremnih riskirati nuklearni rat – to su akcenti senzacionalnog intervjua koji je čuveni američki ekonomist Jeffrey Sachs nekidan dao američkom TV voditelju Tuckeru Carlsonu, poznatom po nedavnom intervjuu s ruskim predsjednikom Vladimirom Putinom.
Prije no što prenesemo ključne dijelove tog intervjua, možda je korisno ukratko predstaviti Jeffreya Sachsa, pogotovo za one koji Carlsonove goste jednoznačno trpaju u ladicu desničarskih maloumnika i sumanutih teoretičara zavjere: ovaj profesor sa Sveučilišta Columbia ni približno ne spada u takve tipove.
To je lako dokazati: koji bi desničar život posvetio smanjenju društvenih nejednakosti i okončanju globalnog siromaštva, kao što to čini Sachs, višedesetljetni ekspert UN-a za održivi razvoj i čovjek koji je od 2001. do 2018. bio posebni savjetnik više glavnih tajnika UN-a za ostvarenje Milenijskih razvojnih ciljeva -smanjenja ekstremnog siromaštva, gladi i bolesti u svijetu?
Ako je tako, zašto je onda Sachs taj eksplozivni intervju dao desničaru i sumnjivom tipu Carlsonu, a ne New York Timesu, CNN-u ili nekom drugom relevantnom američkom mainstream mediju?
Teško bi se ijedan glavni američki i zapadni medij usudio objaviti ono što Sachs govori, jer to što Sachs govori potpuno destruira zapadni narativ o uzrocima rata u Ukrajini.
A zašto ga američka vlada uopće pušta da tako javno ismijava njen antiruski narativ? Zašto ga svojom moćnom propagandnom mašinerijom ne diskreditira kao, recimo, političkog maloumnika i sumanutog teoretičara zavjere?
Zato što ne može. Iz najmanje dva razloga.
‘Vjerojatno najvažniji ekonomist na svijetu‘
Prvo, Jeffrey Sachs je jedan od rijetkih američkih i svjetskih genija, što mu ni oponenti ne osporavaju. Kao „čudo od djeteta” prepoznat je dok je studirao na Harvardu: s 25 godina je docent, s 27 izvanredni profesor, a s 28 postaje jedan od najmlađih redovnih profesora tog prestižnog američkog sveučilišta.
Godine 1993., prije svoje četrdesete, doživio je da ga New York Times proglasi „vjerojatno najvažnijim ekonomistom na svijetu”. Časopis Time više ga je puta uvrstio među 100 najutjecajnijih osoba na svijetu, a Vijeće za međunarodne odnose Amerike (WACA) proglasilo ga je jednim od „500 najutjecajnijih ljudi na polju vanjske politike”.
Ovo zadnje može začuditi: kako jedan ekonomist, makar i genijalni, može biti značajan faktor na polju vanjske politike?
Tu dolazimo do drugog razloga zbog kojeg je Sachsa teško diskreditirati, ako ne i nemoguće: on je „svjetska faca”, poznat i priznat u ključnim tijelima globalne zajednice kao savjetnik Svjetske zdravstvene organizacije (WHO), Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda (MMF), Organizacije za ekonomsku suradnju i razvoj (OESS), Razvojnog programa UN-a...
Kao višedesetljetni UN-ov ekspert i savjetnik obišao je planet mnogo puta i postao neka vrsta „svjetskog državnika” i neformalnog „globalnog diplomata” koji ima osobne kontakte s brojnim svjetskim liderima i jednako su mu otvorena vrata čelnika zemalja Trećeg svijeta i svih američkih administracija. Na njegove telefonske pozive - kako ćemo vidjeti kasnije iz sažetka intervjua s Carlsonom – javljaju se najviši dužnosnici Bijele kuće.
Poziv iz Bolivije
Možda bi, za bolje razumijevanje političkog značaja Jeffreya Sachsa, bilo važno ukratko opisati kako je to jedan američki ekonomist postao bitna vanjskopolitička figura u svijetu, neovisno o smjeni američkih administracija. Sve je počelo 1985. jednim telefonskim pozivom iz Bolivije.
Sachs je tada tek napunio 30 godina, a Bolivija je imala inflaciju od 14.000 posto. Ipak, taj poziv bolivijske vlade, na koji se
mladi profesor Harvarda odazvao, urodio je plodom: zahvaljujući njegovim ekonomskim savjetima i uputama, ta golema inflacija je u kratkom roku stabilizirana.
Tako je Jeffrey Sachs postao slavan i izvan akademskih krugova. Sljedećih deset godina ekonomski je savjetnik niza vlada u Latinskoj Americi, Istočnoj Europi i post-sovjetskom prostoru: 1989. savjetuje Poljsku, 1991. Sloveniju, 1992. Estoniju...
Stariji čitatelji sjetit će se da je tih godina Sachs znao banuti i u Jugoslaviju, na poziv posljednjeg jugoslavenskog premijera Ante Markovića – legenda kaže da je zahvaljujući i Sachsovim savjetima Marković uspio suzbiti inflaciju u Jugoslaviji.
Početkom 90-ih Sachs se angažira u postkomunističkim zemljama Istočne Europe i nestalog SSSR-a, gdje se umnogome po njegovim uputama odvija ekonomski prijelaz s marksizma-lenjinizma na tržišno gospodarstvo. To uključuje i Rusiju: Sachs je bio u bliskim odnosima i s posljednjim vođom SSSR-a Mihailom Gorbačovom, i s prvim predsjednikom Rusije Borisom Jeljcinom.
Ambiciozan tip
U toj prvoj polovini 90-ih zapadni kapitalisti su aplaudirali Sachsu, dok ga je lijeva kritika prozivala za socijalni kaos koji je brzo uvođenje kapitalizma izazvalo u zemljama Istočne Europe. Kanadska autorica Naomi Klein optužit će ga kao jednog od glavnih arhitekata „kapitalizma katastrofe”, jer su nakon njegovih ekonomskih preporuka u Boliviji, Poljskoj i Rusiji milijuni ljudi završili na ulici.
Čini se da su te kritike kosnule Sachsa, jer od kraja 90-ih njegov se fokus širi na pitanja globalnog ekonomskog razvoja i održivog razvoja, a naročito na borbu protiv siromaštva u svijetu. Kao „putujući ambasador” UN-a savjetuje vlade zemalja Trećeg svijeta i optužuje bogate zemlje, MMF i međunarodne bankare da su odgovorni zbog toga što se Treći svijet presporo izvlači iz siromaštva.
Zapadni kapitalisti više mu toliko ne aplaudiraju, pogotovo otkad je kao pozitivne primjere borbe protiv siromaštva počeo isticati Kinu i Indiju, a pogotovo otkad naglašava da je Kina u zadnja dva
desetljeća iz ekstremnog siromaštva izvukla stotine milijuna ljudi.
„Upravljanje Afrikom je loše, jer vidimo da je Afrika siromašna”, piše u knjizi „Kraj siromaštva” (2005.), u kojoj tvrdi da se uz „ispravnu politiku” i „ključne intervencije” ekstremno siromaštvo - definirano kao život s manje od jednog dolara dnevno - može iskorijeniti u roku od 20 godina.
Reći će netko: nije li taj tip malo previše ambiciozan?
Odsustvo ega
„Njegov krajnji cilj je promijeniti svijet - ‘zakriviti povijest‘, piše kanadsko-američka novinarka Nina Munk u knjizi „The Idealist”, biografskom prikazu Jeffreya Sachsa. Kako već i naslovom sugerira, Sachs je i u svojoj 70. godini ostao idealist koji ozbiljno misli da svojim ekonomskim mjerama može poboljšati svijet.
Opisujući kako se uzdigao od „čudnog akademika” do „slavnog javnog intelektualca”, Munk kao Sachsovu specifičnu karakteristiku ističe odsustvo ega, te citira ljude iz njegova unutarnjeg kruga, koji ga smatraju „nesebičnim genijem koji je sklon osporavanju ortodoksija”.
Možemo naslutiti da upravo to „odsustvo ega” čini Sachsa pogodnom osobom za njegov jedinstveni status „ambasadora svijeta”, koji mu je, među ostalim, omogućio da postane relevantan politički faktor i da iz prve ruke bude upoznat s ključnim svjetskim zbivanjima, uključujući i s genezom ukrajinskog rata.
Ovaj je opširni uvod bio potreban kako bi čitatelj stekao sliku o Jeffreyju Sachsu i razumio zašto je njegov intervju Tuckeru Carlsonu odjeknuo svijetom. Intervju traje dva i pol sata, a mi smo za potrebe ovog teksta razmatrali samo dijelove vezane za rat u Ukrajini.
Voditelj Carlson u uvodu pušta snimke najvažnijih ljudi Amerike – od predsjednika Joea Bidena i potpredsjednice Kamale Harris, do ministra obrane Lloyda Austina i donedavnog šefa vojske, generala Marka Milleya – koji redom u opisima ruske agresije na Ukrajinu koriste izraz „ničim izazvana”.
- Zaista smo to čuli mnogo puta – komentira Sachs, otkrivši da je zamolio svog pomoćnika da istraži koliko puta je u razdoblju od veljače 2022. do veljače 2023. taj izraz korišten u kolumnama „New York Timesa”.
- To je bilo 26 puta: „ničim izazvano”. Naravno, ništa se nije desilo ničim izazvano. To je način da lijena osoba izbjegne da promisli o tome što se zapravo događa. I to je vrlo opasno, jer je pogrešno. Potpuno iskrivljuje stvarnu sliku događaja i dovodi do nerazumijevanja zamke koju smo sami sebi postavili, da SAD gura Ukrajinu sve dublje i dublje u taj beznadni kaos u kome se sada nalazimo – kaže Sachs.
‘Velika šahovska ploča‘
Izlažući genezu ukrajinskog rata, Sachs ukazuje na povijesni kontinuitet nastojanja zapadnih sila da Rusiju zauzdaju osvajanjem Krima, što je još 1853. u Krimskom ratu pokušala Britanija, a posljednjih 30 godina, kako kaže, širenjem NATO-pakta pokušava Amerika.
- U suštini sve je počelo vrlo jednostavno, a to je da je američka vlast rekla: „Mi ćemo prevesti Ukrajinu na našu stranu i pojavit ćemo se neposredno na toj 2.100 kilometara dugačkoj granici s Rusijom. Postavit ćemo svoju vojsku i NATO i možda projektile gdje god to poželimo, zato što smo mi jedina supersila u svijetu i možemo raditi što god hoćemo” – kazuje Sachs.
Pritom objašnjava da je „takav stav zapravo zauzet još mnogo ranije, prije 170 godina”, kada su „Britanci imali tu ideju da se Rusija prvo opkoli u crnomorskom regionu i da na taj način Rusija prestane biti velika sila”.
- Britanci su nas naučili onome što sada znamo o imperiju i oni su nam dali tu ideju. Rusiji je potreban izlaz. Potreban joj je izlaz na Bliski istok. Potreban joj je izlaz na Mediteran. Opkolite Rusiju i Crno more i na taj način ćete joj dodijeliti status zemlje drugog ili trećeg reda. Zbig (Zbigniew, op. a.) Brzezinski, jedan od naših vodećih geostratega sadašnjeg vremena, napisao je
1997. godine: „Idemo to sprovesti u djelo. Idemo osigurati da suštinski opkolimo Rusiju u crnomorskj regiji” - navodi Sachs.
Američki ekonomist tu misli na knjigu „Velika šahovska ploča”, koju je Brzezinski – bivši savjetnik za nacionalnu sigurnost SAD-a - objavio 1997. godine, a u njoj izlaže geopolitičku strategiju koju SAD mora slijediti kako bi i u 21. stoljeću zadržao globalni primat. U toj strategiji ključna točka je kontrola nad Euroazijom, za što je nužno ovladavanje Crnim morem i slabljenje Rusije putem „otimanja Ukrajine”.
‘Ako Rusiju učinimo nebitnom...‘
- Dobili su tu ideju da će NATO proširiti tako da svaka zemlja u regiji Crnog mora oko Rusije postane NATO zemlja. Tada je Turska bila NATO, ali mi smo rekli: „U redu, pridobit ćemo Rumunjsku i Bugarsku, dobit ćemo Ukrajinu i dobit ćemo Gruziju.” To nije u sklopu NATO-a, Sjevernog Atlantika. To je skroz tamo na krajnjem istoku crnomorske regije. Ljudi mogu pogledati kartu. Ali rekli smo: „Da, i Gruziju ćemo učiniti dijelom NATO-a” - kaže Sachs.
Rezimirajući razloge takve američke strategije, Sachs ističe da je Brzezinski tu „bio vrlo jasan”, odnosno da je Bijeloj kući jasno predočio kako je to „naš način da suštinski vladamo Euroazijom”.
- Ako možemo biti dominantni u regiji Crnog mora, onda od Rusije ne ovisi ništa. Ako Rusiju učinimo nebitnom, onda u suštini možemo kontrolirati Euroaziju, i to sve od Europe do Centralne Azije, a zatim preko našeg utjecaja možemo uraditi istu stvar u Istočnoj Aziji. I to je američka unipolarnost. Mi upravljamo svijetom. Mi smo hegemon. Mi smo jedina supersila. Nitko nam ne može parirati. Dakle, to je ideja – izlaže Sachs.
Na Carlsonovo pitanje zašto State Department percipira Rusiju kao toliku prijetnju, američki ekonomist odgovara usporedbom s dječjom igrom „Riziko”, u kojoj igrači streme da svoje figure postave na što veći dio svijeta.
- Pročitajte radove američkih stratega, je li u pitanju Zbig Brzezinski, koji je bio vrlo umjeren, ili „neokoni”, koji nam vode
vanjsku politiku posljednjih 30 godina. Neokonzervativci su vrlo izričiti: SAD mora biti neprikosnovena supersila na svakom mjestu u svijetu, u svakoj regiji. Moramo dominirati – kaže Sachs.
‘Ali rekli smo Gorbačovu...‘
Na ovom mjestu slavni znanstvenik je ustvrdio da opisana uloga „svjetskog policajca” predstavlja „prilično opterećenje za nas Amerikance”, posebno s obzirom na to da sami neokonzervativci priznaju kako „to podrazumijeva mnogo ratova”.
- Po mom mišljenju, to je malo sumanuto, ali njihova ideja je bila da nakon raspada Sovjetskog Saveza mi upravljamo svijetom. Ako se vratimo na Rusiju, ideja je bila: „Rusija je slaba, pala je. Mi smo jedina supersila. Oni su na leđima ili na koljenima. I sada možemo pomjeriti NATO gdje hoćemo i možemo ih opkoliti” – priča Sachs.
Koristeći spoznaje koje je tih godina pokupio „s terena”, američki ekonomist potom Carlsonu iznosi tadašnju rusku reakciju na prve najave širenja NATO-a, koja je bila izrazito negativna. Ali to, kako kaže, nije utjecalo na Washington.
- Bio sam angažiran tih godina, uključen u rad u vezi s Rusijom i centralnom Europom. Amerika je imala stav: „Ne čujemo vas, radimo što hoćemo.” Nastavili su gurati tu ideju tokom 1990-ih. Neki ljudi su rekli: „Ali mi smo rekli Gorbačovu i rekli smo Jeljcinu da se uopće nećemo širiti.” A odgovor: „Ma hajde, Sovjetski Savez je gotov. Možemo raditi što hoćemo. Mi smo jedina supersila.” Clinton je prihvatio to stanovište. To je bila linija Madeleine Albright (tadašnja državna tajnica SAD-a). I tako je počelo širenje NATO-a - iznosi Sachs genealogiju današnjih posljedica.
Najveća greška
Ovdje američki ekspert podsjeća da je i tada, krajem 90-ih, u Washingtonu bilo umnika koji su upozoravali da takva strategija približavanja Rusiji ne može završiti dobro, i da od takve strategije treba odustati.
- I naši najsposobniji diplomati, a imali smo diplomate u to vrijeme, nemamo ih više, ali smo imali diplomate kao što je George Kennan, rekli su: „Ovo je najveća greška koja se može napraviti” - podsjeća Sachs.
Što se tiče tadašnjeg američkog predsjednika Billa Clintona i njegove odgovornosti za širenje NATO-a, Sachs je ocijenio da Clinton „nikad ni o čemu nije sistematski promišljao”.
- Zatim je Brzezinski u članku iz 1997. u časopisu „Foreign Affairs”, koji je svojevrsni glasnogovornik vanjske politike, napisao strategiju za Euroaziju, gdje je izložio točan vremenski okvir za ovo širenje moći. I rekao je da će krajem 1990-ih biti zahvaćena Srednja Europa: Mađarska, Poljska, Češka. Početkom 2000-ih pridružit ćemo baltičke države. To je sada blizu Rusije. Od 2005. do 2010. pozvat ćemo Ukrajinu da postane dio NATO-a. Dakle, ovo nije bila neka neozbiljna stvar. Ovo je bio dugoročni plan zasnovan na dugoročnoj geostrategiji – kazuje američki ekonomist.
‘Opkoljavamo Rusiju!‘
Potom Sachs evocira reakcije tadašnjeg ruskog vrha, koji je, kako kaže, nakon okončanja Hladnog rata imao posve suprotne vizije budućih rusko-američkih odnosa, temeljene na stavu da Moskva nije poražena u Hladnom ratu, nego ga je odlučila prekinuti u interesu mira i suradnje.
- Znam to sigurno, jer sam tih godina bio tamo, znam što je želio Gorbačov, što je želio Jeljcin. Govorili su: „Želimo okončati Hladni rat. Želimo postati dio svjetske privrede. Želimo biti normalno društvo povezano s vama, povezano s Europom, povezano s Azijom.” A Amerika je rekla: „Pobijedili smo. Vi samo radite sve što vam mi kažemo, a mi ćemo odrediti kako će se uklapati dijelovi slagalice.” I tako, ranih 2000-ih dolazi Putin – priča Sachs.
Iz perspektive aktualnog ruskog radikalnog zaokreta prema Istoku, danas je teško i povjerovati da je Putin prvih godina vlasti bio gorljivi pristaša ruskog približavanja Europi. Ali Sachs je svjedok vremena.
- Poznajem ljude, pažljivo pratim događaje, u nekima sam bio sudionik. Putin je bio potpuno za Europu. I za SAD. A to nije nešto o čemu želimo pričati. Ne želimo to priznati, jer ne želimo ništa drugo osim „ničim izazvano”. Dakle, sve je lažno. Ono što mi govorimo, sve je laž – kazuje američki profesor.
Kao bitnu točku u razumijevanju korijena ukrajinskog rata, Sachs navodi i 2004. godinu, kada je u novom proširenju NATO-a u taj savez ušlo sedam zemalja: Latvija, Litva, Estonija, Rumunjska, Bugarska, Slovačka i Slovenija.
- Počinjemo popunjavati crnomorsku regiju preko Rumunjske i Bugarske. Sada to odjednom postaju sjevernoatlantske zemlje. Ali sve je to dio ovog nauma, kao što je napisano, sve je prilično jasno. Opkoljavamo Rusiju – kaže Sachs, navodeći još jednu važnu točku u genealogiji današnjeg rata: poznati Putinov govor na sigurnosnoj konferenciji u Münchenu 2007. godine.
Ni centimetar prema Istoku!
- Putin je 2007. održao vrlo jasan govor u Münchenu, vrlo moćan, vrlo točan, vrlo ogorčen, gdje je rekao: „Gospodo, rekli ste nam 1990. da se NATO nikada neće proširivati. To je bilo obećanje dano predsjedniku Gorbačovu i to je bilo obećanje dano predsjedniku Jeljcinu. I varali ste, varate iznova i iznova, a čak i ne priznajete da ste sve ovo rekli” – sažima Sachs glavnu poruku tog poznatog Putinova govora, te se referira na to sporno obećanje Zapada da se NATO neće širiti na istok.
Američki profesor navodi da je to obećanje „jasno dokumentirano”, da informacije o tome postoje „na tisućama arhivskih siteova”, tako da se „sve može lako provjeriti”.
- James Baker, naš državni tajnik, rekao je da se NATO neće pomjeriti ni centimetar prema Istoku. I to nije bila lakomislena izjava. To je bila tvrdnja koja se ponavljala i ponavljala. Hans Dietrich Genscher, ministar vanjskih poslova Njemačke, ista priča. Nijemci su željeli ponovno ujedinjenje. Gorbačov je rekao: „Mi ćemo to podržati, ali ne želimo da to ide na naš račun.” „Ne, ne,
to neće ići na vaš račun. NATO se neće pomjeriti ni centimetar prema Istoku, gospodine predsjedniče” – prepričava Sachs ključne izjave tog vremena, za koje kaže da su „toliko puta ponovljeno u mnogim dokumentima, mnogim izjavama generalnog tajnika NATO-a, američkog ministra vanjskih poslova, njemačkog kancelara”.
- Sve to sada naravno poriče naša vanjskopolitička bezlična masa, jer mi se ne bismo trebali sjećati ničega. Ne zaboravite, sve je ovo „ničim izazvano” – kaže pomalo sarkastično Sachs.
Izvještaj direktora CIA-e
Govoreći o tom Putinovom govoru iz 2007., američki profesor ističe da su u to vrijeme i europski čelnici o ukrajinskom ulasku u NATO mislili isto što i Rusija.
- Znam od insajdera, na osnovu svog diplomatskog posla koji obavljam, da je Europa govorila SAD-u, europski lideri su govorili: „Ne razmišljajte o Ukrajini. Molimo vas, to nije dobra ideja. Jednostavno se zaustavite” – opisuje Sachs stanje „europskog duha” prije 15 godina.
U tom kontekstu, spominje i tajni izvještaj koji je tadašnji američki ambasador u Moskvi William Burns – sadašnji direktor CIA-e – uputio 2008. iz Moskve u Washington, a koji je „iscurio” u javnost posredstvom Wikileaksa. U tom izvještaju, kojem je Burns dao naslov „Njet znači njet”, sadašnji šef CIA-e tumači američkoj vladi da se ulasku Ukrajine u NATO protive svi slojevi ruskog društva, te savjetuje da se od te avanture odustane.
- Ono što Burns vrlo pronicljivo, razložno prenosi Condoleezzi Rice (tadašnja državna tajnica SAD-a) i Bijeloj kući te 2008. jest to da Ukrajina zaista jest crvena linija: „Nemojte to raditi. Nije riječ samo o Putinu i njegovoj vladi. Riječ je o čitavom političkom establišmentu Rusije.” Da bismo mogli bolje razumjeti cijelu ovu priču, zamislimo da Meksiko kaže: „Smatramo da bi bilo sjajno imati kineske vojne baze na rijeci Rio Grande. Ne vidimo zašto bi SAD imao bilo kakav problem s time.” Naravno, mi bismo u tom slučaju potpuno poludjeli – kaže Sachs.
‘George, nemoj to raditi!‘
Američki profesor potom podsjeća da je te 2008., umjesto da posluša savjete svog ambasadora iz Moskve, tadašnji predsjednik SAD-a George Bush na samitu NATO-a u Bukureštu javno pozvao Ukrajinu u Sjevernoatlantski savez.
- Čitava ta ideja je toliko nevjerojatno opasna i nepromišljena da čovjek ne može shvatiti da se odrasli ljudi mogu tako ponašati. Dakle, kako su mi rekli europski lideri tokom dugog, iscrpnog razgovora, Bush im je rekao: „Ne, ne, sve je u redu. Ne brinite. Razumijem vaš stav u vezi s Ukrajinom.” I onda ode na odmor tokom božićnih praznika i vrati se, kaže: „Da, NATO će se proširiti na Ukrajinu.” I Europljani su šokirani, ljuti: „Što to radite?”
Na ovom mjestu voditelj Carlson postavlja pitanje misli li njegov gost da je Bush takve odluke donosio samostalno, ili je bio pod utjecajem ljudi koji su ga okruživali.
- Ne znam je li to bila CIA ili mu je netko objasnio: „George, ovo je dugogodišnji projekt.” Ali znam da se vratio i rekao europskim liderima: „Učinit ćemo to.” A onda su održali samit NATO-a u Bukureštu, to je bilo 2008., i tada su Europljani, kancelarka Merkel, francuski predsjednik, svi su rekli: „George, nemoj se upuštati u to. Ne radi to. Sve ovo je izuzetno opasno. Nama ne treba niti želimo NATO koji se prostire sve do ruske granice” - priča Sachs.
Prevrat na Majdanu
Opisujući američki hodogram prema „natoizaciji” Ukrajine, Sachs podsjeća da je nakon tog Busheva poziva iz 2008. u ukrajinskom društvu prevagnula anti-NATO većina.
- Što se zbiva? Ukrajinci ne žele proširenje NATO-a. Oni su protiv toga. Javno mnjenje je reklo: „Ne, to je vrlo opasno. Želimo neutralnost, to je sigurnije. Nalazimo se između Istoka i Zapada. Mi ovo ne želimo.” Zato za predsjednika biraju Viktora Janukoviča, koji kaže: „Idemo biti neutralni!” SAD reagira: „Oh, što je dovraga ovo?” Janukovič postaje neprijatelj neokonzervativaca. I
oni počinju raditi kako radi SAD: „Moramo se otarasiti ovog tipa.” I zaista, krajem 2013. Amerika nedvosmisleno izaziva krizu koja postaje pobuna i prerasta u prevrat. I znam, opet iz osobnog iskustva, da je SAD bio duboko umiješan u sve to – kaže Sachs.
Opisujući kako su na tadašnjim demonstracijama na kijevskom Majdanu, koje su završile državnim udarom, među demonstrantima stajali i američki senatori, Sachs povlači analogiju s nasilnim demonstracijama Trumpovih pristaša od 6. siječnja 2021. u Washingtonu, kada su prodrli u Kapitol.
- To je kao kada bi kineski dužnosnici došli 6. siječnja i rekli: „Da, da, krenite!” Razmislite kako bi se nama dopalo da kineski lideri dođu i kažu: „Da, uz vas smo 100 posto!” Američki senatori stoje u Kijevu i govore demonstrantima: „Uz vas smo 100 posto!” Victoria Nuland prolazi i dijeli kolačiće. Ali tu je bilo prisutno mnogo više od kolačića, mogu vam reći. I tako je SAD sklopio zavjeru s ukrajinskim desnicom da zbace Janukoviča i došlo je do nasilnog svrgavanja vlasti treće nedjelje veljače 2014. godine. Tada je počeo ovaj rat – smatra Sachs.
‘Tako CIA radi‘
U nastavku razgovora američki profesor pojašnjava zašto početnom točkom rata smatra državni udar u Kijevu iz veljače 2014., a ne ulazak ruske vojske u Ukrajinu u veljači 2022. godine:
- To je bio nasilni prevrat kojim je zbačen s vlasti ukrajinski predsjednik koji je želio neutralnost, a nasilno je svrgnut. Ljudi iz njegovog osiguranja su mu rekli da će biti ubijen. I tako je odletio u Harkov, i zatim je odletio dalje u Rusiju. Tog dana je SAD odmah, u nanosekundi, priznao novu vladu. To je državni udar. Ovako CIA sprovodi operacije promjene režima. Dakle, tada je ovaj rat počeo – rezolutan je Sachs.
U tim kritičnim trenucima, kako navodi američki znanstvenik, dok se lomila ukrajinska država, Putin je razmišljao prvenstveno o Krimu. Evo kako Sachs opisuje te dane, nastojeći dočarati rusku perspektivu na nasilno rušenje Janukoviča:
- Ruska pomorska baza u Crnom moru, koja je bila predmet Krimskog rata, a na svoj način i ovog rata, u Sevastopolju postoji od 1783. godine. I sada Putin kaže: „O, NATO će ušetati. Ne dolazi u obzir!” I tako su organizirali taj referendum. To je ruska oblast i tu postoji ogromna podrška: „Ostat ćemo uz Rusiju! Ne želimo imati ništa s novom vladom nastalom nakon državnog udara.” Pobuna izbija u istočnim provincijama, u Donbasu, u Lugansku i Donjecku, i izbija mnogo nasilja. Dakle, rat počinje 2014. godine. Stoga, reći da je nešto „ničim izazvano” 2022. malo je bizarno za svakoga tko čita normalne novine, za početak” – kaže Sachs.
Šokantni intervju Angele Merkel
Američki profesor potom analizira Minske sporazume s kraja 2014. i početka 2015. godine, ukazujući da upravo njihov sadržaj negira tezu o imperijalnim ambicijama Rusije kao glavnom uzroku ukrajinskog rata.
- Dva Minska sporazuma je podržalo Vijeće sigurnosti UN-a i u njima se navodi da će mir biti zasnovan na autonomiji regije Donbas. Zanimljivo je da Rusi nisu govorili: „To je naše! Mi to želimo!” Sve ono što se svakodnevno tvrdi, da Putin želi ponovo stvoriti Rusko Carstvo, da misli da je Petar Veliki, da želi zgrabiti teritorij. Ništa slično tome. Štoviše, sve je suprotno tome: „Ne želimo teritorij. Mi samo želimo autonomiju na osnovu sporazuma postignutog s ukrajinskom vladom” – priča Sachs.
Kako je poznato, Minski sporazumi nikad nisu zaživjeli, za što Sachs optužuje američku vladu, koja je, prema njegovim riječima, sabotirala sporazum uvjeravajući nove vlasti u Kijevu da ga ne moraju provoditi, jer ih čeka ulazak u NATO.
- Kažemo im da odbace sporazum koji su potpisali. Odbacujemo svaku vrstu dogovora. Odbacujemo da se nećemo pomjerati ni pedalj prema Istoku – kaže Sachs, podsjećajući da je bivša njemačka kancelarka Angela Merkel u prosincu 2022. „u prilično šokantnom i iskrenom intervjuu” objasnila zašto Njemačka nije pomogla da se sprovedu sporazumi iz Minska, iako je bila među njegovim jamcima.
- Ona je rekla: „Mi smo samo namjeravali osigurati Ukrajincima malo vremena da izgrade svoju vojsku”. Drugim riječima, oni su bili jamci nečega na lažan način. A SAD je u potpunosti lagao u vezi s time – podsjeća Sachs.
Kinezi na rijeci Rio Grande
Kao kronološki posljednju točku u kojoj se rat mogao izbjeći, Sachs navodi rusko-američke pregovore o novoj sigurnosnoj arhitekturi Europe, kada je Rusija u prosincu 2021. i siječnju 2022. tražila da se SAD službeno odrekle uvlačenja Ukrajine u NATO.
- Putin se sastao s Bidenom, a nakon sastanka je stavio na stol nacrt rusko-američkog sigurnosnog sporazuma. Stavio je taj dokument na stol 15. prosinca 2021. godine. To je papir koji vrijedi pročitati. Vrlo razuman dokument. S nekima dijelovima se ne slažem, ali to je dokument o kome se moglo razgovarati, nešto o čemu biste pregovarali. Mislio sam da je srž tog papira bilo zaustavljanje proširenja NATO-a. I osobno sam tada pozvao Bijelu kuću i rekao: „Nemojte započinjati rat oko ovoga” – iznosi Sachs.
- S kime ste razgovarali? - pita ga voditelj Carlson.
- Razgovarao sam s Jakeom Sullivanom (Bidenov savjetnik za nacionalnu sigurnost) i rekao sam: „Nemojte ratovati oko ovoga. Ne treba nam proširenje NATO-a zbog naše sigurnosti. Ustvari, to je suprotno cilju američke sigurnosti. Amerika ne bi trebala biti prisutna na samoj ruskoj granici. Tako ćemo se saplesti i upasti u Treći svjetski rat.” A Sullivan kaže: „Ne, Jeff, ne brini. Neće biti rata. Imamo diplomatski pristup.” Rekao sam: „Jake, ovo je temelj za diplomaciju, pregovarajte” – priča Sachs.
Međutim, Bijela kuća nije uvažila Sachsov savjet, te je u siječnju 2022. odbila ruske zahtjeve. U veljači je Putin napao Ukrajinu.
- Formalni odgovor SAD-a bio je da se o pitanjima NATO-a ne može pregovarati. Ona su samo između NATO zemalja i kandidata za NATO. Nijedna treća strana nema nikakav udio, interes ili mišljenje u ovoj stvari. Stav Rusije je potpuno nevažan. Opet, da upotrijebimo
analogiju, to bi bilo kao kada bi Meksiko i Kina željeli postaviti kineske vojne baze na rijeci Rio Grande, a Amerika se ne bi imala pravo miješati – kazuje Sachs, te nastavlja:
- Priča o „ničim izazvano” je potpuna besmislica, potpuna glupost. To je za ljude koji se ne žele sjećati ili se ne sjećaju ničega prije 24. veljače 2022. godine. Riječ je o 30 godina provokacija i o tome da nismo mogli prihvatiti mir kao rješenje, nijednog jedinog trenutka – kaže slavni američki profesor.
‘Imamo mnogo luđaka u vladi‘
Dosad smo govorili o prošlosti, o tome kako se začeo ukrajinski rat. Ostaje da promotrimo Sachsov pogled na budućnost, prije svega na mogućnost ulaska Ukrajine u NATO, te na moguću nuklearnu eskalaciju između Rusije i Zapada.
- Svaki visoki dužnosnik u SAD-u ili generalni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg govore: „Ukrajina će ući u NATO.” Jednu stvar moraju svi shvatiti: Ukrajina se nikad neće pridružiti NATO-u, a da to ne dovede do nuklearnog rata, jer Rusija to nikada neće dozvoliti. Dakle, svaki put kada to izgovorimo, mi zapravo mislimo: „Rat se nastavlja i još više Ukrajinaca će biti uništeno.
– I spremni smo zbog toga ući u rizik od nuklearnog rata – ubacuje se voditelj Carlson.
- Neki ljudi definitivno jesu, jer su idioti. Zbog toga sam vrlo ogorčen. Slušamo: „Nećemo biti ucijenjeni ovom nuklearnom prijetnjom”, i tako dalje. Pa, dovraga, bolje da budeš zabrinut! Govorimo o suparniku koji ima 6.000 nuklearnih bojevih glava. Mi imamo 6.000 nuklearnih bojevih glava. Imamo mnogo luđaka u našoj vladi. Ja to znam. Dovoljno sam odrastao da to znam, a imam iza sebe preko 44 godine profesionalnog života: u našoj zemlji ima dosta neumjerenih ljudi – ustvrdio je Sachs.
Stalno govorim Bidenu: Nazovi Putina!
Što se tiče eventualnih mirovnih pregovora, a s time završavamo naš prikaz Jeffreya Sachsa i njegovog intervjua, američki profesor
i „globalni diplomat” dao je naslutiti da je u kontaktima i s Kremljom i s Bijelom kućom, pri čemu najveću krivnju za izostanak pregovora pripisuje američkoj strani.
- Razgovaram s vrlo visokim ruskim dužnosnicima. Oni kažu: „Mi želimo pregovarati. Naravno da ćemo razgovarati. Ali Zelenski je to učinio ‘nezakonitim‘.” A SAD kaže: „Mi nećemo činiti ništa što Ukrajinci ne žele.” To je suludo. Kao da se sve ovo zaista događa između Ukrajine i Rusije. Ovdje se radi o SAD-u i Rusiji. To svi moraju razumjeti. Stoga, oni koji moraju razgovarati su Biden i Putin” – tvrdi Sachs, domećući da se kod američkog predsjednika Bidena i osobno zalaže da nazove Putina:
- Stalno govorim Bidenu: „Ako želiš koristiti moj Zoom nalog, molim te iskoristi ga. Posudit ću ti svoj telefon. Nazovi. Započnite pregovore. Ne sviđa mi se što je moja obitelj u opasnosti od nuklearnog rata – kaže Sachs.
Biden ga dosad nije slušao. Možda bi predsjedniku SAD-a netko trebao šapnuti da čak ni Amerika nema previše genija i da je potencijalno poguban grijeh ignorirati savjete tih „ekscentrika”.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....