Mnogi sportaši i sportašice svojim životnim pričama motiviraju i druge. Puno je tu odricanja, krvi, znoja, suza, predanosti poslu, vjere u sebe i slično. Često u potrazi za takvim zvijezdama idemo predaleko pa ne vidimo one koji su nam ispred nosa. Ne vidimo one naše, domaće, čiji životi pišu filmske priče. Mi smo jednu takvu našli u Kaštelima.
Odbojkašice Ribole osvojile su Kup Snježane Ušić, pa eto i više nego dovoljan povod da se napravi priča s kapetanicom i najvjernijom igračicom ‘malenih‘. Dora Matas već je 20 godina u istom dresu, u istom sportu, samo uz mrežu i loptu. Bila je to ljubav na prvi pogled. No, priča ove 30-godišnje sportašice ide puno dalje od same dvorane, iako u njoj provodi najviše vremena. Ako nije na svojim treninzima, onda je u dvorani s mlađim djevojkama u ulozi trenerice.
Ovo je svakako tekst o Dori, ali nije samo za nju. Već za sve one koji su došli do zida i ne vide izlaz, za one kojima je teško te su spremni odustati i diči ruke od svega. Ili pak za one koji su samo lijeni, možda vas malo prodrmamo.
Matas je uz svakodnevne naporne treninge završila dva faksa: diplome u rukama ima s Pravnog i Kineziološkog fakulteta. Međutim, nije to sve, jer i treća je na putu! Upisala je ‘kriminalistiku‘ u Mostaru i davno bi to ona privela kraju da ju nije spriječila ‘viša sila‘.
- Nakon srednje škole, trebala sam ići na studij u Ameriku. No, nisam se na kraju odlučila za taj pothvat, odustala sam u zadnji sekund, jer jednostavno sam osjećala da sam bila premlada. Imala sam tek 17 – počela je Dora pa nastavila:
- Nije više bilo mjesta niti na jednom fakultetu i tako sam upisala ‘pravo‘. Završila sam ga, ali ne vidim se baš u tom području. Trenerica Mirjana me zatim upilala da završim i za trenericu odbojke, tako sam došla do druge diplome. Kao da mi to sve nije bilo dosta upisala sam i treći studij u Mostaru. No, u međuvremenu sam se razboljela. Dobila sam rak dojke, operirana sam tri puta i sada sam na terapiji.
Jača od bolesti
Ako vas ove diplome, medalje i trofeji nisu uzdrmali, onda sigurno hoće nastavak priče.
- Iznenada sam saznala, nakon što sam sama napipala kvržicu. Najprije su mi rekli da nije ništa i imala sam prvu, rutinsku operaciju u Splitu u kojoj su maknuli samo taj dio. Bilo je to 2023. i taman su počele pripreme, u osmom mjesecu, kad su me zvali da moram doći hitno u bolnicu. Znala sam odmah da nije nešto dobro. Tada su mi rekli da je karcinom i da moram skinuti cijelu dojku i limfne čvorove, jer je to sve hormonski ovisno, a ja sam mlada. Srećom, bila je rana faza i nije metastaziralo.
Kakva je reakcija bila?
- Ništa, ja otišla na trening! Ha-ha...
Niste se osjećali loše?
- Sezonu prije sam se znala rušiti. Vjerojatno je to već bio neki simptom, ali nisam ga prepisivala nečemu takvom, mislila sam samo da je umor i iscrpljenost. Tijelo je davalo znakove, ali tražila sam izliku.
Kako ste preživjeli novu operaciju?
- Bila je u 10. mjesecu 2023., a ja sam otišla kao da idem na izlet. Odmah sam rekla treneru da ću se vratiti. Deset dana sam bila u bolnici, četiri dana doma, nakon čega sam odmah došla u dvoranu. No, tu je nastala komplikacija, jer nisam smjela trenirati bar šest mjeseci, ali nisam mogla izdržati. Kako se stalno bacam, pukao mi je implantant pa sam morala treći put po nož.
Onda je uslijedila terapija?
- Da, mislili su hoće li me slati na zračenje ili ‘samo‘ tablete. Srećom, nisam trebala na zračenje, ali i ove tablete su prejake, jer se radi o hormonima, a ja treniram dva puta na dan. Bole me kosti, puna sam podljeva, začepljuju mi se žile i imam milijun simptoma... No, opet drago mi je da nisam na zračenju, jer da mi je kosa otpala, mislim da bi se ubila! Ha-ha – zeza se Dora.
I nije ovo nikakva površnost, već ozbiljan problem kojeg razume žene.
- Kad sam došla na terapiju, prvo pitanje svih žena je: ‘Hoće li meni kosa otpast?‘. To je prirodno, normalno, nama bitno, ženi sve...
Odbojka ju spasila
Kako se sada osjećate?
- Tek sam u prvoj godini terapije, a očekuje me pet. Možda mi i produže. Nekad se ne mogu dići iz kreveta, a moram na dva treninga. Što je najgore ja se svaki put dajem sto posto, do kraja. Da se radi o rekreativnom sportu, bilo bi dobro za moj organizam, ali ovo je ‘mučenje‘. No, to me i spasilo psihički.
‘To‘ je odbojka?
- Da. Ja da sam ostala doma, ne znam što bi bilo. Svi su mi rekli da se ponašam kao da nisam operirana. Što se tiče studija kriminalistike, imam još samo par ispita, ali sam to zamrznula, jer sam se razboljela. Treniram djecu u školi odbojke i po cijeli dan sam u dvorani. To me nekako i spasilo, da ne mislim o ovome. Mislim da se ovakve stvari dogode ljudima koji to mogu izdržati. Oni koji će prihvatiti sudbinu i spremiti se za borbu, a ne mogu to svi.
Već smo napisali kako je Dora od djetinjstva u odbojci, koja ju je kako i sama rekla: psihički spasila. Također, da nije sporta, vrlo vjerojatno bi i oporavak gore prošao.
- Ima ljudi koji misle da je preboljeti rak lako. Prvo, mi u Hrvatskoj nemamo adekvatne uvjete, jer svaka osoba koja se našla u takvoj situaciji treba imati psihološku pomoć, a mi je ne dobivamo. Normalno je da se loše osjećate, a mene je bilo sram plakati i reći da sam tužna. Nisam nikome pokazivala koliko sam loše, ali sam izlaz našla u sportu. Odbojka me spasila, jer da je nije bilo, ne bi izdržala, a i doktori su rekli da sam se dobro oporavila zbog mog bavljenja sportom kroz život – jasno će Dora.
Uistinu inspirativna priča. No, ostavljamo bolest po strani i nadamo se da će se Dora što prije oporavit do kraja te da će terapija prolaziti sa što manje simptoma i posljedica.
Vraćamo se opet na odbojku. Nije se imalo previše vremena za slaviti trofej u Kupu, jer već su na raspored došle prvenstvene utakmice. ‘Malene‘ su u polufinalu, gdje su već odigrale jednu utakmicu sa zagrebačkim Dinamom. Slavile su ‘plave‘ doma 3:0, ali u srijedu 9. travnja (18.00) slijedi uzvrat u Kaštelima.
Etikete
Kad što je već i rekla, Matas je trenerica onih najmlađih. Ne može bez odbojke, a njezino iskustvo potvrdilo je ono na što upozoravaju i ostali u drugim sportovima.
- Djeca ne znaju ni šetati! S grupom od prvog do trećeg razreda u početku uglavnom radimo vježbe koje služe za poboljšanje koordinacijske sposobnosti. Ne baziramo se odbojku, već na osnovne stvari tipa podbacivanje i hvatanje lopte, trčanje, ljestvice, skokove... Oni ne znaju igrati graničara. Stalno su na mobitelima i koncentracija im je loša, a kao i da slabije razume neke stvari, vjerujem da je to sve od previše ekrana. Naučeni su da im je sve servirano i da se ne trebaju potruditi kako bi nešto shvatili. I puno njih živi pod staklenim zvonom, previše ih kontroliraju roditelji. Moji nikad ni nisu bili na utakmici.
Nikad?!
- Ne da im baš. No, sada me mogu gledat na televiziji pa nekad okrenu i onda sestra kaže ‘nemoj, nemoj molim te, ako sazna da ste gledali, poludit će‘. Nisam nikad voljela da se roditelji miješaju u nešto vaše, a posebno ako nisu stručni u tom području. Danas ima previše roditelja koji guraju svoju djecu u nešto u želji da ona ostvare njihov san. To je loše za tu djecu koja na kraju budu iskompleksirana.
Dakle, sam svoj majstor od malena?
- Da, sve sam sama napravila, nitko me nije gurao. Bježala na treninge, plakala bi kad bi mi ih zabranili ili ako bi bila bolesna. Nisam nešto visoka za odbojku, imam samo 171 centimetar, ali srećom za to postoji pozicija libera. Uživam u njoj, obrana mi je najdraži dio igre.
Da razjasnimo onima koji nisu na ‘ti‘ s odbojkom. Libero je onaj igrač koji ima drugu boju dresa, tko zna koliko puta su Doru pitali je li fulala boju. Uz to, na ovoj poziciji ne možete očekivati nekog sporog i tromog. Puno je bacanja, trčanja i požrtvovnosti, za koju ćete rijetko dobit ‘bravo‘. Obično pohvale s tribina idu pucačima, ali nema veze. To je čar ekipe.
Dotaknuli smo se i još jedne stvari. Često je odbojka etiketirana kao ‘ženski sport‘, bude tu i komentara oko dresa, dužine hlačica, sve je to odbojkašicama poznato.
- Svi dolaze na utakmicu radi ženskih, ne zbog odbojke. Oni samo gledaju noge i ‘guzice‘, zbog kratkih hlačica, a nama je to normalno. To je naš dres, iako bi i mi nekad voljele da su malo duže i šire, kao košarkaške ili rukometne. ‘Da nam je barem te gače‘. Toliko puta to kažemo, opušteniji ste u nečemu širem.
Treninzi, pa još treninga i faks. Ima li vremena za privatne stvari i ljubavni život?
- Nemam vremena za dečka, ali me zato previše ljudi ‘maltretira‘ po tom pitanju, ha-ha. Iskreno, što sam starija, mislim da ću ostati sama. Vrijednosti su se promijenile, kod muškaraca i žena, a ja nisam materijalist niti gledam takve stvari. Znam da će me uvijek osuditi na račun izgleda i odmah sam ‘tupasta‘, tražim novce, stave mi etiketu... No, kad me upoznaju shvate da sam normalna.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....