Dr. Granić o danima borbe za afirmaciju RH: Evo zašto su nas Rusi priznali prije SAD-a i zbog čega nam je Island bio važan

Za koji dan, 15. siječnja, obilježit ćemo 30. godišnjicu međunarodnog priznanja Hrvatske, kada su nas priznale sve članice ondašnje Europske zajednice (od studenoga 1993. EU), što je zapravo označilo i konačnu afirmaciju hrvatske samostalnosti. I uvod u seriju priznanja koja su počela stizati sa svih strana svijeta.

Iako su nas prve priznale Slovenija, Litva, Ukrajina i Latvija, koje su i same tada još bile u borbi za svoj status na međunarodnoj sceni, prvo priznanje neke općepriznate države stiglo je - iz Islanda, 19. prosinca 1991. godine. Iz današnje perspektive možda će nekome čudno izgledati i da nas je Moskva priznala prije Washingtona (17. veljače, odnosno, 7. travnja 1992.)...

- Priznanje Islanda je bilo značajno jer je ta zemlja imala odličnu demokratsku reputaciju. Sve su, ustvari, "pogurali" Nijemci, čije je uključenje u priču o našem osamostaljenju bilo presudno. Nijemci su zauzvrat bili benevolentni prema ribarskoj politici Islanda u odnosu na Europsku zajednicu. To mi je otkrio Hans-Dietrich Genscher, tada njemački ministar vanjskih poslova, a kasnije mi je sve potvrdio i njegov islandski kolega Jon Baldvin Hannibalsson – prisjeća se dr. Mate Granić, prvo potpredsjednik Vlade demokratskog jedinstva na čelu s Franjom Gregurićem, potom i naš najdugovječniji ministar vanjskih poslova.

Dramatični dani

- Amerika je, kao velika sila, naprosto bila zaokupljena "Pustinjskom olujom" i događanjima u Iraku i susjednim zemljama. Jednostavno im nismo bili prioritetni predmet interesa. Istina, državni tajnik James Baker je predsjedniku Tuđmanu na sastancima 16. i 17. lipnja te 1991. u Beogradu kazao da ne idemo u donošenje deklaracije o samostalnosti, no mi smo je, bez obzira na to, donijeli 25. lipnja. Isto tako, Baker je rekao i Slobodanu Miloševiću da ne ide u vojnu intervenciju... - podsjeća na te dramatične dane pune neizvjesnosti dr. Granić.

- Ruska federacija je, nakon raspada bivšeg SSSR-a, bila u posebnoj situaciji. Poznato je da Gorbačov još u trećem mjesecu 1991. uskratio podršku Miloševiću za vojnu intervenciju. To je vrijeme kad su Rusi, nakon pada bipolarnog sustava i Belinskog zida, tražili zajednički jezik sa Zapadom, svojevrsni konsenzus – pojašnjava dr. Granić.

T. Brandt/MORH

Tomisalav Brandt

- Zanimljivo da kad sam krajem siječnja 1992. boravio u Helsinkiju zbog ulaska RH u KESS, kasnije OESS; tada mi je američki državni tajnik kazao "Znam koje će vam biti prvo pitanje – Kad ćete nas priznati"? A ja sam uzvratio: "Ne, nego - zašto nas niste do sada već priznali?". On se nasmijao i rekao: "To će se dogoditi u roku od tjedan dana!" Tako je i bilo, poslali su nam Petera Galbraitha. Jednostavno, to je bio proces.

- Dakle, nije se radilo o američkoj politici održavanja statusa quo na prostoru bivše Jugoslavije?, pitamo.

- Ne, jednostavno im nismo bili predmet interesa.

Na pitanje jesmo li uspjeli nakon svih ovih godina održati posebno dobre odnose s tadašnjim ključnim partnerima, dr. Granić odgovara:

Ekonomski interesi

- Mislim da se nismo udaljili ni od Njemačke ni od Amerike. Oni su ostali naši strateški saveznici, kao i Sveta Stolica. Ono što je tu nekima novo, to je možda Francuska, iako treba reći da je i ona nakon ere predsjednika Françoisa Mitterranda, bila izuzetno korektna prema Hrvatskoj. U danima priznanja veliku ulogu je, na primjer, imao francuski kardinal, ministar vanjskih poslova Svete Stolice Jean-Louis Tauran, moj dragi prijatelj koji je nažalost preminuo. Bilo je još velikih prijatelja Hrvatske iz te zemlje...

- Mislite da nas "slučaj Perković" nije udaljio od Njemačke, ili da nam Amerikanci ipak nisu ozbiljnije zamjerili odabir francuskih vojnih zrakoplova, tu je sad i pitanje druge vojne opreme?, pitamo dr. Granića.

- To je niža razina problema... Da, prijateljstvo i partnerstvo treba stalno potvrđivati, ali svatko ima svoje gospodarske i druge interese. Pa Donald Trump je kao predsjednik propitivao odnose s cijelim EU-om i NATO savezom, poništio je klimatski sporazum, to su daleko važnije stvari.

Ali, Hrvatska je u svim strateškim situacijama bila i ostala iskreni američki partner, od zaustavljanja rata u BiH, operacije NATO-a na Kosovu, u Afganistanu, brojnih mirovnih operacija... A ovo što spominjete ipak su tekuće stvari.

Pa sjećam se kad smo imali pitanje nabave Boeinga ili Airbuseva, i predsjednik Bill Clinton i Helmut Kohl i Jacques Chirac intervernirali su kod predsjednika Tuđmana zbog toga! Znate, bitka za ekonomske interese svačije je legitimno pravo.