Dr. Meštrović: ‘Bolnica mi je bila baš sve, i suprugu Mariju sam u njoj upoznao. A danas živim na otoku kao težak‘

Već je skoro godinu i po dana prošlo od odlaska u mirovinu prof. dr. sc. Julija Meštrovića, uvaženog hrvatskog pedijatra, u trenutku umirovljenja ravnatelja splitskog KBC-a u drugom mandatu. Njegov odlazak je bio neočekivan, dr. Meštrović je na sva pitanja odgovarao šutnjom, no splitska i svekolika javnost je rekla svoje. Komentar je dala kroz samo četiri riječi: ‘Julije je pošten čovjek‘. Konstatacija je to u današnjim vremenima osobita i vrednija od suhog zlata.

Znamo da dr. Julija i dandanas, 17 mjeseci od napuštanja bolnice, ljudi na cesti zaustavljaju, pozdravljaju, raspituju se što radi, miruje li u mirovini... Da samo znate koliko ga mladih i starijih pita za zajedničko fotografiranje, selfije... Uvjerili smo se, naime, u to i sami tijekom našeg razgovora u jednom poznatom splitskom ugostiteljskom objektu.

Pitali smo ga za te ulične "ulete", nasmijao se, odgovarajući da ga takve situacije razvedre. Daju mu satisfakciju, dokaz da sve što je čovjek radio u životu ima smisla.

- Često me zaustavljaju roditelji mojih pacijenata ili odrasli koje sam kao djecu liječio. To su za mene posebni trenuci, a činjenicu da taj naš zajednički susret žele sačuvati fotografijom prihvaćam sa zahvalnošću. Možda je to i najveća vrijednost koju možemo životom i radom postići... Meni je, znate, bolnica bila sve. Baš sve. U nju sam ušao 1989. godine. Nije mi bilo svejedno kada san iz nje izašao, jer sam u njoj stvorio svoj život. Živio sam s bolnicom i za bolnicu, a koliko god sam ja njoj dao, toliko je ona i meni uzvratila. Tu sam, na istom odjelu upoznao i suprugu Mariju, ona je neuropedijatrica, išla je malo prije mene u mirovinu. Radio sam s puno dobrih i marljivih ljudi, od mojih starijih kolega učio kako biti dobar liječnik i odgovoran za bolesnike, naše sugrađane. Radio sam i stvarao u timu koji se sam izgrađivao. To su snažne, duboke uspomene - kaže dr. Meštrović.

Prof. dr. sc. Julije Meštrović sa suprugom Marijom, umirovljenom neuropedijatricom, na proslavi 80. rođendana ‘Slobodne‘

Duje Klaric/Cropix

Prof. dr. sc. Julije Meštrović sa suprugom Marijom, umirovljenom neuropedijatricom, u splitskom HNK

Duje Klaric/Cropix

Točno 23 minute do bolnice

Išao je on iz bolnice, ali ne i bolnica iz njega, štoviše, kaže da radi više nego ikada. Završio je hvaljenu knjigu o hitnim stanjima u pedijatriji na engleskom jeziku, aktivan je u Europskom pedijatrijskom društvu, uključen je u organizaciju njihova skupa u Veneciji. Ovog tjedna je bio predavač na kongresu u Istanbulu, idući tjedan je gost na splitskoj tribini na kojoj će se govoriti o zdravstvenim izazovima zdravlja djece u suvremenom svijetu. I dalje puno čita, održava kontakte sa strukom...

- Vratio sam se opet na početak, na ono s čim sam i krenuo, u bazičnu pedijatriju. S kolegicom pedijatricom dr. Brankom Polić i medicinskom sestrom Mirandom Bratim radim u timu za dječju palijativnu medicinu. Odlazimo u obilazak obitelji i pružamo stručnu pomoć i potporu u svakodnevnim teškoćama. Telefon naše sestre je zbog mnogih potreba djece uvijek otvoren, pomaganje obitelji za pomoć djeci je odlučujuća – kaže.

Svakog dana i dalje se diže u šest sati i kreće u obveze. Dan mu je prekratak, satnica određena u minutu. Sjetit će ga se ljudi iz splitske Zvonimirove ulice koji su njega i Mariju svakodnevno susretali na putu za bolnicu. Svako su jutro njih dvoje pješke odlazili na radno mjesto i tako se i vraćali doma; 23 minute točno u jednom smjeru. Po njima su se satovi uštimavali, znali su im to dobacivati ljudi iz dućana pokraj kojih su prolazili. I kasnije, kada je postao ravnatelj, dr. Julije je točno u 7.30 ulazio u bolnicu. Svakog dana, u isto vrijeme, u odijelu, što je posebna priča.

Vojko Basic/Cropix

- Dok sam bio na mjestu ravnatelja bio je to svakodnevni službeni dress code. Istina, volim odijelo i lako ga nosim. Ali također, naučio sam da ljudi od ravnatelja očekuju da izgledom odgovara funkciji i nosio sam ga i zbog ozbiljnosti i odgovornosti. Ne samo zbog odnosa prema drugima, nego osobito prema samom sebi, zbog uređenosti i discipline. Sada ipak imam ležerniji stil, evo vidite da sam u džinsu - veli Meštrović.

Splitski liječnici u svjetskom vrhu

Puno je toga ostalo iza njega, lista stvari koje je za bolnicu napravio je duga. No ono čega se kao najvažnijeg sjeća je osnivanje Zavoda za intenzivno liječenje djece. Najvećim doprinosom doživljava stvaranje vrhunskog tima liječnika i medicinskih sestara.

- To je moj ponos, to su ljudi koji znaju na najbolji mogući način skrbiti o životno ugroženoj djeci, upravo zbog svojih najboljih znanja i vještina u radu. Moji kolege iz Splita mogu otići na bilo koji svjetski odjel i u svemu se uspoređivati s najboljima. I nakon mog odlaska oni su nastavili napredovati, primjenjujući mnoštvo novih metoda o kojima ja nisam ni mogao sanjati dok sam tamo radio. Kao ravnatelj bolnice nastojao sam unaprijediti rad naših stručnjaka. Uveli smo transplantacijski program, od rožnice i krvotvornih matičnih stanica, a sada i transplantacije bubrega. Započeli smo i dovršili mnoge projekte. Imali smo službu kojoj je to bio zadatak. Na svakom bolničkom odjelu bilježili smo napredak, a mnogi naši timovi su danas i ponajbolji u Hrvatskoj. A najviše od svega to je odnos, suradnja s kolegama, osobljem, stručnim vijećem i ravnateljstvom. Bili smo tim i to me čini ponosnim – veli dr. Meštrović.

Kako je sve počelo? Od njegove majke koja ga je usmjeravala, nadajući se da će postati liječnik opće medicine. Držala je da oni znaju sve. Prihvatio je to kasnije u životu, držeći liječnički poziv plemenitim poslanjem, prihvaćajući mogućnost rada na korist sugrađana i općeg dobra.

Tom Dubravec/Cropix

- I to me dovelo do pedijatrije, do ljudi koji su me obilježili na tom putu, starijih kolega prof. Mardešića i docenta Bunete iz Zagreba. Pa do prof. Livija Balarina i primarijus Marije Frlete u Splitu, koji su me doslovce gurnuli u pedijatriju. To su bili veliki učitelji, oličenje onoga što smatramo pedijatrima. Pedijatrima je cilj raditi za dobrobit djece, što uključuje multidisciplinarni pristup. To je upravo i tema koju ćemo obrađivati na splitskom okruglom stolu idućeg tjedna. Djeca nisu mali odrasli, naprotiv, odrasli su velika djeca. Zato pedijatar mora dobro poznavati bolesti kod odraslih i specifičnosti tih bolesti kod djece. Danas pedijatar liječi i mlade odrasle – kaže Julije.

Odgajala ih baba Kate

Kako ljudi postaju stariji, tako se sve više vraćaju na početak. Kod dr. Meštrovića je to povratak doma, na Veli Drvenik gdje su živjeli njegovi stari, djedovi i pradjedovi, gdje je djecu odgajala baba Kate. Imali su zemlju, masline, suhozide, kuće u polju, raj u uvali. Tu Julije i Marija provode puno vremena. Kaže nam opet, dan mu je prekratak s obzirom na posao koji ga tu čeka. Veli i da na Drveniku nema luksuza za gubljenje vremena. Iz njega je progovorio talent didova, otkrio je da s lakoćom zna "ozdraviti" porušene suhozide. Počeo je uređivati kuće. Korovu i drači je najavio rat. Imanje se polako oplemenjuje, stare masline se pripremaju za novi život. O da, polako su počele i rađati. Ove je godine stigla i koja kap ulja.

- Ponosno mogu reći da sam dobio 6,5 litara ulja s maslina koje su moji preci na toj zemlji zasadili. Nije puno, ali je svakako više nego nula kapi od prije tri godine. I bit će ih i više jer sam zasadio i mlade. Zna se da je lijepo uređena maslina sretna, a onda je sretan i čovjek koji s njom živi. Neke, kako su mi rekli, imaju i po 400 godina. Meni je radost biti u takvom okružju, umiruje me i ohrabruje. Kuća je na osami, u uvali, jedini nam je susjed rođak Ivan. Ali sve je puno života, ptica, pčela, cvijeća, sve živi. Dođu nam moji otočani, svrate da vide kako smo, donesu domaće šipke i mandarine. I ribu, naravno. I beskrajno sam im zahvalan na tom odnosu. Ja sam za njih "naš Julije", "naš doktor" – kaže.

Julije Meštrović:

Ante Čizmić/Cropix

Mala škola na Velom Drveniku

Znate kakav je život na malom otoku? Puno starijih, osobito zimi, a djece je sve manje. Kad je došao na Veli Drvenik, Julije je radio na sudbinskom projektu mještana i mjesnog odbora. Svim silama su nastojali i uspjeli na otok dovesti školu. U nju su ušle dvije učenice koje podučava nastavnica,koja se zbog škole na otok i preselila. Ima li išta ljepše od toga? Julije je presretan, činjenica da se na otok uselio život puni mu baterije.

Dr. Julije Meštrović i Lorenzo Lombardić na otvaranju područne škole ‘Majstor Radovan‘ na Drveniku Velom

Nikola Vilić/Cropix

- Rekao bih vam to ovako, ja volim živjeti. Čovjek koji radi i koji uživa u radu, taj uživa u životu. Uživao sam u svakom trenutku i kad sam radio kao pedijatar, i kao ravnatelj i danas opet kao pedijatar, ali i kao težak na Drveniku. Sve me to raduje i ispunjava. Zapravo sam danas u mirovini više u struci i čitam puno o zaštiti zdravlja djece. Kada sam bio ravnatelj, za struku nije bilo vremena – kaže.

Zbog toga je mirovina kod njega samo figurativan pojam, kaže da osjeća da živi punim intenzitetom. Priznaje da je iznenađen kako je lako na Drveniku pronašao sebe. A što radi kada je u Splitu? Šeta po gradu, ima rutu od sjeverne strane Marjana do Bena ili Vidilice. Puno čita.

- Uvijek se vraćam stoičkoj filozofiji Marka Aurelija. Njegovo učenje mi je puno pomoglo u borbi s raznoraznim izazovima i teškoćama. Marko Aurelije kaže da koliko god društvo bilo nesavršeno, mi ljudi moramo nastaviti raditi i živjeti najbolje što možemo. Za dobrobit sugrađana i zajednice. I pritom ne očekivati ništa. Nagrada nam je upravo to što smo radili dobro. Jednostavna skromnost. To je to – kaže dr. Julije Meštrović.