Sjeća li se itko pandemije koronavirusa? Evo, mi smo je se sjetili nekoliko dana nakon njezine četvrte godišnjice. Prije četiri godine, točnije 25. veljače 2020. godine, u Hrvatsku je iz Italije “uvezen” prvi slučaj COVID-a.
Tog je dana Nacionalni krizni stožer i Krizni stožer Ministarstva zdravstva obavijestio da je dijagnosticiran prvi slučaj zaraze SARS-CoV-2 u Hrvatskoj, u Zagrebu. Oboljeli je bio mlađi muškarac u dobi od 25 godina koji je 20. veljače doputovao iz Milana. Bio je hospitaliziran u izolaciji u Klinici za infektivne bolesti “Dr. Fran Mihaljević” u Zagrebu.
Tada, kada je izišla ta informacija, mnogi su u RH gledali na COVID s podsmijehom, odmahivali su rukama i govorili kako je u pitanju samo malo jača gripa ili prehlada. Nitko nije znao da će taj smrtonosni virus poubijati diljem zemaljske kugle oko 6,98 milijuna ljudi, a u RH njih gotovo 18.700.
Čudne brojke
Kao što se zna, koronavirus stigao je iz Kine, a prva europska država koja ga je “uvezla” bila je Italija.
Prvi slučajevi pandemije koronavirusa 2019./2020. u Italiji potvrđeni su 31. siječnja 2020., kada su dva kineska turista u Rimu bila pozitivna na koronavirusnu bolest. Tjedan dana kasnije potvrđen je treći slučaj kod talijanskog državljanina, koji se u Italiju vratio iz Wuhana u Kini, odakle je sve i krenulo.
I tada je otvorena Pandorina kutija, koju još nitko nije zatvorio, jer ljudi i dalje, srećom u mnogo manjoj mjeri, umiru od COVID-a.
O onome što je pandemija učinila ljudima, kako je utjecala na njihov život, kako je utjecala na njihove običaje, a prvenstveno psihičko zdravlje, porazgovarali smo s prof. dr. sc. Ivanom Urlićem, poznatim splitskim neuropsihijatrom.
– COVID je, istini za volju, smanjio svoju snagu, sve manje ljudi od njega umire i obolijeva, ali ostavio je psihičke posljedice koje će se još jako dugo osjećati. Na početku pandemije svi smo bili sumnjičavi što taj virus može uraditi i nitko nije znao da će od njega umrijeti i oboljeti toliko ljudi. Vidjeli smo da jedan virus može prerasti u tešku zaraznu bolest, koja se u svojoj težini najviše očitovala na plućima i teškoćama s disanjem, a mnogi oboljeli završavali su na respiratorima i umirali.
Tada se počelo s brzom nabavom respiratora i lutalo se kada je u pitanju efikasnost liječenja, dok se konačno nije utvrdilo što je više, a što manje efikasno. Tada dolazimo, nakon godinu dana od prvih slučajeva, do jednog izvanrednog znanstvenog i tehnološkog otkrića, a to je bilo cjepivo protiv COVID-a – kazuje dr. Urlić.
No mnogi su se začudili što je cjepivo bilo otkriveno u tako kratkom vremenskom roku.
Plašenje ljudi
– To je kod mnogih izazvalo sumnju i uz strah stimuliralo razne fantastične priče o škodljivosti samog cjepiva, o čipiranju ljudi tim cjepivo i o tko zna čemu još. Dakle, radilo se o fantazijama paranoidnoga karaktera, pod koje je palo jako puno ljudi. Tu se radilo u prvom redu o neznanju široke publike o izvanrednim postignućima kada je otkriće cjepiva u pitanju i na poboljšanju imuniteta i drugih funkcija ljudskog organizma.
S druge strane je bila tendencija medija za senzacionalizmom i davanja prostora u medijima onima koji su govorili neistine i na taj način plašili ljude, i to bez ikakve odgovornosti. Mislim da je sve to u konačnici dovelo do velikog broja nepotrebnih smrtnih slučajeva, jer se ljudi nisu cijepili – mišljenja je dr. Urlić.
Sumnja je, po dr. Urliću, posijana i ona ima svoj “tajni život”.
– U vrijeme najvećeg vala COVID-a vidjelo se da je kod nekih ljudi ta bolest ostavila posljedice koje su bile najviše izražene u neurološkom sustavu. Za njih se nije moglo predvidjeti koliko će dugo te smetnje trajati i u kakvom će sve biti obliku. Danas, nakon dvije-tri godine, vidimo da i dalje ima osoba koje trpe određene fizičke posljedice, posebno u neurološkom funkcioniranju, i kod kojih je oporavak vrlo spor, a ponekad i samo djelomičan – govori dr. Urlić.
Zanimalo nas je jesu li su kod njega dolazili pacijenti koji su imali dvojbu cijepiti se ili se ne cijepiti.
– Da, dolazili su kod mene takvi ljudi, kojima bih ja rekao kako sam se ja cijepio i na taj bi način kod nekih “otopio” to povjerenje prema cjepivu, a kod nekih to ne bi bio slučaj. No kada se čovjek za takva pitanja oko cijepljenja obrati psihijatru, znači da nema povjerenja u sustav i svog obiteljskog liječnika.
Uz to, još su i neki liječnici izražavali sumnju prema cjepivu, što je dodatno kod ljudi stvorilo “košmar” u glavi. Najviše onih koji su govorili “cijepiti se ili ne” izazivalo je dvojbu pitanjem može li im cjepivo pojačati neke tjelesne smetnje – kaže dr. Urlić.
Znači li to da će ovakvo nepovjerenje prema cjepivu za COVID i u budućnosti, kada dođe neka nova pandemija, biti jednako kod ljudi?
Rigorozna testiranja
– Imam osjećaj da sve bolje školovanje, širenje znanja i pozitivni utjecaj društvenih mreža mogu utjecati na svijest ljudi. A ako tome pridodamo napredak u razvoju novih tehnologija, doći ćemo do puno većeg povjerenja široke publike, pogotovo ako je taj napredak prikazan od strane priznatih i mudrih stručnjaka – govori dr. Urlić.
Iako iza sebe ima golemo iskustvo i dugogodišnji rad, kao jedan od najpriznatijih neuropsihijara, dr. Urlića je iznenadio broj onih koji su bili nepovjerljivi prema cjepivu.
– Jako me iznenadio broj nepovjerljivih, koji su sumnjali u ispravnost, odnosno korist od cjepiva i koji su mislili da je to “igra velikih igrača”, odnosno punjenje džepova za farmaceutsku industriju. Bilo je i puno onih koji su napadali cijepljenje, pa bi im netko u obitelji teško obolio ili umro od COVID-a i koji su onda dolazili tražiti pomoć od onih liječnika koje su prije napadali.
Ljudi moraju znati i prihvatiti činjenicu da je to cjepivo, prije upotrebe na ljudima, prošlo niz rigoroznih testiranja i da su mnogi nepotrebno izgubili život, što se zasigurno ne bi dogodilo da su se kojim slučajem cijepili – kaže dr. Urlić.
No osim utjecaja na psihu, ta bolest je u puno većoj mjeri utjecala i na ljudske organe.
O utjecaju COVID-a na organske sustave, odnosno na ljudsko tijelo, porazgovarali smo s prof. dr. sc. Zlatkom Trobonjačom, imunologom sa Sveučilišta u Rijeci.
– Akutni COVID je bolest s blagim simptomima u koje ubrajamo kašljanje, šmrcanje, curenje iz nosa..., a ponekad napada i pluća pa može izazvati teški akutni respiratorni sindrom (SARS, eng.).
No taj virus može napadati i druge organe u tijelu. Može napasti srce, pa izazvati miokarditis, bubrege pa može izazvati upalu bubrega, jetre, može izazvati upalu mozga... Može napasti endotel, koji oblaže krvne žile iznutra, a kako krvne žile prolaze čitavim organizmom, može oštetiti razne organe – kazuje dr. Trobonjača.
Osim akutnoga, postoji i dugotrajni COVID, koji je puno “dosadniji” i opasniji od onog u akutnoj fazi.
– On je najveći problem i definiramo ga kao produljenje akutnih simptoma ili pojavu novih simptoma tri mjeseca nakon inicijalne infekcije. Ti se simptomi dugotrajnog COVID-a pojavljuju bez nekog logičnog objašnjenja.
Simptomi dugotrajnog COVID-a su kašalj koji ne prestaje, bol u prsima, umor i nemoć, koji onemogućavaju čovjeka u normalnom funkcioniranju. Ti simptomi otežavaju fizičke i mentalne aktivnosti, dugotrajno povećavaju tjelesnu temperaturu, izazivaju dugotrajne probleme s disanjem, lupanje srca, izazivaju neurološke simptome, nemogućnost koncentracije, glavobolju, probleme sa spavanjem, gubitak okusa i mirisa, dovode do depresije – tjeskobe, proljevi se javljaju, bolovi u mišićima, promjene menstrualnog ciklusa, promjene po koži... i još mnogo, mnogo toga može izazvati dugotrajan COVID – govori dr. Trobonjača.
Žene češće obolijevaju
Dugotrajni COVID pojavljuje se u 10 posto svih slučajeva zaraze u svijetu.
– To znači da od dugotrajnog COVID-a u ovom trenutku u svijetu pati između 65 i 70 milijuna ljudi. Zanimljivo je da se 90 posto svih tih slučajeva razvije nakon blagih infekcija, a samo sedam posto onih koji razviju dugotrajni COVID oporavi se unutar dvije godine.
Dakle, nastave li ljudi u svijetu obolijevati od COVID-a, jer i dalje se od njega obolijeva, pa makar i od onih “blagih” oblika, moglo bi se dogoditi da u budućnosti svi razvijemo neki oblik dugotrajnog COVID-a. Također je interesantno da je on 2,6 puta češći nakon treće infekcije, dakle nakon što se neka osoba zarazila treći put, u odnosu na prvu infekciju.
Eto, i zato bi se ljudi morali čuvati višekratnog dobivanja COVID-a. Ljudima mora biti jasno da se sa svakom idućom infekcijom povećava vjerojatnost za razvijanje dugotrajnog oblika bolesti – kaže dr. Trobonjača.
Zanimljivo je da 10 posto svih omikron infekcija (omikron je smatran kao jedan od lakših oblika) završi dugotrajnim COVID-om.
– Od dugotrajnog COVID-a češće obolijeva ženski spol, osobe koje boluju od dijabetesa tipa 2, oni koji su preboljeli mononukleozu, oni koji boluju od autoimunih bolesti... Trideset posto svih dugotrajnih COVID-a su izvan ovih kategorija, dok 70 posto slučajeva otpada na njih – zaključuje prof. dr. sc. Zlatko Trobonjača.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....