U istoj onoj ljubljanskoj bolnici u kojoj je preminuo "najveći sin naših naroda i narodnosti", izdahnuo je isti onaj koji je više od pola svoje karijere posvetio u napljuvavanju tog sina.
Prvi se zove Josip Broz Tito, a drugi Bora Đorđević. Za prvog znamo gotovo sve, a drugi je jedan od rijetkih koji je za života ušao u legendu i ekspresno iz nje izišao.
Pa sad Borini stihovi:
" ... Svet se deli na pione
Pione i šampione
Vidi kako tvoj brod tone
Mafijašu, razbojniče, Al Kapone
Al Kapone..."
Zvuče kao epitaf samom sebi, a ne kritika Broza i režima mu. I, uopće uzev, Bora Đorđević je osim tog brzinskog izlaska iz legende na valovima velikosrpskog četništva, a sve pod budnim okom državnih službi, poznat i kao čovjek na kome je karma radila u realnom vremenu.
Tako je dobar dio života proveo u Sloveniji, među Slovencima – istim onim koje je zvao "austrougarskim konjušarima". Neko će kazati – ljubav, neka im bude. Ima tome godina ili više, uhvaćen je okom objektiva kako uredno kupi ostatke probavljene hrane koji izlaze na zadnji otvor njegova psića – u toj istoj Sloveniji. Jer, to se tako radi u civiliziranom svijetu, kupiš pseća govna. A Bora, isti onaj zazivač najprimitivnijih barbarskih tradicija, završi u Ljubljani, na Titovu bolničkom krevetu, nakon što je kupio za psetom govna u za to predviđenu kesu.
Kako je to moguće
Karma je brza i djelotvorna i mogao bih Đorđeviću u korist kazati, da ako postoji onaj tamo život ili reinkarnacijsko iskupljenje, u korist mu ide što je za života doživio ne samo propast ideologije koju je tako besramno propagirao, nego i fakat da je pokupio u odlazećem smiraju sva ta govna. Bukvalno i figurativno.
Nego, mene buni nešto drugo, a u razgovoru s urednikom Ivom mi se otvorilo. Kako to, majka mu stara, da je isti taj Bora Đorđević s pratećom "Čorbom" bio idol i heroj generacija i njihovo slijedom najveće razočaranje, kad su te generacije i ti ljudi bili dovoljno educirani da znaju o čemu se radi, još od ranih osamdesetih.
Jasno je bilo svakom grupiju još od "Ranog mraza" tko je i što je Đorđe Balašević i tko je i što je Bora Đorđević. Jednako tako, jasno je bilo svakom onom tko je malo nos zabio u kakvo štivo duže od tisuću karaktera da je isti taj čačanski roker i duhovni folker zapravo klasični projekt državne sigurnosti koja mu je omogućila da radi ono što Aleksandar Leka Ranković nije mogao uraditi političkim sredstvima, a to je srbizacija Jugoslavije.
A za one kojima ni to nije bilo jasno, čudi me kako im nije otvorila oči balvan-revolucija zločinca Martića na pogonsko gorivo Miloševića, gdje je Bora Čorba Đorđević bio zapravo muzička maskota uz notorne kninske "Minđušare", četničko-pastirski rok-sastav za motiviranje "Knindži" i ostalih paravojnih postrojbi u okupiranim dijelovima Hrvatske.
Kažu, treba razdvojiti lik od djela svi oni intelektualni srednjaši i nedotupavci koji se zapravo u roditeljskom strahu ne mogu odvojiti od svojih idola.
A da je riječ o simbiotičkom spoju lika i djela svjedoči onaj grm iz koga u uniformama SAO Krajine iskače Bora Čorba s Bajom Malim Knindžom i urla:
"... Ćuti, ćuti ujko, ubit ću te ja,
Znaš li onu našu, stiže vojvoda?"
Dijalektika beščašća
Tko je i preko ovoga prešao taj ima posla sa sadomazohizmom na osobnom – ja nivou i nije vam neki sugovornik na temu lika i djela neočetnika Bore Đorđevića.
"Koliko si umova polio mržnjom, etra opoganio, ljudi uvredio i prokleo, da bi na kraju uradio isto ono što i ljudi koje si ničim izazvan tamanio stihovima. I to nam je nauk o krajnjim dometima takvog razmišljanja, ako se to razmišljanjem uopšte može nazvati", kazao je u sjajnom tekstu za beogradsko "Vreme" prošle godine Igor Mihaljević.
Ovaj sjajni opis je mogao nastati samo pod jednim uvjetom – Bora Đorđević je bio živ.
Danas, nakon njegove smrti nastupio je brzinski treći čin dijalektike beščašća. Naime, znate ono s početka o Bori koji je ekspresno ušao u legendu da bi iz nje izišao. E pa događa se in vivo digitalno i analogno posthumno vraćanje istog u tu legendu uz kojekakve pravdajuće bajke – od Ramba Amadeusa do Vedrane Rudan u kojime se pod devizom "o mrtvima sve najbolje" stvara neka vrsta guranja pod tepih ralicom svega onoga gore pobrojanog iza čega je stajao Bora Đorđević – tijelom i repom, šakom i kapom, da ne kažem šajkačom s četničkim obilježjima.
A Bora jeste bio vješt manipulator i jeste igrao na kartu tekstopisca koji anticipira nacionalističko kolektivno nesvjesno i u njemu prirođenim banalnim rimama to isto nesvjesno osvještava i izručuje svim onim silnim masama koje su klicale 1987. na Rankovićevu ukopu "LEKO, LEKO!".
Jednom riječju, mladići i djevojke u "levisicama" i "starkama" su dobili svog Baju Malog Knindžu ili najpribližnije Rokera s Moravu i s dugu kosu. Jer, nemojmo zaboraviti da je istom tom bivšom zemljom harao elitistički mit kako "urbani ne kolju, ne ubijaju, ne protjeruju" i kako je rat stvar seljakluka i neobrazovanih primitivaca. Većina je naivno zaboravila ili nije htjela znati kako je rat, onaj agresivni za srboslaviju nastao u glavama beogradskih SANU-ovaca koji nikad u životu nisu podigli ništa teže od "Uliksa" Jamesa Joycea.
Šutiranje Tife
Podsjeti ću vas, prije točno 32 godine čuveni ratni fotograf Ron Haviv fotografirao je "finog beogradskog DJ-a" kako šutira u glavu ubijenu Tifu Šabanović u Bijeljini. O ovom zaleđenom frejmu vremena imamo sve zlo rata utjelovljeno u jednoj nozi. Nije ova noga nekakva ruralna srBska čizma. A, ne! To je noga "beogradskog asfalta”, ekstenzija Ćosićeve Srbije, pridružena Arkanovim vikend-ubojicama i pljačkašima bijele tehnike po istočnoj Bosni.
E tome je služio Bora Đorđević prije DJ Maxa!
Bio je i ostao državotvorni projekt za mobilizaciju "finih Srba". Tko je nasjeo ili bolje kazati u nesvršenom glagolskom vremenu, tko je nasjedao i posthumno danas nasjeda samo je latentni četnik i tu nema pravdanja.
Ili kako je to sjajno kazao novinar i aktivista Refik Hodžić:
"... Daleko više poštujem četnike koji brane Čorbu zato što je bio četnik, od ovih što pričaju o ‘političkim razlikama‘. Čorbini stihovi tipa ‘Šiptari se kote, jebem te živote‘ su ga... svrstali uz Baju Malog Knindžu i ostale šampione dehumanizacije koji su motivirali stvarne ubice i davali im okvir u kojem je sasvim u redu tamaniti neprijateljsku djecu, jer je neprijatelj, Šiptar, musliman, ustaša, niža rasa i treba biti istrijebljen. To se ne može oprati... stihovima o ljubavnim mukama koje je pisao ranije. Ovo pišem samo zbog osjećaja gađenja spram nečisti koja bi da skupa pjevamo ‘Da to sam ja‘, a kad krenu stihovi o klanju da ja odem malo prošetati, do iduće balade."
I to vam je sva suština, dobri moji!
A ta četnička suština nema puno (direktne) veze s Borom Đorđevićem, osobom koja je u karmičkom počasnom krugu skončala svoj život u zemlji "austrougarskih konjušara" na bolničkom odru Al Caponea koga je toliko prezirao. Ta suština ima puno više veze s nama, koji smo toliko željni idola da ih i od pseće kakice pravimo. A Bori Đorđeviću se mora odati jedno priznanje – profetski je ostao đubre do pred sami kraj. Ostalo je odradila karma. E tek sad možemo o mrtvima sve najbolje...
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....