Drama u Škorinom pokretu podsjeća da je ujedinjena desnica nešto poput Jetija, mitskog bića kojeg nitko nije vidio

Ujedinjena desnica u Hrvata je nešto poput Jetija, mitskog bića s Himalaje, za koje su svi uvjereni da postoji, ali ga još nitko nije vidio. Baš kao što se amebe množe dijeljenjem, isti proces tradicionalno prakticiraju i hrvatski desničari: nakon svakog apela za ujedinjenje (ili smrt) svjedočimo rađanju bar još dvije-tri nove stranke na desnom političkom spektru.

Ideološka potka im je svima ista, i oko nje nikad nema nikakvoga spora: radikalno antisrpstvo, antijugoslavenstvo, antikomunizam, vječita borba protiv Udbe i za braniteljska prava, vjera, tradicija, obitelj. Jedini problem su im svima, već punih 30 godina, liderske ambicije i taštine posve nesrazmjerne izbornome kapacitetu.

Dobro, tu su još i potpuni politički anakronizam, posve neprispodobiv ekonomskome duhu vremena, kao i neskrivene namjere da u sistemu političkog hranidbenog lanca naposljetku završe kao zakrpa i koalicijski partner velikog lonca za taljenje hrvatskih desničara, HDZ-a.

A kad se ljuti lustratori naposljetku zateknu u političkoj organizaciji koja je, činjenično, u sebe asimilirala najveći broj pripadnika bivšeg Saveza komunista, pa tako i suradnika službi sigurnosti bivše države, ne mogu se čudom načuditi što im vjerodostojnost među simpatizerima kopni kao snijeg na himalajskom suncu.

Disolucija na desnici traje vječno, od Dobroslava Parage do Miroslava Škore. Davni raskol HSP-a iz 1993. godine, kad je političkom odlukom Upravnoga suda stranka oduzeta Dobroslavu Paragi i predana Franji Tuđmanu i HDZ-u puno pouzdanijem Antu Đapiću postao je gotovo pokazni model za sve kasnije diobe.

Vrludao je Đapićev HSP naknadno od otvorenog ustašluka do pokajničkih posjeta Izraelu, no ništa mu nije vratilo nekadašnju slavu. Raspao se na autohtonu, čistu i „doktorsku“ varijantu, koje su se kasnije i same cijepale: HSP dr. Ante Starčević podijelio se između Ruže Tomašić i Pere Ćorića i Ivana Tepeša, a kasnije su se 'nasljednici' međusobno hrvali i u tim ostacima, tereteći jedni druge za krađu stranačke imovine i razne druge malverzacije.

Tradicija desničarskih bratoubilačkih ratova brižno je njegovana i u Hrastu, Hrvatskim suverenistima, Neovisnim za Hrvatsku i raznim drugim pravaškim klonovima. Obračuni Željke Markić i Ladislava Ilčića, kao i Zlatka Hasanbegovića i Brune Esih, bili su nemilosrdni, strasni i bespoštedni, baš kao i njihova golema ljubav prema domovini.

Pitanja tko je koga pokrao i tko je koga izdao i prevario postajala su preko noći puno važnija nego obrana nacije od povampirenih jugoslavena, velikosrba i udbaša. Od njihove velebne borbe za hrvatski progres pamtljiva je tek uspješna ucjena Milana Bandića preimenovanjem zagrebačkog Trga Maršala Tita u Kazališni trg.

Nakon toga su se Bruna Esih i Zlatko Hasanbegović, nekadašnji lider mladeži HSP-a, konačno mogli mirno posvaditi: upisali su se u hrvatski desničarski Panteon, poznat po karakterističnoj ikonografiji i kretanju u dubokoj pozadini istinskih bitaka za nacionalnu opstojnost.

Ni Domovinski pokret Miroslava Škore nije iznevjerio ovu desničarsku matricu: ni po 'braniteljskom' imidžu svojega karizmatičnog lidera, ni po praksi unutarstranačke diobe. Kao i Anto Đapić ili Zlatko Hasanbegović, i on je, uostalom, nekad ponosno nosio stranački dres HDZ-a. Sva je prilika da u toj stranci već prilikom proizvodnje prvaka ljute hrvatske desnice u iste ugrade svoj tajni 'bug', svojevrsnu sistemsku grešku.

Kad ovi kasnije formiraju dobitnu političku opciju i naslute siguran hrvatski spas i izlaz iz kobnih nam političkih lutanja, s Trga žrtava fašizma im, očito, aktiviraju taj autodestruktivni mod običnom sms porukom, nakon čega se i najuzorniji domoljubi počinju nepomirljivo svađati sa stranačkim kolegama.

Tko li je samo bio u stanju smisliti takvu opačinu, najuzornije Hrvate osuditi na vječite svađe, zarobiti naciju u vječnoj vlasti Udbe i unedogled obnavljati to đavolje sjeme? Ne znam za vas, ali ja nekako najviše sumnjam na Vladimira Šeksa.