Dražen Lalić: Sumnjam da Bog postoji, ali mu se molim da Hajduk bude prvak

Moj život je cijeli najdublje povezan s Torcidom – kaže nam na prvi balun Dražen Lalić (60), doktor nauka, redovni profesor sociologije i politologije u trajnom zvanju na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu.

Znano lice hajdukologije.

- Mi smo se još u drugoj polovici sedamdesetih nazvali Torcida i nastavili tradiciju Torcide iz pedesetih, Ben Perasović je bio s nama, pa Stipe Valenta, Mario Grubić Kula, braća Lozo, Ivo Vuković šta je sad u Zagrebu već godinama direktor u kazalištu lutaka i bio je s Histrionima, viđen lik u glumačkim krugovima. Zatim Slija, Salata, Trepča, Dugi, Ćoro, Kele, Šundov, dio njih je kasnije oformio Nesvrstane. Bilo nas je iz drugih gradova, moj Neđo iz Makarske na primjer.

- Ma to što ja sad nabrajam, to je kenozoik za mlađe, neko davno vrijeme, ali svjedoči da smo najstarija navijačka skupina na širem prostoru. Ja sam pisao o tome puno, putovanja i druženja, to iskustvo mi je fenomenalno služilo u mom životnom putu i dogodilo mi se da sam doktorirao iz toga... Iz te skupine sam se iznjedrio, a bavljenje time mi je donosilo snažne emocije, povezano sve u jedno, mladost torcidaša i kasniji put sociologa.

Lalić je profesor, predavač i publicist, njegova knjiga „Torcida – pogled iznutra” nezaobilazno je štivo, udžbenik na fakultetu, djeca, mladež iz njega uči, izvode seminarske radove. Objavio je 11 knjiga, intelektualac, čest gost u medijima...

‘Ljubav mog života’

- Mene i dan danas po Zagrebu zovnu „alo, Torcida, di si”. A kad sam u Splitu, odem na utakmicu, ali na sjeverozapad gdje je „Torcida kombi”, Frane Bog, Kike, Jadran moje su društvo i ja sam tu najstariji. Možda i na cijelom sjeveru... Ugodnije nego u loži.

Sjećanja naviru iskusnom doktoru sociologije, a na pitanje kako se osjeća u dane velikog Torcidina jubileja, nudi kompleksan odgovor:

- Prije svega, ljubav mog života, to je to, kao u pjesmi. Miješaju mi se osjećaji, ja sam veteran Torcide, a veteran je i dalje vojnik, kao branitelji u našem slučaju. Tu sam, u službi, ali imam pravo na svoje mišljenje. Osjećam se, dakle, prije svega svečano, to je obljetnica moje skupine, imam valjda 120 gostovanja, to nije puno prema jednom Keli koji ih ima 400 ili 500, tko zna koliko, ali nije ni malo... Drugi osjećaj je nostalgija, tuga...

Duboko je uzdahnuo, pa nastavio:

- Ne da smo vidjeli dobre dane, nego su oni debelo iza nas i sad smo na toj užasnoj crti od šesnaest godina bez titule prvaka. Kad smo 1971. osvojili prvenstvo nakon šesnaest godina more je dimilo od baklji. Snažno smo proslavili 4:3 protiv Partizana, svi smo bili vanka, ja kao dječak koji je to dobro upamtio. I ove godine ćemo prijeći tu groznu granicu od šesnaest godina, još čekamo... Ma bit će jednog dana opet sve dobro, ali ja ne znam hoću li ja to doživjeti?!

Pa spominje:

- Imao sam nedavno šezdeseti rođendan i pitaju me što bih sebi poželio? Da vidim unuka ili unuku, ali i da mi Hajduk prvak bude! Gledaju me u čudu. Ma, što me gledate, vi to ne razumijete! To me zanima! Ja sam agnostik, nastupam s intelektualne pozicije i sumnjam da Bog postoji, ali mu se usrdno molim: daj nam da Hajduk bude prvak! To je moja nostalgija i tuga.

‘Pirotehnika i govor mržnje rade štetu Hajduku’

Lalić o Hajduku i Torcidi, razveže se, to je poput njegovih otvorenih knjiga što se gutaju naiskap:

- Treći osjećaj je nezadovoljstvo, moja generacija ne bi radila štetu Hajduku. Oni danas znaju da rade štetu i opet je rade s pirotehnikom i još upotrijebe govor mržnje. To kad viknu „za dom spremni” nikad neću moći podnijeti ili još neke slogane... Ljubav je golema, ali je ne bi smjela pratit i glupa, odvratna mržnja. Nemojmo to radit. Kad se šteti Hajduku, Čabo i Žan se okreću u grobu.

I napokon, četvrti osjećaj, ali kao da je prvi, najvažniji:

- Ponos, nadasve sam ponosan, kako ono: Kontra mraku, kontra sili! E, to je to, moćnicima smo rekli - NE! I to me čini silno ponosnim u ove svečane dane...