Nedavni sukob navijača Dinama i PAOK-a u Solunu podsjetio nas je da je nogomet jako povezan s politikom, nacijom i vjerom. Zato ne treba čuditi što se u hrvatskom medijskom prostoru proširila priča kako su mladi, neiskusni navijači Dinama upali u srpsko-grčku namještaljku.
Mi ćemo podsjetiti na nečasni savez službene Atene s balkanskim krvnikom Slobodanom Miloševićem, o kojem je pisao i grčki novinar Takis Michas u svom djelu “Bezbožni savez Grčke i Miloševićeve Srbije”.
Kada su u srpnju 1995. srpske snage osvojile Srebrenicu i pobile lokalno bošnjačko-muslimansko stanovništvo, nije se slavilo samo u srpskim gradovima, nego i u Grčkoj. Na ulicama Atene, Soluna i mnogih drugih grčkih gradova, piše Michas, “pobjeda hrabrih Srba je dočekana sa osjećajem ponosa” kao pobjeda u “borbi između nas, zajednice pravoslavnih naroda i njih muslimana, katolika, protestanata”.
Prema izvješćima grčkih medija, ovo je oduševljenje bilo razumljivo jer je bila riječ o zajedničkoj grčko-srpskoj pobjedi koju je simbolizirala grčka zastava koju su u Srebrenici razvili pripadnici grčke paravojne postrojbe u sastavu vojske bosanskih Srba.
Tadašnja je grčka politika Ameriku i Europu smatrala odgovornima za raspad Jugoslavije pa je Grčka odlučno stala na stranu Srbije. Slično je mislila i Grčka pravoslavna crkva koja je smatrala da Grčka uvijek mora imati na umu da joj je Srbija prirodni saveznik, i da nacionalne tradicije i veze sa Srbijom trebaju određivati grčku vanjsku politiku, čak i ako to znači sukob s grčkim saveznicima u Europi. Potaknuta ovakvim poimanjem pravoslavnoga bratstva grčka vlada je Srbima odavala tajne NATO-a!
Nakon što je tri godine kršila embargo na izvoz nafte u Srbiju, Grčka se 1995. morala suočiti s tajnim izvješćem Europske komisije u kojem je pisalo kako su vlasti u Ateni podupirale krijumčarenje nafte preko Albanije.
Da stvar bude gora krijumčarenje je organizirala grčka tajna služba. U svojoj potpori Srbima Grci su išli toliko daleko da su, tijekom vrhunca rata u BiH 1995.godine, iznevjerili svoje zapadne saveznike.
Tadašnji grčki socijalistički premijer Andreas Papandreou je osobno organizirao “curenje” povjerljivih podataka NATO-a. On je sadržaj zapečaćenih omotnica slao u kolovozu 1995.godine vodstvu bosanskih Srba, odnosno tamošnjem vojnom vrhu na čelu s Ratkom Mladićem.
Kada su obavještajci NATO-a otkrili što vlada u Ateni radi, Grcima su uskraćene povjerljive informacije, na što je premijer, praveći se lud, oštro prosvjedovao. Čak štoviše, kada je u listopadu 1999. američki predsjednik Bill Clinton došao u službeni posjet Grčkoj, ulice grčkih gradova bile su pune antiameričkih prosvjednika koji su izvikivali “NATO ubojice” i slične slogane zbog zračnih udara NATO-a na Srbiju.
Tih je dana na površinu isplivalo i više od tisuću godina staro militantno antizapadno nasljeđe Grčke pravoslavne crkve po kojem se zapadnjake smatralo opasnim nevjernicima i barbarima. Ova politička histerija odrazila se i na grčko gledanje na Hrvatsku koja je pripadala neprijateljskom, i još k tome katoličkom, zapadu.
Primjer te odbojnosti je tadašnje grčko gledanje na stradanje Vukovara 1991. godine. Tijekom tromjesečne opsade grada na Dunavu grčki mediji su sasvim ignorirali bombardiranje, uništavanje i zločine koje su počinili JNA i srpske paravojne postrojbe.
Umjesto toga ustrajno su ponavljane priče o zločinima koje su ustaše počinili u Drugom svjetskom ratu, opravdavajući time akcije JNA i srpskih postrojbi. Kada je Vukovar pao, grčki mediji ne samo da su sasvim ignorirali činjenicu da su JNA i srpske snage razorile grad, nego je publika iz njihovih izvješća mogla izvući zaključak da su Hrvati zapravo bombardirali sebe.
Hrvatskom uhu posebno kontroverzno zvuči činjenica da su grčki mediji podsjećali svoju publiku na “ponositu partizansku, odnosno gerilsku tradiciju Srba i njihovu borbu protiv nacizma u II. svjetskom ratu”.
Ovakvo držanje Grčke je većini tadašnjih promatrača bilo neočekivano jer se vjerovalo da je ova zemlja civilizacijski integrirana u EU i NATO. Umjesto toga, Grčka se, na opće iznenađenje, opredijelila za potporu Miloševiću i “braći Srbima”.
To je uništilo pažljivo građeni pozitivni imidž Grčke i pokazalo da je ona, usporedo s gospodarskim rastom i tehnološkom modernizacijom mentalno počela napuštati Zapad, vraćajući se balkanskim korijenima u kojima je Grčka pravoslavna crkva bila više nacionalna nego vjerska institucija.
Stoga se na kraju svoje knjige Michas pitao hoće li “Grčka ostati uhvaćena u zamci ovih problema” i “nastaviti se držati logike etničkog nacionalizma” ili će prihvatiti, u Europi prevladavajući, građanski nacionalizam.
No, u pozadini ove priče krije se još tamnija, iako skrivena, stvarnost. Tu je stvarnost u predgovoru Michasove knjige objasnio američki sociolog Stjepan Meštrović sa Sveučilišta Texas, unuk poznatog hrvatskog kipara Ivana Meštrovića.
Gledajući hladne glave na događaje tijekom devedesetih godina prošlog stoljeća, Meštrović ističe kako je politika zapadnih sila u stvarnosti bila jednako licemjerna kao i politika Grčke. Prema Meštrovićevim riječima, Zapad je tada bio nadahnut “ustrajnim predrasudama prema Balkanu kao stražnjem dvorište Europe, i rasističkim predrasudama kako su neki tamo ljudi na Balkanu zaostali, skloni mržnji i emocionalno nestabilni”.
Vrhunac te licemjernosti, smatra on, bilo je držanje britanskoga diplomata i pregovarača lorda Davida Owena koji je, kao i mnogi drugi zapadni državnici, prihvatio mitske priče o Srbima kao o potlačenom i hrabrom narodu koji je uvijek bio saveznik zapada, kojima je Milošević dugo maskirao seriju brutalnih osvajačkih ratova. •
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....