Mjesecima me je boljela glava. Nekad baš jako. Otišla bih na Hitnu, oni bi napravili CT, ali očigledno ništa na tim snimkama nije upućivalo na to da bi se nešto ovakvo moglo dogoditi. Nekad bih dobila koktel lijekova, prenoćila u bolnici i otpustili bi me doma. Dobila bih eventualno još ketonal, normabel, ako se bolovi vrate. A vratili bi se. Nekad o tome nisam nikome ništa ni govorila, mislila sam takav je dan, sutra će biti bolje.
Onda su bolovi postali toliko jaki da više nisam mogla biti sama. Otišla sam mami na par dana i jedino čega se sjećam je da sam tjedan dana prije nego što se to dogodilo funkcionirala potpuno nesvjesno, kao u nekoj magli. Pitala sam poslije mamu jesam li tada govorila gluposti, nebuloze. “Ne”, rekla mi je, “normalno smo razgovarale.” Ne sjećam se ni da sam taj dan kad se to dogodilo bila s njom kod doktorice opće prakse, da sam poslije otišla u Dom zdravlja Siget prijaviti se za novi CT pregled. To je bilo ujutro, a znam samo da sam isti dan poslijepodne u jednom trenutku osjetila neopisivo jaku bol u glavi, kao da mi netko drobi glavu. Zaderala sam se iz svega glasa: “Ne mogu više!” i – onesvijestila se.
’Ne sjećam se...’
Kad danas slaže kamenčiće mozaika svoga života, prije svega svoga zdravstvenog kartona, 37-godišnja Zagrepčanka Anamari Tomasović i dalje se mora napregnuti kako ne bi propustila pojedine dijelove koji ondje nedostaju. A u njezinim mladim godinama, u manje od četiri desetljeća života, nema što se nije nakupilo. Anamari Tomasović prošle je godine u svibnju doživjela moždani udar. Sa svojih 36 godina, bez ikakvih sumnji liječnika da bi sve te strašne glavobolje mogle dovesti do ovako mračnog scenarija. Žena u tridesetima? Moždani udar?
Anamari Tomasović odlučila je o tom dijelu svoje biografije javno progovoriti za naše novine u sklopu kampanje koja tijekom siječnja prethodi nacionalnom danu borbe protiv moždanog udara u žena, a koji se svakog prvog petka u veljači obilježava pod nazivom “Dan crvenih haljina”.
Tu hvalevrijednu nacionalnu javnozdravstvenu akciju već sedmu godinu zaredom provode Hrvatsko neurološko društvo i Hrvatsko društvo za spolne razlike u neurološkim bolestima, uz druge suorganizatore i pokrovitelje, a sve u svrhu podizanja svijesti o moždanom udaru u žena. Koji svoje žrtve, kako se nerijetko pogrešno misli, ne bira prema dobi.
Anamari Tomasović lani je u svibnju, toga popodneva kad se onesvijestila, prsnula aneurizma u mozgu, kako se pokazalo, što je bilo uzrok moždanog udara. Ne sjeća se dobro ni dana koji su tome prethodili, kao što je rekla – kao da je tada bila u nekom nesvjesnom stanju, a ne sjeća se ni samog događaja. Kako su joj rekli, majka je odmah nazvala Hitnu, odvezli su je u bolnicu, gdje se nije mogla probuditi, i odmah su je operirali. Dva tjedna nakon toga provela je u komi.
– Ne sjećam se najbolje ni buđenja, ničega. U jednom trenutku preda mnom je bila moja sestra, imala sam osjećaj da je nisam vidjela godinama. Jako sam je zagrlila. Imam tri sestre, one i mama obilazile su me svaki dan, a ja bih stalno gnjavila medicinsku sestru: “Kad će opet doći, zašto ne dolaze?” Meni je jedan sat izgledao kao par mjeseci – to je ono čega se Anamari sjeća iz tog razdoblja. Tek nakon što je iz Zagreba prevezena u Krapinske Toplice na rehabilitaciju, kaže, počeo joj se jasnije “vraćati film”.
Borba s depresijom i anksioznošću
Anamari je samohrana majka dvoje djece. Radi neobičan posao – ona je, naime, poštarica. Raznosi poštu po zagrebačkom Jarunu, pješice, gurajući kolica poput onih koje obično koristimo za plac. Voli svoj posao, iako katkad, osobito ljeti, kaže, kad su vrućine nesnosne, zna biti jako naporno. Radi taj posao unazad tri godine, prije toga radila je i u tvornici baklava, kao prodavačica, konobarica i u pekarnici.
Anamari Tomasović nema problem javno govoriti o još jednoj svojoj borbi, onoj s depresijom i anksioznošću koja je počela prije dvije, tri godine. Prije moždanog udara i nesnosnih glavobolja. Potražila je liječničku pomoć, koristi terapiju, odredili su joj jednu tabletu navečer, što pije sve do danas.
– Kad sam se zbog glavobolja javljala liječnicima, i prije moždanog udara, bojala sam se da me oni sigurno ne shvaćaju ozbiljno jer misle da je to samo posljedica anksioznosti i depresije. Da možda glumim. To su bile moje pretpostavke. Vjerojatno pogrešne – razmišlja danas ova mlada žena. Naime, u njezinoj obitelji nitko nije doživio moždani udar, nema obiteljsku povijest bolesti. Prije svih nevolja koje su je pogodile fizički je bila zdrava kao dren.
– Tko bi to očekivao? Uvijek sam bila dobra zdravlja. I na dan moždanog udara, kad me je prije toga detaljno pregledala liječnica opće prakse, rekla je kako nije bilo nikakvih znakova da bi se to moglo dogoditi. Imala sam glavobolje, osjećala sam se, kao što sam rekla, kao da sam u nekom drugom svijetu, ali prema onome što su mi svi prenijeli, ponašala sam se sasvim normalno. Zato je moždani udar sve šokirao, i moju obitelj i liječnike – govori Anamari. Ima potrebu reći nešto i na temu depresivnosti i anksioznosti.
– To je kod nas, nažalost, još uvijek nešto o čemu se ne govori. Ti su ljudi i dalje stigmatizirani, boje se o tome javno govoriti jer ih je sram. Sigurno i u ovom trenutku netko ima ovakvih problema, a ne prepoznaje da se radi o toj bolesti. Moramo više javno govoriti o tome – upozorava naša sugovornica na tabue u vezi s ovom temom, koje, svjesni smo, društvo još nije prevladalo.
Grupna terapija
– Prije nego što mi je ustanovljena depresija i anksioznost, bilo mi je strašno teško. Bila sam živa, a kao da nisam. Tih dana samo sam željela biti u krevetu. Samo jesti i spavati, to je bilo jedino što me je veselilo. Udebljala sam se 10, 15 kilograma. Imam psa i mačku, a ustati iz kreveta i dati im hranu predstavljalo mi je strahoviti napor. Bilo mi je teško otići do mame, na rođendane nećakinjama. Šutjela sam o tome i postajalo je sve gore. Na kraju sam ipak odlučila potražiti liječničku pomoć – jasno i otvoreno o ovome govori Anamari Tomasović.
Njezine rane, jedva nešto više od pola godine nakon moždanog udara, još uvijek su svježe. Iako su sjećanja išarana prazninama, taj udar nije kod nje doveo, recimo, do otežanoga govora, nije zaboravila pisati. Ne mora sve ispočetka. Međutim, zdravlje joj je još uvijek krhko, polaže velike nade u grupnu terapiju koja je pred njom na zagrebačkom “Rebru” (KBC Zagreb) i raduje se tome. Trenutno je na bolovanju, svjesna da je pred njom dug put oporavka.
– Još uvijek osjećam koliko je velike posljedice moždani udar ostavio na meni, koliko je prisutan strah. Još uvijek se bojim izaći iz stana, prošetati psa, jer se stalno pitam: “Što ako se ponovi, ako negdje padnem?” Ako me imalo zaboli glava, pitam se: “Neće valjda opet?” Ne usudim se otići vlakom ili autobusom do dečka u Karlovac, samo automobilom. To je najdalje kamo se usudim otići. Nekad me je strah otići do mame, koja živi nekoliko kvartova dalje od mene. Ali ne, neću se predati. To nije opcija, a i liječnici kažu da su to sve uobičajene posljedice bolesti – odlučna je ova samohrana majka. I sigurna još u jedno – u svoju obitelj.
Budite uporni u brizi za zdravlje
– Ja sam imala sreće jer je uz mene u trenutku moždanog udara bila moja majka, koja je brzo reagirala. Inače uvijek govorim da je za mene obitelj najvažnija, moja djeca, moja majka, moje sestre. Kad se ovakvo što dogodi, vidite koliko su neke svađe, nesuglasice, nebitne. Držite kraj sebe svoju obitelj, ili prijatelje, one ljude koji su vam važni – nema dvojbi za Anamari, koja ne zaboravlja istaknuti koliko je važna briga za zdravlje, bila riječ o prevenciji ili o pravodobnom reagiranju.
– Svima bih poručila: ne zanemarujte nikakve znakove, promjene, koje primijetite na sebi. Budite uporni u brizi za svoje zdravlje, pa makar vam govorili da vam zapravo nije ništa, da će proći. Meni je jedan dio sjećanja ostao u magli, bila sam u nekom trenutku nesvjesna toga što se događa, mislila sam da to tako treba biti. Ako se nađete u sličnoj situaciji, savjetovala bih da uzmete olovku, zapisujte. Živimo tako ubrzano da nekad ne vidimo promjene na sebi. Nemojte se sramiti otići psihologu ili psihijatru, ako treba. Ne čekajte! Nije sramota biti bolestan. U našem je društvu potrebno malo više govoriti i o moždanim udarima, i o depresivnosti i anksioznosti, koji mogu pogoditi čovjeka u bilo kojem trenutku i bez ikakvih znakova. Naučite pomoći sebi jer ćete tako moći pomoći i drugima – ne možemo ne složiti se s ovim riječima Anamari Tomasović. •
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....