Još jednom uoči izbora u hrvatsku se javnost plasiraju ideje o uvođenju obvezne vojne obuke. Nešto slično je nedavno u Srbiji najavio Aleksandar Vučić (četveromjesečni obvezni vojni rok), pa je i naše mudro vrhovništvo po sistemu spojenih balkanskih posuda odlučilo podići nogu ili makar simulirati kako i mi strateški razmišljamo o budućnosti i njezinim sve nestabilnijim sigurnosnim aspektima u sve luđem i agresivnijem svijetu.
Najavljuje se tako prigodice ovih dana sve i svašta, od uvođenja obvezne vojne obuke u školama pa do neke vrste kraćeg terenskog predvojničkog tečaja, koji bi valjda predstavljao komprimirani vid služenja vojske u samo mjesec dana. Prije sedam godina bivši je ministar obrane Damir Krstičević bio prvo najavljivao uvođenje obveznog vojnog roka za sve muškarce, a kad se na to digla malo veća bura u javnosti, ideja je u hodu odmah bila preformulirana u temeljnu vojnu obuku od mjesec dana, i to na dobrovoljnoj bazi.
Sad se neslužbeno najavljuje kako bi jednomjesečni tečaj o prvoj pomoći, rastavljanju i podmazivanju puške, glancanju čizama i orijentaciji prema mahovini navodno ubuduće ipak bio obvezan za sve mlade, pa čak i za žene. Ništa još, naravno, nije jasno koncipirano niti postoji sirovi financijski izračun o troškovima koji bi Hrvatsku očekivali u slučaju uvođenja čak i takvog uškopljenog i iznimno kratkog vojnog tečaja.
No činjenica je da sigurnosna nervoza diljem Europe u posljednje vrijeme strelovito raste i da svi govore o sve izraženijim potrebama da svaka država sutra bude u stanju zaustaviti makar početni agresivni nasrtaj na sebe. Dok u pomoć stigne onih 300 tisuća ljutih bojovnika NATO-a na Starom kontinentu, računa se da bi moglo biti previše kasno.
U vrijeme Domovinskog rata Hrvatska vojska brojila je više od 200 tisuća pripadnika, što je gotovo deset puta više nego što bi se sutra hrvatskih boraca moglo skupiti pod oružjem. Hrvatska je 200 tisuća boraca u ratu imala primarno zahvaljujući obveznom služenju vojnog roka u bivšoj Jugoslaviji i prilično dobrom sustavu teritorijalne obrane. Pomalo je paradoksalno, no ispada da se o dugoročnoj sigurnosti Hrvatske bolje brinula ona trula Jugoslavija nego danas europska, samostalna i suverena sama.
Obvezni vojni rok u Hrvata konačno je suspendiran 2008., no i davno prije te godine se služenje vojske u samostalnoj državi izvrgnulo u posve nedoličnu parodiju. Gotovo 80 posto obveznika prijavljivalo se nekoliko godina prije ukidanja na tzv. civilno služenje, te odlazilo u obližnje staračke domove i knjižnice slagati izdanja po boji hrbata, sve pozivajući se na prigovor savjesti i izbjegavanje svakog dodira s ubojitim sredstvima. Danas bi raspoloženje po tom pitanju jamačno bilo još puno gore, ako pod ubojito sredstvo ne računamo računalni joystick.
Pavle Kalinić, ratni veteran, stručnjak za sigurnost i bivši pročelnik Ureda za upravljanje hitnim situacijama Grada Zagreba, smatra kako je jednomjesečna vojna obuka o kojoj se danas govori više nego smiješno rješenje. On se zauzima za obvezni vojni rok i za muškarce i za žene od minimalno četiri mjeseca, po modelu Švicarske, koja zbog održavanja stalne spremnosti pučanstva na rat nije ratovala već gotovo punih 200 godina. Švicarska ima obvezni vojni rok od 245 dana i obvezne vježbe za sve pričuvne vojnike i vojnikinje od oko mjesec dana svake druge godine. Najbolje jamstvo nacionalnog mira je tvoja vlastita sposobnost uzvraćanja udarca, smatra Kalinić, ističući da primjer Švicarske o tome zorno govori.
Uz jaku profesionalnu vojsku Hrvatska, po njegovu mišljenju, itekako treba i jaku pričuvu, koja društvu može biti od koristi i u svim izvanrednim situacijama nacionalnih ugroza: od potresa i poplava do požara i novih epidemija. Kadrovska žudnja za novacima kod bivšeg čovjeka za hitne slučajeve u metropoli ne jenjava ni u mirovini.
Švicarska je u obrambenom i svakom drugom smislu doista prilično dobar hrvatski uzor. Obećavali su nam Švicarsku i iz HDZ-a još davno prije nego su nas pokrali, no riječ je o zemlji s čijim se bogatstvom i strogim vojničkim uređenjem društva u svim aspektima Lijepa naša ne može mjeriti ni u tragovima. O tome se ovih dana najmanje govori, no ostaje pitanje je li današnja nepravdom i socijalnim klasama duboko podijeljena Hrvatska uopće prispodobiva ideji kolektivne obrane u kojoj bi se svi vojni obveznici jednakopravno pozivali u ratne rovove ili na služenje vojnog roka.
Može li se u zemlji u kojoj su društveni statusi, politička podobnost, korupcija, veze i protekcije ključni mehanizmi djelovanja logično očekivati da će sinovi sirotinje sutra dijeliti vreću za spavanje pod vedrim nebom s djecom Ivice Todorića, Gorana Grlića Radmana, Zorana Milanovića ili Pavla Vujnovca?
Tek kad sama sebi iskreno odgovori na ove dileme, hrvatska vlast može početi krojiti realan okvir za uvođenje vojne obveze budućim generacijama.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....