Je li postrožavanje epidemioloških mjera u Splitsko-dalmatinskoj županiji - u prvom redu obveza nošenja maski čak i na otvorenom prostoru, to jest onom gdje se očekuje "gužva" poput Pazara i Rive tijekom vikenda - Splićane poslovično "snervala" ili su možda nove mjere čak pozdravili, u duhu devize "bolje se sad malo prigorit, nego otpisat cijelu sezonu"?
Uostalom, brojke novozaraženih su nemilosrdne, pa ako je svo zlo u toj "nesriknjoj" maski i dvi ure kraćem radu kafića - a nekome će možda život spasiti - ma neka strožih mjera...
Da puno ne nagađamo, išli smo u šetnju Splitom od vrha Marmontove nizbrdo, e kako bi s ljudima na licu mjesta proćakulali na tu temu. Spremni na sve oblike grintanja, oboružani strpljenjem i - maskom, dakako.
Preko puta antologijske (bivše) robne kuće Maja eto odmah - ugodnog iznenađenja; nekoliko umirovljenica preduhitrilo je službene mjere nošenja maski na otvorenome, eto ih već zamaskirane do očiju, ma pod punom ratnom spremom! I to ih nimalo ne ometa u ugodnoj ćakuli; svakodnevnoj, saznajemo.
- Svaki dan se mi ovdje nađemo i uživamo u druženju, što bi se reklo: čašici razgovora - kazuje Gordana Marasović, najmlađa iz trolista žena, k tomu nastanjena najbliže štaciji za ćakulanje na šentadama: u Varošu.
- Nosin ja masku od prvog dana jer mi imunitet nije najbolji; muči me reuma - veli gospođa Gordana i pokazuje na štaku koja joj pomaže da se lakše kreće, i došeta svaki dan do svojih prijateljica.
Marija Mandić doveze se Prometovom osamnaesticom do Marmontove, a maskom je već oboružana kad ulazi autobus. I onda je jednostavno - ne skida.
- Čujte, ipak mi je devedeset i jedna - kao da se ispričava, veli Marija Mandić.
Još jedna "maskirana Marija" svaki je dan na klupici između robne kuće i prostorija Udruge umirovljenika Split; preziva se Radanović, i svjesna je da nema bolje likarije za dušu od dobre ženske ćakule i porcije vitamina D.
Marija Radanović k tomu je najveća zafrkantica u ekipici, za sebe veli da je Vlajna iz Dicma koja se doselila na Pujanke. I ona se svakodnevno doveze do centra Splita "na terapiju", a što se one službene tiče, još nije pozvana na cijepljenje.
- Ne zovu me ni u nebo, ni iz ambulante - smije se Radanović. Nema veze, tek joj je osamdeset! Korone se ne boji, ali od maske se ne odvaja do daljnjega. Mjere na najjače!
Suprotivo "curama" u zlatnim godinama, na zidiću na Pisturi (pored nekadašnje i nikad zaboravljene cvjećarnice "Mia") nalazimo dvije veoma mlade djevojke. Rade u trgovačko-uslužnom sektoru upravo u prostoru negdašnje cvjećarnice, i ne grintaju puno zbog činjenice da će kavu na Rivi uskoro ispijati - pod maskama.
- Malo je to sve skupa pretjerano, pogotovo uredba o dva sata kraćem radu kafića - kao da su te dvi ure ključne za zarazu, čine neku, kao, razliku?! - ali okej. Poslušat ćemo što treba. Kao ovce - smije se Karla Marić, 26-godišnjakinja čiji stav otprilike dijeli i četiri godine mlađa kolegica Ivana Mihanović.
- Nadam se da će ljudi poštivati mjere prilikom ulaska u dućan, jer još uvijek ima onih koji se "prave blesavi". Takve bez maske nemamo ovlasti izbaciti, ali ih možemo odbiti uslužiti - informira nas Ivana.
Pitamo djevojke jesu li im korona i sve ove mjere koje im zatiru izlaske i druženja puno "ranile mladost".
- Ma, nađe se uvijek način za se "ispuhati", družiti. Uvijek postoji alternativa. Umjesto noćnih odlazaka u zadimljene diskoteke, upisala sam se u planinare. A piće se ne mora piti u kafiću, nego na nekom zidiću. Bitna je ekipa, a ne mjesto druženja - mudro će Karla.
Mladoliku Đinu zatječemo u pomalo tjeskobnoj pozi; došla je promrzle ruke (iz butige u kojoj radi) Ispod ure ogrijati na suncu Pjace, sjela je jušto na štandarac, suncem okupan. O djevo bajna, što te je snašlo, uz šake studene još ti cjelodnevna maska ne gine! Suzdržali smo se od takvog obraćanja, upitali je gdje radi, kako će nove mjere doživjeti.
Đina nam otvara dušu, ali i vrata, saznajemo, obiteljske butige u kojoj radi. Riječ je o zlatarnici u vlasništvu obitelji Mjedi, točno preko puta Bobisa - zatvorenog, pogađate. U zlatarnicu ovih kovid-mjeseci slabo ulaze kupci, ali zato je unutra Đinina mama Franciska i kujica Biba.
- Ma znate šta, maske, dezinficijensi i držanje razmaka su najmanji problem; ali ovo zatvaranje kafića je užasno! Nemam se di uć ugrijat, popit nešto toplo - jada se Đina.
- Pustite vi nju - upliće se majka.
- Možemo se prilagodit na to novo radno vrijeme, mi smo ga ionako skratili do 18 sati jer nemamo zbog koga radit dulje. Bojim se ja da od ove sezone nema ništa - svoje viđenje, pak, približava Franciska Mjedi, čiji je obrt već dovoljno propatio zbog otkazivanja vjenčanja; slabo se prodaje čak i vjenčano prstenje. Stvar donekle spašavaju krštenja, pričesti i krizme, ali nije ni to kao što je bilo...
- Danas vam i prvopričesnici više vole novce nego zlatninu, draže im je dobit "usuvo" petsto kuna nego privjesak - ilustrira splitska zlatarica, a Split naziva "gradom duhova".
- Ipak, pun je duha. Neće ništa Splićane slomit, pa ni ove strože mjere - osmjehuje se Franciska, Đinina mama.
Kao u drevnoj pjesmi, u šetnji gradom nailazimo na pustom Peristilu - dva Bračanina. A ca - a ca - o Capakovim mjerama kažu momka dva?
- Sve za zdravlje i zbog zdravlja! Zdravlje iznad svega! - bez krzmanja će, između dva zalogaja jabuke, Petar Martinić Pero (68) iz Pučišća. Glavom kima i dvostruko mlađi Jakov Jakšić (33) iz Donjega Humca; njemu mjere, zapravo, niti ne trebaju jer dan uglavnom provodi u poljoprivrednim radovima, na osami i čistom zraku. Tu korona ne stanuje, niti navraća.
- Umirovljeni sam radnik Jadrankamena, a korone se ne bojim, ali se pazim - svoj stav s početka dopunio je Pučišćanin Pero.
Ostavljamo dva Bračanina da još malo uživaju u pustom Peristilu dok im ne dođe večernji vapor, i penjemo se stepeništem kod Srebrnih vrata do crkve Svetog Dominika na Pazaru. Ispred ulaza je fila; ljudi čekaju, propisno - s maskama i razmakom! - na ispovijed kod karizmatičnog patera Joze Čirka. Ipak je Veliki tjedan, bliži se najsvečaniji kršćanski blagdan.
Na kamenu kod skalina od Srebrnih vrata sjedi pobožni Petar Matešić - Peko (59), sam. Već se Peko ispovjedio, sad čeka krunicu i misu, kao što čeka svake večeri osim onih od petka do nedjelje, kad putuje drniškim autobusom u rodni Crivac. Jedino od dvije pojačane mjere strahuje skromni samac Peko: da mu crkvu ne zatvore i međugradsko kretanje ne ukinu.
- Ne daj Bože da sedam nedilja crkvu zatvore ka lani, to ne bih preživija! Sveti Dominik mi je jedina utjeha, Bogu fala na dobrom pateru Čirku i svima koji spas nađu i pruže u vjeri! Meni to puno znači - ne libi se priznati pobožni Peko, koji još za sebe kaže da je "premlad za penziju, a prestar za novi posao". Dijeli, naime, sudbinu mnogih radnika koji su se na ulici našli nakon upokojenja poduzeća za koje su radili. Njegovo se zvalo Lavčević...
- Čestitajte svim ljudima u moje ime Uskrs, da bude manje bolesti i smrti, pa ako triba pritrpit ćemo i strože mjere, samo neka crkve ne zatvore i autobus ne ukinu! Lako ćemo za maske, evo iman je u džepu i ja! I Bog je reka: čuvaj se, čuvat ću te! Dat će nam Bog snage - vjeruje Crivačanin Petar zvani Peko.
Pazar je uzeo predah nakon jutarnje gungule, alli neki ipak rade; na čik-pauzi pored mesnice koja se renovira zatječemo meštra Semina Ivkovića (50), koji će raditi i dalje; s maskom ili bez nje.
- Pretjerali su sa svim tim novim mjerama, ovi iz Civilnog stožera jelte, ali nema veze. Ako treba stavit masku, stavit ću je; na cijepljenje me ne mogu prisilit - svoj legitiman stav iznosi Ivković, porijeklom iz Bugojna.
U cvjećarskom sektoru živo je cijeli dan. Jedina koju zatječemo s maskom među svim tim cvijećem je Ana Galić iz obrta Ines-K, koja pomaže kćerki.
- Ja vam ove mjere podržavam od prvog dana, a njihovo postrožavanje pozdravljam! Neka lipo kupci stave masku i dođu; do sad ju je nosilo, rekla bih, oko sedamdeset posto njih - grubu procjenu iznosi Galić. Pitamo je nešto ljepše: koje cvijeće najbolje ide?
- Slabo ide sve, a najgore ruže; nema više frajera-kavalira s ružom, ružu prodam samo ako je u buket utiram. Pireva nema pa nam je i to zadalo veliki udarac, sprovode su preuzeli pogrebnici a otoke nelegalni koncesionari! Ovo sad je preživljavanje, a ne rad... A za Uskrs, šta ide? Pa, sve žuto i bilo: tulipani, narcisi, grančice s macama (baršunastim bijelim pupoljcima, nap.a.). Dobro ide i paunovo pero jer asocira na jaje, kokoš, razumite. Ali i to se slabo prodaje. Teško je vrime, štedi se i u samoposluzi na hrani, a kamoli na cviću - gorko sažima cvjećarica Ana Galić, savjesna pridržavateljica mjera.
Na Rivi ima nešto živosti, možda posljednje bez maski ovoga proljeća. Tri momka za njih ne haju, ali će ih staviti ako treba: jedan je previše sramežljiv za novine. Sjede na klupi preko puta ulaza u Podrume, uživaju kako to samo - Bosanci u Splitu znaju!
- Ja sam iz Zenice, a ovaj je iz Zavidovića. Svi radimo u splitskom brodogradilištu već neko vrijeme, ja kao brodomonter, a oni su zavarivači - pokazuje na kolege Izudin Redžić (49). Kaže, ne strahuje ni od mjera, niti od korone.
Sabahudin Guskić (53) iz Zavidovića kima glavom, krotko neko čeljade, dobroćudno. Uključuje se u ćakulu samozatajni Bosanac na privremenom radu u "najlipšem gradu na svitu".
- Mediji ubiše ljude! Vidite kolko naroda ovde fino sjedi svaki dan, uživa... A onda televizije i novine posiju paniku. Al dobro, što je tu je. Stavit ćemo maske kako bude propisano. A testiro sam se ja već nekoliko puta; mi smo svi registrovani kao prekogranični radnici, pa imamo pravo prolaska i vikend-boravka u Bosni. Samo neka brodova i posla bude više. Da nam plate budu bolje, lako ćemo za koronu. Nema gore bolesti od besparice - kaže čovjek. I nije mu svaka "za bacit".
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....