Vojnik-snajperist u ratu, specijalac, psihijatrijski pacijent, narkoman, alkoholičar, diler, švercer, svodnik, umjetnik, performer, poznati glumac, pjevač, klavijaturist, motorist, pilot, padobranac, aktivist za ljudska prava, suprug, otac... sve je, a pisac nije, kako sam za sebe kaže.
Tko je ustvari Feđa Štukan (50), čovjek čiji je život teško obuhvatiti jednom pričom? Kroz ožiljke prošlosti, od mračnih, ratnih rovova do hollywoodskog blještavila i glume, njegova priča je ispisana sirovom, brutalnom iskrenošću i tišinom preživljavanja.
Nakon splitske promocije romana "Blank", jedne od najpopularnijih knjiga izdanih u regiji zadnje dvije godine i brojnih novih izdanja, prevedene na nekoliko svjetskih jezika i uvrštene na popis obveznih lektira na nekoliko sveučilišta i srednjih škola u regiji, imali smo priliku razgovarati s autorom koji nam je otkrio mnogo toga o sebi. Među ostalim, o borbi s ovisnošću, o boravku na psihijatriji, o snazi da se čovjek iz svega toga izvuče, o odnosu s kćeri, o tome kako je upoznao velike svjetske filmske zvijezde – Angelinu Jolie i Brada Pitta...
Kakve su bile reakcije čitatelja na vaš roman i jesu li vas neke od tih reakcija iznenadile?
– Moja reakcija je bila blagi šok. Ali, uglavnom nakon toga dođe neko, ne znam kako da kažem, prosvjetljenje... Znate, ljudi uvijek misle za sebe da su malo posebniji od drugih, ali kad im se otvoriš skroz, vide da nisu sami u tim svojim problemima, kakvi god da jesu. Oni ih čuvaju za sebe, misleći da su samo njihovi, a zapravo ih imamo svi. Tada im bude lakše, i to je jedna strana priče. A druga je – kad ljudi pročitaju takvu knjigu, vide da postoji netko s "takvim" problemima za koje oni nikad nisu mogli ni slutiti da su mogući, kad vide toliko toga na jednome mjestu, zatvore knjigu i u kakvoj god da su nevolji tog trena, kažu: Uuu, j... te, pa ja nemam nikakvih problema. Znači, s te strane knjiga je ljekovita. Ljudi je vole čitati na plaži, iako ja kažem da to nije štivo za plažu, ali je sigurno štivo od vrste da, kad zatvoriš zadnju stranicu, pogledaš u nebo i shvatiš što ti je dano, kakvo blago imaš, a ne cijeniš ga dovoljno, ne uživaš u njemu.
Hollywoodska suradnja
Roman "Blank" je vaša iskrena, brutalna životna ispovijest, nastala na nagovor Angeline Jolie i Brada Pitta.
– Moje prijateljstvo s Angelinom i Bradom je počelo na snimanju njezina filma "U zemlji krvi i meda", iz 2011. godine. U pauzama snimanja počeli smo razgovarati prvo o motorima, avionima, pilotima, nastavili kasnije o drogama, alkoholu, prostituciji... Bili smo na jednom partyju u Los Angelesu i pita mene Brad hoćemo li ići zapaliti joint. I što ću sad? Kažem mu: Hoću, ali samo ovaj put, da mogu reći da sam s tobom zapalio! Sjedimo tako na terasi, priča se o filmovima, ispred mene se stvara početak filma "12 majmuna", kad se Brad okrene prema meni i kaže: Znaš, kad sam se pripremao za ovaj film i ulogu, proveo sam pola dana u ludnici. A ja njemu kažem: A ja sam u ludnici proveo 11 mjeseci...
Pitt je, kad je to čuo, sav u šoku i iznenađen, tražio da sve to prenesem na papir, sve misli, sve doživljaje, i iznio ideju o filmu koji bi napravio na temelju mojih zapisa. I to je ustvari bio početak moga puta kao pisca. Izdavanje knjige nije mi bilo ni na kraj pameti. Kako nisam imao kompjutor, Angelina mi je kupila iPad i tako sam počeo pisati. Napisao sam prvih tridesetak stranica, poslao im na e-mail... Brad je ostao zadivljen. Ovo je najluđa stvar koju sam ikad pročitao, a naslov ti je genijalan, rekao mi je, ne znajući da je "blank" ustvari slučajno ostala prazna stranica na početku, jer nisam baš dobro rukovao aplikacijom za pisanje.
U kojoj je sad fazi ta ideja za snimanjem filma i jeste li uključeni u proces njegova stvaranja?
– Od vremena kad su oni pročitali moj tekst prošlo je više od 10 godina i trenutno od toga nema ništa. Tada smo se baš bili zaletili, puni ideja, ali samo za film, jer serije tada nisu bile ovoliko popularne kao sada. I u to vrijeme, počele su među njima trzavice, problemi, pa rastava, prodaja i podjela imovine. Nisam u tim trenucima ništa spominjao, iako smo se tada čuli nekoliko puta, bilo mi je glupo pričati o filmu. Otkako su se razišli, promijenili su mailove i od tada se nismo više čuli. Ima tome tri-četiri godine.
Trenutno ste u počecima pregovora s jednom hollywoodskom produkcijom da se napravi serija od vašeg materijala. Što je s tim?
– Znam kako te stvari idu, ne žuri mi se apsolutno nigdje. Ne želim da se od toga napravi nešto polovično. Imao sam ponuda da se rade serije i čak ponudu iz Hrvatske za film, ali nisam pristao, jer želim da se to snimi kako treba, kvalitetno, s odličnim glumcima i neću pristajati ni na što ispod vrhunske i skupe produkcije.
Koliko je bilo izazovno probiti se izvan granica? Po čemu se razlikuje iskustvo rada u domaćim i stranim produkcijama?
– Casting je sve. Iziđeš na casting i tvoje šanse i šanse Brada Pitta su iste. Ako uradiš bolje od njega, prolaziš ti, ne on. Tako se dobivaju uloge u Hollywoodu, ne postoji drugi način. Međutim, ako imaš nekog glavnoga glumca i želiš da ti samo on igra glavnu ulogu, onda će on proći bez castinga. Njega uzmeš, platiš ako imaš novaca i on radi ako mu se uloga sviđa. Znači, casting je sve, a u nas se ne radi tako. Postoje raznorazni krugovi prijatelja, veza i dalje znate...
Surova stvarnost i borba za bolji život
Kroz knjigu, ali i intervjue, često govorite o borbi s ovisnošću i procesu oporavka. Koliko vam je bilo teško proći kroz te faze i što savjetujete onima koji se nađu u istim situacijama?
– Puno me ljudi zove upravo zbog ovog pitanja. Odlazim po klinikama i pričam svoju priču. Najčešće me zovu roditelji koji imaju problema s djecom. Prvo što im kažem je da znam da nisu u stanju koncentrirati se na čitanje ičega, a kamoli neke knjige, ali neka daju sve od sebe da pročitaju knjigu, jer to je prvi korak. Nekad knjiga upali odmah, a nekad poslije knjige dođem i razgovaram s tim djetetom. Većina djece su mlađe generacije, nikad nisu čuli za mene, ne čitaju knjige, ne idu u kazalište, ne gledaju filmove, nemaju pojma tko sam ja. Ja sam njima neki čovjek kojeg je tata zovnuo da priča s njim ili njom, i odmah imaju neki otklon. Zato mi je bitno da prvo pročitaju knjigu, vide tko sam i onda mogu razgovarati s njima. Hoće li to pomoći ili ne, ne znam. Ovisi o njima... Znam slučajeva gdje sam pomogao, ali opet, ja ne znam koliko će to trajati.
U knjizi promišljate o životu, smrti, duhovnosti. Kako su se te vaše spoznaje razvijale kroz godine i kako vas je to oblikovalo kao glumca i čovjeka?
– Apsolutno sve što sam proživio, mene je gradilo. Ne govorim da je to dobro ili loše, ali u svom spektru loših i dobrih stvari, sigurno imam sve te i dobre i loše ljudske strane. Trudim se raditi samo dobre stvari. Prvo, meni su bitne i puno mi znače. Popravljaju me, i kad sam par puta dobio kritiku da sve to radim zbog sebe, rekao sam – ne možeš biti više u pravu od toga što si sad izgovorio, ja to sve radim zbog sebe. Kad nekome uradim nešto dobro i vidim koliko je to promijenilo nečiji život nabolje i koliku je sreću izazvalo kod tih ljudi, sve te emocije ponovno doživljavam i meni je dobro. I da, zbog sebe sam to uradio! Sve te to gradi i u što ćete izgraditi, čemu ćeš ti dozvoliti da "zavlada", ovisi o tvojoj filozofiji, o tome želiš li iz toga izići kao bolji ili gori čovjek.
– Sve te to razvija i sa svakim novim saznanjem mijenjaš svoja mišljenja i gradiš se dalje. Rad na sebi je najteži posao, ali je izazovan. I gluma je izazovan posao, jer sam proces stvaranja tog nekakvog lika je puno interesantniji nego samo to što na kraju stvoriš. Moraš toliko stvari u glavi srediti i posložiti, cili život, biografiju lika, kako bi ga shvatio u potpunosti, a ne samo zato što mi je to režiser rekao. Događalo mi se da hodam ulicom i pričam s "drugim ljudima" iz filma. Toliko je zanimljiv posao i moraš ga voljeti da bi ga radio. Toliko te uvuče u taj proces, da budeš samo taj lik, dok god se proces ne zatvori.
Smisao života
Što vas najviše ispunjava u životu?
– Ne trebam ni spomenuti – kći je prvo što me ispunjava. A ovo sve drugo sam ja sam sebi organizirao, da radim "poslove" koje volim i da mi se to plaća. Nikad nisam radio nešto za novce, nego sam nastojao raditi što volim, imati hobi koji bih radio besplatno i onda je neminovno da će novci doći. Ispunjava me sve što radim. Volim putovati okolo i promovirati knjigu, ali ne radi knjige. Promocija je usput, nije mi to posao, nego izgovor kako bih putovao. Volim putovati motorom, biti u kontaktu s ljudima i to me ispunjava u tom trenutku. U drugom me ispunjava raditi u kazalištu, pa u trećem letenje, padobranstvo... sve to zajedno me jako ispunjava.
A mlađim generacijama koje tek započinju svoj put u umjetnosti, bilo kroz glumu, pisanje ili film, mogu reći – najvažnije je da ne slušaju nikoga. Pa ni roditelje, ponekad. Da sam njih slušao, ne bih bio pilot, padobranac... Najbitnija je stvar, koju i svoju kćer učim, zezancija. Što više zezanja, jer to vrlo brzo prolazi. Uživajte u svakom trenutku života, svakom danu, slijedite svoje snove. Nemojte samo uživati u narkoticima i porocima!
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....