Najsportskiji grad na svitu Split voli purgere i gotovo.
Kada su sportaši i treneri u pitanju onaj isforsirani veliki navijački animozitet na relaciji između Splita i Zagreba jednostavno ne postoji. Dapače, baš potpuno obrnuto, zagrebački sportaši i treneri u gradu pod Marjanom su u pravilu objeručke dočekani. Posljednji primjer dolaska Slavena Rimca na poziciju trenera košarkaša Splita je možda baš i ogledni. Ne pamti se da je u novije vrijeme neki trener sjeo na klupu Splita, a da je lokalna javnost taj izbor gotovo pa aklamacijom dočekala. Zagrepčanin Rimac ima u gradu pod Marjanom doček i kredit kod navijača kakav nemaju ni splitski stručnjaci. Uostalom, pa i njegov otac Matan je vodio ‘žute‘ od 1978. do 1980. godine, u eri Jugoplastike.
Isto je i s ‘bijelima‘, svaki dovedeni igrač, trener je pod posebnim povećalom. Međutim, koliko god postojalo ogromno navijačko i sportsko rivalstvo dva najveća hrvatska grada, tovara i purgera, dojma smo kako je najsportskiji grad na svitu slab na Zagrepčane. Općenito, Split je baš takav, specifičan. Uvijek više cijeni nekog sa strane nego neko svoje dite. No, čini se kako purgeri imaju i baš poseban tretman. A ako se uz to i dodatno pokažu na svom sportskom polju, onda uđu potpuno pod kožu, postaju pravi domaći.
Veliki Bajdo
Uostalom, zar najbolji nogometaš Hajduka svih vremena Bernard Bajdo Vukas nije Zagrepčanin rođenjem. No, Hajduk ga je prepoznao, učinio igračem kakvim je postao, ali i - Splićaninom.
- Da se ponovo rodim, opet bi bio igrač Hajduka – uz njegov spomenik postavljen na ulazu na stadion na Poljudu stoje i slavne Bajdine riječi.
Prije malo više od dva mjeseca preminuo je Damir Šolman, jedan od najboljih košarkaša nekadašnje Jugoplastike svih vremena, a vrlo vjerojatno najveći gospodin među njima. Šolman je baš poput Bajde bio veliki miljenik splitske publike.
Šolman je bio košarkaška verzija Vukasa, prigrlio je Split kao svoj novi dom, a ovaj čudljiv grad koji sebe voli nazivati najsportskijim na svitu njega kao svoga sina.
- Zagreb je moj rodni grad, a Split je moj dom. Bila je to jedna od najboljih odluka života.
Da ne bude zabune, nitko od njih nije zaboravio odakle je došao, voljeli su svoj Zagreb, ali su sportsku i privatnu sreću pronašli južnije. Baš kao što je mnoštvo obrnutih primjera. Kao što se u (polu)šali kaže da Dalmatinci vole doći u Zagreb i – ostati.
Nije Bajdo jedina purgerska nogometna legenda koju je lansirao Hajduk. Zlatko Papec je kao igrač i čovjek u Splitu ostao upamćen za sva vremena. Pa valjda nema tog navijača i mlađih generacija koji ne zna za onu priču kada je Papec u polufinalu kupa davne 1961. godine kada se Hajduk mučio kod drugoligaša Varteksa priznao sucu da je igrao rukom uoči gola koji je postigao pri rezultatu 0:0. Hajduk je kasnije poražen 0:2, a tek šest godina kasnije osvojit će ‘bijeli‘ svoj prvi kup Jugoslavije. Neki su se tada ljutili na Zlatka, ali oprosti im Papec jer nisu znali što čine. Ostao je tim činom poštenjačina Papec zlatnim slovima zapisan u povijesti splitskog kluba. Napravio je ono što je puno važnije i veće od bilo kojeg trofeja.
Željko ‘Spiker‘
A tek Željko Pavličević ‘Spiker‘? Kada je tog ljeta 1990. godine s Gripa odlazio Božo Maljković, a tih dana i Dino Rađa, Goran Sobin, Duško Ivanović... malo tko je vjerovao da će Pavličević od ‘ostataka‘ koje je predvodio Toni Kukoč uspjeti složiti momčad za borbu za vrh Europe, kamoli za treći Jugoplastikin naslov najbolje momčadi kontinenta u nizu (te sezone pod nazivom Pop 84). Ovaj rođeni Zagrepčanin je već do kraja u Kup prvaka ranije otišao s Cibonom, ali je stalno ostajao u sjeni Mirka Novosela. Na Gripama je iz te nezaslužene sjene napokon izišao.
Čovjek koji je udario temelje zlatnoj Hajdukovoj generaciji Branko Zebec bio je toliko veliki trener da se u to vrijeme Split čak dijelio na zebecovce i ivićevce, što je novijim generacijama u kontekstu veličine Tomislava Ivića potpuno nepojmljivo. U novije vrijeme ne pamti se ludilo oko dolaska nekog igrača kao ono kada je Niko Kranjčar 2005. godine iz Dinama dolazio u Hajduk, tadašnji Nikograd. Uz poruku:
- Ponosni smo kaj si purger.
A veliki trag u Hajduku ostavljali su i član momčadi iz šampionske 1971. Ivan Pavlica, član šampionske momčadi Dinama iz 1982. godine Stjepan Deverić čiji je prelazak na Poljud dvije godine kasnije podigao mnogo bure. A zadnjih godina Mario Maloča bio je kapetan Hajduka, mladić iz Dubrave Josip Juranović se preko Hajduka lansirao u konačnici do reprezentacije i bronce na Mundijalu u Kataru i srebra u Ligi nacija. U to vrijeme pa i malo ranije, bilo je more Zagrepčana u Hajduku, miljenik navijača Tomislav Kiš, Toma Bašić, Marko Pejić... Ranije generacije pamte Franu Čačića, Renata Jurčeca, one još starije Dragu Rukljača, povijest ‘bijelih‘ kreirali su i Božidar Senčar, Branko Stinčić, Anton Lokošek... Sada dres Hajduka nosi Filip Krovinović (obiteljskim podrijetlom iz Petrinje), prethodno su ga nosili Dario Špikić, Jurica Pršir (iz Velike Gorice), Luka Pasariček... Na Gripama je igrao i karijeru završio Zoran ‘Dečec‘ Čutura, tu je bio i svojedobno najveći talent hrvatske košarke Dubravko Zemljić, veliki Cibonin talent Tomislav Bevanda...
Purgeri ‘sa strane‘
Mnogo je i onih koji su stigli u splitske iz zagrebačkih klubova ili s tamošnjom adresom, ali ipak nisu rođeni Zagrepčani. U to kategoriju spadaju i legendarni Miroslav Ćiro Blažević, Vlatko Marković, Jasmin Repeša, Franjo Arapović, koš za povijesnu pobjedu protiv Partizana zabio je Čakovčanin Goran Kalamiza također ranije Cibonin igrač... U moru igrača, stručnjaka sigurno smo nekog nehotice zaboravili, ali nismo Sinišu Oreščanina, Vladimira Anzulovića, Damjana Rudeža, Karla Žganeca...
Pamti se posebno i kako je zagrebačka Mladost te 1991. godine za pokazat će se kasnije uspješni pohod na Kup prvaka i promociju samostalne Hrvatske posudila splitskom Jadranu Dubravka Dudu Šimenca i rođenog Šibenčanina Pericu Bukića. Sin potonjeg Luka Bukić ove je godine s Jadranom osvojio prvi naslov prvaka Hrvatske za klub sa Zvončaca.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....