Gdje je nestao Mislav Kolakušić: kako je hrvatski antikorupcijski Batman postao samozatajni bruxelleski borac protiv PCR testova

Mislav Kolakušić godinama je bio najljući verbalni borac protiv anomalija hrvatskoga pravosuđa, kojemu je i sam dugo pripadao, i to kao sudac na Trgovačkom sudu.

Predstečajne nagodbe, ovršni zakon, ovlasti javnih bilježnika, lex Agrokor i grupa Borg bile su mu omiljene mete na kojima je prikupljao simpatije javnosti, ali i čitav koruptivni sustav privatnih pogodovanja i partijsko-interesnih utjecaja čijom je mrežom obavijena čitava država.

Kad se na valu građanske potpore jednom domogne poluga moći sve će se to temeljito resetirati i reformirati, pravednički je grmio, a svaku kritiku i propitivanje olako prosipanih obećanja rutinski nazivao komplotom s moćnicima i medijskim plaćeništvom.

No, umjesto da, kao čarobnjak Merlin, nakon pobjede na europarlamentarnim izborima još žešće nastavi mahati svojim antikorupcijskim čarobnim štapićem i spašavati Hrvatsku, čovjek je netragom nestao s političke pozornice. Navodno se smrtno uvrijedio što je na predsjedničkim izborima dobio glasove tek malo više od pet posto nezahvalnih hrvatskih birača, pa je poput frajle odustao od kandidature na parlamentarnim.

Hrvatsku danas još žešće nagriza korupcija, fotelje po državnoj upravi i javnim poduzećima dijele se kao ćaćevina, moćnici se bahate kao krezovi dok većina egzistencijalno tavori, javni novci nepotistički se prelijevaju probranima, a dobro umreženi krugovi cijepe se mimo reda, no naš nesuđeni politički Batman i osloboditelj na sve to uredno šuti kao trapistički redovnik.

Dobro potkožen, iz dalekoga Bruxellesa uglavnom ratuje samo protiv eteričnih dušmana, rogoboreći povremeno protiv politike cijepljenja „an ženeral“ i protiv „kampanje straha“ od globalne epidemije koja objektivno nema nikakva realnog temelja.

Ovih pola milijuna mrtvih više u odnosu na ranije godine što ih na razini EU u 2020. bilježi službena statistika zapravo su izmišljotina kojom tendenciozna „medijska mafija“ nastoji pokoriti slobodnomisleće i nezavisne intelektualce poput Kolakušića. Povremeno su toliko nezavisni da je kod istih nemoguće detektirati ikakvu vezu s elementarnim zdravim razumom i očinjim vidom.

{embed_photo}2162058{/embed_photo}

Čak i praksu PCR testova kao medicinske metode za detekciju bolesnih Kolakušić na plenarnim sjednicama Europskog parlamenta naziva „zločinom protiv svakog čovjeka osobno“ i „novim fašizmom“. Nekad su se ratovi vodili oružjem, a sad se vode istinom, izjavio je nedavno Kolakušić belgijskoj publici: očito mu nitko nije javio da je Donald Trump, još jedan uzvišeni borac za samo svoju istinu, prije par mjeseci popušio izbore.

Kolakušić odbija svaku komunikaciju s hrvatskim novinarima, na telefonske pozive ne odgovara. Politički živi isključivo u balonu svoje viber grupe u kojoj komunicira s biranim istomišljenicima, no građanski, hvala na pitanju, živi više nego dobro: u Belgiju je u međuvremenu preselio čitavu obitelj.

Velike i konvencionalne hrvatske stranke doista nisu nikakvo cvijeće, naročito nakon što previše ogreznu u slastima vlasti i političke moći i povjeruju u svoju besmrtnost, bahateći se prema društvu i biračima. No, naspram političkih instant-junaka poput Kolakušića - što maliciozno surfajući na strastima razočaranih realiziraju svoje mokre snove, a potom se donatorima izbornih glasova s bruxelleskih uzvisina hladno popišaju po glavi – one su još uvijek prave televizije u boji, te domovi kulture s vodoskokom i zlatnim ribicama.

Ovako jeftinih blefera poput Kolakušića, Pernara i sličnih više nema ni na masovnim rasprodajama rabljene kineske robe.