Ovo je moja zadnja kampanja. Nema više, ovo je zadnji tango.
Bio je konac studenog 2024. godine, a Zoran Milanović kretao je na svoj posljednji predsjednički pohod na birače. Na tim je izborima rasturio. I slavodoobitno, uz podršku 74,68 posto posto birača, započeo svoj drugi predsjednički mandat.
Glasine su krenule odmah nakon pobjede.
Milanović je jedini SDP-ov političar kojemu je u posljednjih petnaestak godina pošlo za rukom da pobijedi HDZ. Pa je logično bilo i da ga lijevi birači, nakon uvjerljivog trijumfa na predsjedničkim izborima, lako zamisle i kao budućeg premijerskog kandidata socijaldemokrata. Već su ga jednom u toj ulozi - u džumbusu kojega je napravio 2024. - i gledali. No taj im je put ostao dužan pobjedu. Parlamentarni izbori 2028. bili bi, prema toj interpretaciji, nova šansa. Zicer kojeg Milanović ne bi trebao propustiti.
Predsjednik Republike osjetio je potrebu da na Danima komunikacija u Rovinju sredinom svibnja prošle godine te glasine izravno demantira.
- I mojoj epizodi vrijeme odmiče. Više neću biti kandidat za predsjednika niti za bilo što u politici. Neke stvari polako rezimiram. Shvaćam da je lijepo biti u krdu, ali u krdu i smrdi - poručio je u svom stilu Milanović.
To je, bar na neko vrijeme, utišalo nagađanja da će Milanović Siniši Hajdašu Dončiću u odsutnom trenutku napraviti isto ono što je napravio i njegovom prethodniku Peđi Grbinu. Zamijeniti ga na mjestu premijerskog kandidata socijaldemokrata. I izaći na megdan Andreju Plenkoviću, HDZ-ovcu kojeg nikad do sad u izravnom duelu nije uspio pobijediti.
- Normalno je da se Milanović tada povukao. To je bilo uoči lokalnih izbora, nije želio uzeti pozornicu Siniši Hajdašu Dončiću i SDP-ovim kandidatima na terenu - tumači jedan naš sugovornik iz vrha SDP-a. U međuvremenu, SDP se na lokalnim izborima proveo kao bos po trnju, izgubivši Sisak i Rijeku, a u Zagrebu i Splitu ostajući tek sjena nekada najjače stranke. Efekt Milanovićeve predsjedničke pobjede se istopio, a Siniša Hajdaš Dončić tek treba pokazati da je lider koji je svoju stranku, koja je već treći mandat ogrezla u oporbi, može povući naprijed.
Ekonomija nikoga ne zanima
Ni okolnosti mu doduše nisu išle na ruku. Predsjednik SDP-a sve je karte bacio na ekonomiju i ekonomske teme. A posljednjih pola godine bilo je izrazito politično. Nakon Thomsponovoh koncerta na Hipodromu krenuo je svjetonazorski rat. Na njemu nije rastao SDP, nego - Možemo.
Upravo u trenutku kada se pojavilo istraživanje koje pokazuje da je HDZ jak, ali da je zbroj rejtinga SDP-a i Možemo još jači, ponovno se pojavila informacija o Milanovićevom angažmanu na parlamentarnim izborima. Ovoga puta Milanović bi, prema pisanju tjednika Nacional, na parlamentarne izbore izašao s vlastitom catch all listom i, po uzoru na predsjedničku utrku, “pecao” glasove znatno šire od SDP-a. Pa i one na desnici i na centru.
- Nijedan lider po karizmi, vidljivosti, elokvenciji, ukupnom znanju, nije ispred Milanovića. On je apsolutno premijerski kandidat - kratko je taj osjećaj Milanovićeve dominacije u politici sažeo predsjednik Reformista Radimir Čačić.
Ima, međutim, i drukčijih tumačenja.
- Mlad, odlučan, jasne vizije, dosljedan, vrstan govornik, fenomenalan motivator tima, strateškog uma i predan javnom interesu. Pa je sada krenulo medijsko silovanje priče o Milanovićevoj političkoj genijalnosti. Zar hrvatska oporba uistinu nema ništa više građanima za ponuditi od ovog ofucanog, zadriglog i otromboljenog patološkog karijerista i narcisa, čovjeka bez vrijednosti? Koliko ga je ono puta Plenković pobijedio? - ironično je komentirala bivša glasnogovornica Račanove Vlade Aleksandra Kolarić.
U SDP-u pak oko ove teme vlada priličan tajac. Tek se rijetki stranački dužnosnici daju nagovoriti da komentiraju ideju s Milanovićevom listom.
- Riječ je o probnom balonu koji je uzburkao duhove, koliko vidim najviše u HDZ-u. Dobro je da se brinu, ni ne znaju što ih još čeka. Siniša je predsjednik SDP-a i on je u nekoliko navrata jasno rekao da će biti naš premijerski kandidat. Svi očekujemo da mu Zoran u tome pomogne, ali ovog puta nećemo otkrivati karte prije nego za to dođe vrijeme - kaže nam jedan poznati SDP-ovac.
HDZ za sada Milanovića i njegovu listu potpuno ignorira. Ali vrlo burno reagiraju na najavu koalicije na ljevici.
- Što se tiče spajanja Možemo! i SDP-a, to vidim kao vrstu spoja iz očaja i frustracije jer pojedinačno ne mogu naštetiti i smijeniti HDZ - ustvrdio je u srijedu potpredsjednik Vlade i ministar unutarnjih poslova Davor Božinović.
Niz je znakova da Plenković buduću lijevu koaliciju nimalo ne podcjenjuje. I da već sada gradi okvir u kojemu bi SDP, upravo zbog pakta s Možemo, potpuno izgurao s centra na lijevi pol. Ako su točne kalkulacije da desnica u Hrvatskoj uvijek ima koji postotak više pobornika od ljevice, jasno je zašto HDZ-ov premijer toliko inzistira na tom svjetonazorskom rovu.
Veliča Rusiju, prijateljuje s Dodikom...
Eventualni ulazak Milanovića bi taj Plenkovićev plan potpuno poremetio.
Dok je bio predsjednik SDP-a i premijer, Milanoviću su mnoge svjetonazorske stvari bile zadane. Od kako je postao predsjednik, on više nema okvira koji ga ograničava. Može biti ono što on jest. Može veličati rusku soldatesku, prijateljevati s Miloradom Dodikom, odlikovati herceg-bosanskog generala kojeg se sumnjičilo za najteže ratne zločine, vrijeđati lijeve aktiviste. Može bez pretjerane grižnje savjesti ignorirati i crni val koji se prošlog srpnja razlio zemljom.
Milanović se oko Thompsona prošloga ljeta napadno trudio ne svrstati se ni na jednu stranu. Dijelom možda zbog toga što mu je član obitelji uprihodio neke pare od koncerta, a dijelom i zato što se čini da, kako vrijeme odmiče, i sam Milanović ima sve manje protiv pozdrava “Za dom spremni”. On predsjedničke izbore uostalom nije ni dobio na lijevim temama, nego na kontreštavanju s Plenkovićevim HDZ-om. Kod njega svjetonazor nije udarna igla političke bitke. Puno veću tu ulogu imaju osobne netrpeljivosti nego politički sadržaj. Milanović je jegulja koja migolji uobičajenim ideološkim granicama. I upravo je zbog toga izazovan suparnik.
To su sve razlozi zbog kojih bi parlamentarni izbori, ako na njemu u konačnici snage budu odmjerili Plenković i Milanović, doista mogli biti pravi vatromet. Veliko finale, sudar titana, sraz dva najjača hrvatska političara posljednjeg desetljeća. Iza kojeg će onaj poraženi zauvijek otići u ropotarnicu povijesti.
Ima tu doduše nekih elemenata koji ne idu u prilog ovakvom scenariju.
Parlamentarni izbori, ako ne budu prijevremeni, održat će se u proljeće 2028. godine. Milanoviću mandat istječe početkom 2030. godine. Što u praksi znači da bi predsjednik Republike trebao dati ostavku godinu i pol prije isteka svojeg mandata. Je li se Milanović doista, zajedno sa suradnicima, spreman odreći svojih petnaestakak plaća za dobrobit Hrvatske teško je u ovom trenutku reći. Kao što je teško i reći jesu li probirljivi birači stranke Možemo doista spremni prihvatiti robusnog predsjednika Republike koji otvoreno koketira s ekstremnom desnicom i čiju kandidaturu zdušno podržava Branimir Glavaš.
A kakav bi Milanović - da se poklope zvijezde pa da doista pobijedi - sutra bio premijer?
Definitivno zreliji nego je bio 2011. godine kada mu je vlast, silom istrage koju je glavni državni odvjetnik Mladen Bajić uoči tih izbora pokrenuo protiv tada vladajućeg HDZ-a, bez previše truda i znoja kao zrela kruška pala u krilo.
S današnjom pameću, vjerojatno nikad ne bi na silu postavljao dvojezične ploče u Vukovaru. Upravo je to svojedobno bio najveći okidač za uzlet ekstremne desnice u Hrvatskoj. I za braniteljski šator u Savskoj, i za pobjedu Kolinde Grabar Kitarović, i za u konačnici povratak HDZ-a na vlast. Sigurno bi malo ozbiljnije razmotrio uvođenje moratorija na ćirilicu u Vukovaru, istog onog kojeg su pripadnici srpske manjine imali prema zakonskoj obavezi služenja Hrvatske vojske nakon mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.
Teško da bi imao išta i protiv Thomspona. Možda mu ne bi išao na rukoljub, a možda i bi, ali ne bi ga, sudeći po Milanovićevom ponašanju zadnjih godinu dana, nešto oštro niti kritizirao.
Nerad mu je na prvom mjestu
Sam boluje od iste boljke kao i Plenković. U ratu kad je trebalo nije bio, pa oko ratnih tema poslovično taktizira. Slijedom toga nije isključeno da za svog posebnog savjetnika u Banskim dvorima vrbuje Antu Gotovinu, onako kako tu dužnost Plenkoviću obavlja Damir Krstičević. Ako Gotovina ne pristane, tu bi ulogu onda mogao igrati Ante Kotromanović.
Milanović zasigurno ne bi zabranjivao Hrvatima u BiH da glasaju na hrvatskim izborima kao što je to tražio 2007. godine.
Moguće je i da Milanović ne bi ulazio u niz jalovih klinčeva s predstavnicima civilnog društva iz kojih se, osim što je kao predsjednik pokazao svoje pravo lice, nikad ništa dobro nije izrodilo. Moguće je i da više ne bi onako nezrelo, na trenutke i degutantno napadao Ustavni sud kada on donosi odluku koja mu nije povolji.
Moguće je i da bi energiju ovoga puta usmjerio na boljitak Republike Hrvatske. Više, puno više nego je to radio u razdoblju od 2011. do 2015. godine.
U jednome se, međutim, za sada ne vidi da bi se išta promijenilo. Milanoviću se nikada nije dalo previše raditi. Nikada nije gajio predanost poslu kakva se očekuje od premijera. To je onomad i koštalo SDP-ovu Vladu. Milanoviću je ručak u “Taču” bio često puta bolja opcija od državničkih dužnosti.
Predsjednik je kronično lijen, pa mu i uloga na Pantovčaku tako savšeno pristaje.
Dok sve drugo donosi rizik znatno veće količine posla.
Kojemu Milanović nikada nije bio previše sklon.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....